Nekoliko stotina ljudi plesalo je na prvom šibenskom nastupu Mojmira Novakovića i njegovog Kriesa nakon deset godina.
Muzika se, kao i sve na ovome svijetu, s vremenom ukalupirala, stanjila, spljoštila, dobila strogu strukturu i bar-kod, upakirala se u proizvod. Zato i ne razumijemo što nas snađe kad nam tijela najednom postanu izložena primalnim ritmovima iz davnih vremena kada je muzika bila „primijenjena umjetnost“. Kries predvođen Mojmirom Novakovićem (vidi intervju na TRIS-u) već godinama prezentira upravo glazbu koja je služila za upadanje u trans, umiljavanje moćnim bogovima prirode, prizivanju kiše ili otvaranju portala za neke druge stvarnosti.
Ljudski organizam nema se šanse oduprijeti setu bubnjeva, setu perkusija i dobošu u kojeg Novaković udara, zvuku gajdi i lijerice, repetitivnim tradicijskih napjevima i ritmu koji neprestalno nosi. Praiskonski DNK se sinoć na parkiralištu u Docu probudio iz tisućljetnog sna i natjerao svoje domaćine da se nekontrolirano izvijaju, plešu, urliču i stope se sa glazbenim sferama koje su izlazile iz zvučnika.
Kries u Šibeniku (Foto: Hrvoslav Pavić)
Kries je uspio ono što su proteklih tjedana pokušavali mnogi – izvukao je ljude iz dolačkih kafića i usidrio ih hipnotizirane pred pozornicu. Gotovo dva sata šamanskog performansa djelovalo je terapijski na narod izmučen estradnim napastima, glazbenim kvazirevolucionarima i pozerskim „velikanima“. Hrvatska tradicijska glazba uzbudljivija je nego što to želimo priznati, a Mojmir Novaković nas uporno, od Legena do Kriesa, u to pokušava uvjeriti.
Ljeto u Docu je konačno proradilo onako kako su ga njegovi tvorci i zamislili. U subotu nas očekuje još jedan koncert od kojega puno očekujemo – stiže bend vrhunskog jazz/rock/etno glazbenika Vaska Atanasovskog.
