„Tri, dva, jedaan: Ivana, skaaači!“ Nakon ovih odriješitih riječi izgovorenih zapovjednim glasnim tonom 25. godišnja Ivana Pekaš odlučno se, uz pomoć užeta, sunovratila sa Šibenog mosta prema plavetnoj morskoj površini koja se bljeskala na jakom podnevnom suncu. Nakon skoka koji je po svemu šokovit i najuzbudljiviji ali i najstresniji dio bungee jumpinga, uslijedilo je relaksirajuće ljuljuškanje na užetu što je dalo vremena mladoj skakačici da uhvati daha i dođe sebi.
– Ivana, hvataj sajlu!- povikao je mladić zadužen za osiguranje skoka. Prvi pokušaj bezuspješan, drugi, također, ali zato u trećem pokušaju Ivana uspješno hvata sajlu pomoću koje se izvlači na platformu sa koje je prije koju minutu hrabro skočila otisnuvši se u 40- metarski ponor. Usklici podrške i pohvale prijatelja i turista sa obližnjeg platoa ispred hotela Panorama, pratili su lijepi skok sa raširenim rukama kojeg je pohvalila i Ivanina ekipa koja ju je veselo dočekala i uručila joj – diplomu za skok.
Oglas
– Oči su mi skoro ispale kad je momak počeo sa odbrojavanjem. Da nije brojio i rekao-Skači, tko zna bi li skočila, priznaje svojoj ekipi skakačica i još jednom detaljnije opisuje adrenalin koji ju je obuzeo za vrijeme skoka. Padam doli, a kapilare na očima buknule i samo što mi ne prsnu od zasljepljenosti pri pogledu u morsku površinu koja je sva sjajila, bljeskala se na suncu. Sva sam pozelenila od šoka, priznaje Ivana rukujući se usput sa mladićem koji se, prikopčan na užad, upravo spremao na skok.
Sportski pozdrav uz obvezno-Sretno i svatko grabi svojim putem. Mladi turist prema mostu s kojeg je minutu- dvije kasnije skočio, a Ivana s ekipom pravac Zagreb.
-Zadnji je dan ljetovanja pa sam se ohrabrila na skok. Ljetovanje u Žaboriću kod Šibenika prošlo je super, a da se ovog ljetovanja sjećam po nečemu neobičnom, odlučila sam se prije polaska skočiti pa što bude da bude, reći će nam ova mlada djevojka, buduća stručnjakinja za PR.
Dominik Rebić iz Bungee jumpinga priznaje kako je za njima slabo posjećeni srpanj koji je bio u znaku kišovitog i vjetrovitog vremena pa ni skakača nije bilo kako su očekivali. Kolovoz je dobro krenuo u što smo se i sami uvjerili. Zainteresiranih i prijavljenih skakača za našeg posjeta Šibenskom mostu bilo je „ko u priči“. Svi su htjeli skočiti u roku „odmah“ što nije bilo izvedivo jer svaki skok traži određenu pripremu – potpisvanje dokumenta o skoku na vlastitu odgovornost, potom slijedi kraći razgovor, vaganje, vezivanje kaiševa, kopči, sajli…, pa put preko mosta do platforme sa koje se skače.
Marija Lukačević ispusuje diplomu skakaču
– Skaču svi- mladi, zreliji ali i stariji. Skažu žene i muškarci, domaći i stranci. Limita, kad je riječ o godinama nema, ali ima kad je riječ o težini. Donja granica je 45 kilograma, a gornja 115, upoznaje nas kratko sa propisima Marija Lukačević koja je, pored ostalog, zadužena i za vaganje skakača. Ivani je izmjerila 64 kilograma što ju ovu iznenadilo jer je očito u tjedan dana ljetovanja nabacila dva „prekobrojna“ što je plus za turistički Žaborić.
Pitam je bavi li se sportom. Odgovara niječno uz opasku da ide na aerobik. Dovoljno za dobru kondiciju, komentiram sa čim se ostali okupljeni oko skakačice, također slažu. Posebno muški dio okupljenih koji su sa, očitim divljenjem, pratili zgodnu i šarmantnu gošću koja im je svojim jumpingom podarila lijepi doživljaj za pamćenje.
Vanja Jovanović i Goran Tanadi, tandem su koji je za našeg posjeta bio zadužen za osiguranje skakača na mostu. Dok je jedan zadužen za skakača kojem daje upute gdje stati, kako skočiti i kako najbolje uhvatiti sajlu, drugi budno prati promet plovila u akvatoriju ispod mosta. A, promet je za našeg posjeta bio gust, za ne povjerovat. Kao da su svi gliseri, jahte i brodice oko podne krenuli prema Skradinu i njegovoj atrakciji Skradinskom buku.
– Jedrilice su prošle, samo da prođe jedan manji gliser. Još malo pričekajte da provjerim je li sve u redu. Je, sve je čisto. Može se skakati, govori mladić zadužen za osiguranje nakon čega se svi okrećemo skakaču ispod čijih nogu platforma lagano poskakuje i proizvodi škripave, pomalo jezive zvukove. Strah me i od samog pogleda letimično bačenog preko ograde mosta, a kamoli da se odvažim na „bacanje“, komentiram u sebi da ne remetim čaroliju trenutka koju proživljava skakač.
Dominika, inače starog znanca sa Šibenskog mosta pitam ima li odustajanja.
– Kako da ne, ali ne previše. Nema objašnjenja niti na tome inzistiramo. Svatko ima pravo odustati ako shvati da za to nije spreman. Neki jednostavno pozelene. Volja postoji, ali noge zakažu i nikako da se odlijepe od platforme. Strah ih naprosto zaključa i ni makac. Sve je to normalna reakcija.
Dok ćakulam s Dominikom prilazi mu ekipa mladih curica koje hoće skok i to – odmah. Ni gužva oko pulta za prijavljivanje nije ih obeshrabrila da traže skok „preko reda“. Nisu se pribiljižile, ali nisu spremne ni za čekanje na popodnevne sate.
– Morate nam omogućiti da slavljenica skoči odmah, kaže jedna dugokosa djevojka, više djevojčica pokazujući rukom na prijateljicu koja, eto baš danas slavi rođendan. Morate je ugurati preko reda, uporna je njezina frendica pa Dominik nema kuda. Sve gleda uokolo hoće li mu tko što prigovoriti. A oko njega se bome nakupio lipi broj svita. Svi oće skakat. I to po mogućnosti – odmah.
Bungee jumping vjeran je Šibenskom mostu punih 14 godina. Skokovi sa mosta, ovdašnja su atrakcija koja je doprinjela popularizaciji ovog područja, posebice među mladima sklonima adrenalinu.
Skokov i – bungee jumping i Šibenik vole se javno.
