Putopisna reportaža iz Ecuadora
2.dio: Surova ljepota Amazonije!
Andski predjeli
Od Središta svijeta-zamišljene ekvatorijalne crte koja se proteže blizu glavnog grada Ecuadora- Quita do Amazonije, područja koje se proteže uz pritoke najpoznaije rijeke na svijetu koje se službeno naziva Oriente, valja savladati Andsko gorje koje se proteglo kao ozbiljna prometna barijera. Veliki usponi nakon kojih slijede strmine od kojih „boli glava“ tjeraju strah u kosti, a ograda nigdje na vidiku. Istina, ceste su asfaltirane, ali su na mjestima toliko uske da se dva automobila mogu mimoići na jedvite jade. Koji će se vozač odlučiti na ustupak, onaj koji je uz planinske klance sa kojih strše šiljasti ubojiti djelovi ili onaj koji sa pola gume već visi nad kilometar dubokom provalijom, ovisi o tome kome se više žuri i tko u tom trenutku ima deblje živce. Rijeka koja se sa tih visina doima poput kakve bijele neravne crte zorno predočava visinu kojom se vozimo, a odroni kamenja koje se sa velikih visina obrušavaju na cestu i dalje strminama do dna kanjona upozorenje je o opasnost kojoj se čovjek izlaže prometujući planinskim predjelima od čije surovosti čovjek osjeća jezu u kostima. Istina, riječ je o prelijepim brdima čiji vrhunci paraju plavetno nebo. Ljepota je, zapravo surova, a kakva bi i bila na visinama od preko tri tisuće metara nadmorske visine. Savladavajući planinske klance, usjeke, provlačeći se vraški opasnim okukama i strminama izbjegavajući odronjeno kamenje koje se poput bombi stropoštava nizbrdo, divim se okolišu koliko mogu zaustavljajući dah u svakoj rizičnoj situaciji, a njih je, vjerujte na riječ, bilo „ohoho“. Rijetke vrste drveća zaokupljaju mi pažnju kao i skromne drvene kućice koje svojim izgledom odaju socijalni status vlasnika. Mnogi vjeruju kako takvi kućerci postoje samo u dokumentarcima, međutim zbilja je surova kao i život kojim žive ovdašnji stanovnici koji kroz suživot koračaju sa svojim okolišem koji im diktira životni tempo. Magla je česta i gusta pa se svako malo vozi „mic po mic“, često i napamet jer se ni prst pred sobom ne vidi. Adrenalinska vožnja na visokim strminama Anda podsjetila me je na dokumentarac „Ceste smrti“ kojeg sam sa guštom gledala, ali kad se i sam nađeš u situaciji da ti život visi o nekoliko centimetara prhke zemlje na rubu provalije upitaš se postoji li neki drugi pravac. Ne, ne postoji i prava je sreća da je Ecuadorski predsjednika Rafael Correa po dolasku na vlast odlučio urediti glavne državne prometne pravce, dok oni sporedniji još čame u makadamskoj prašini. Spuštajući se sve niže i okoliš postaje pitomiji, sve je zelenije, a kuće su sve bliže cestama uz koje stopiraju indijanci u živopisnim nošnjama.
Indijanka iz plemena Shuar
Nakon osmosatne adrenalinske vožnje stižem na Orijente, na područje kojeg nastanjuju uglavnom Indijanaci plemena Shuar. Prvo odredište je maleni gradić koji se smjestio na samom ušću čuvene rijeke Napo (pritoka Amazone) koju Indijanci smatraju najopasnijom na svijetu. Srećom, ovdje je prilično mirna, barem na prvi pogled, dok na drugi vozeći se u uskim desetmetarskim drvenim kanuima otkrivam njezinu snagu. Nakon kraće vožnje u zelenoj divljini nazirem slamnate vrhove drvenih kuća. Mlade indijanke obučene u plesne haljinice izrađene od osušene trave započinju obredni domorodački ples dobrodošlice, dok istovremeno muškarci sviraju tradicionalne instrumente. Nude nas pićem iz oveće posude koje odbijam znajući o čemu se radi. Indijanske žene žvaču korijen kukuruza koji potom fenmentira zahvaljujući njihovoj pljuvački. Hermana Lenka priča mi kako žvakanje nije tek puki običaj ili potreba. Dobro sažvakati korjen tako da alkoholno piće (chica) u koje se on pretvara ne bude kiselo pravo je umijeće o kojem najčešće ovisi udaja dotične djevojke. Naime, muškarci po chici, tj. njezinom okusu prosuđuju o kakvoj se ženi radi, dobroj ili lošoj. Ako chica ima kiselkasti okus ništa od udaje pa se buduća životna partnerica traži među onima čija je pljuvačka blaža, ugodnija nepcu. Kako u davnim vremenima tako i danas, priča mi sestra Lenka. Slikajemo se sa ogromnim zmijurinama-udavima, škorpionima, malim krokodilima i ostalim gmizavim beštijama nadajući se da svoje opasne glave neće okrenuti baš prema nama.
Indijanka s djetetom
Vraćamo se na obalu i spas od nesnosne vrućine i vlage tražimo ispod krošnji dvadesetak metara visokih stabala eukaliptusa i drugog nepoznatog drveća. Ništa od odmora jer nam je pažnju u tili čas zarobila skupina malih, šugavih, sivih majmunčića koji su iz ruku posjetitelja krali što se moglo ukrasti. Nudim im bombone, ali neće. Vole smoki, a baš njega nemam u torbi. Ostajem frapirana majmunskim strelovitim skokovima uvis kad se domognu kakvog slanog keksa ili čipsa kojeg potom jedu u miru u visokim krošnjama drveća. Majmuni urliču, a djeca vrište. Pravi cirkus kojeg napuštamo kako bi razgledali jedini gradić na ovom dijelu Orienta.
Tipična kuća u obalnom dijelu Amazonije
Kuće sklepane od dasaka izgrađene su na četiri drvena stupa kako poplave koje su ovdje česte ne bi sa sobom odnijele ove brvnare. U jednoj jedinoj prostoriji koja se nalazi u kući spava desetak ukućana. Kreveta nema, a kuha se na živoj vatri ispred kuće gdje se, inače odvija glavnina života. Ulice sa drvenim kućama koje odišu patinom vremena i vlage koja ih je ozbiljno zahvatila tjeraju nas da se zapitamo kako li je tek dublje u Amazoniji ako je ovdje uz obalu rijeke gdje zna zalutati i pokoji turist ovako loše. Prvu noć u Amazoniji začinili su nam majmuni, njih 6-7 koji su ne uspjevajući ući u naše sobe s namjerom da ukradu nešto hrane, ljuutito skakali po limenom krovu našeg smještaja iskaljujući tako svoj bijes.
Shuar arhitektura
Nakon neprospavane noći naša mala ekipa kreće dalje, duboko u srce Amazonske džungle, tamo gdje je život od iskona. Sa nama su i dvije djevojčice iz misijskog internata koje posjećuju svoje obitelji, a tu je i misijska zadaća maestre Lenke. Sa nama je i volonterka Fiona, Irkinja koja živi u Londonu, te časna Patricija. Uz put „kupimo“ stopere koji iz svojih sela do udaljenih odredišta mogu samo pješice. Javnog prijevoza nema, put je dalek, a vrućina i vlaga umaraju.
kuhinja u boljestojećoj kući
Krajolik kojim napredujemo u unutrašnjost Amazonije uistinu je veličanstven. Od zelene ljepote zastaje dah. Riječne obale nadvisuje prava pravcata prašuma, a prvi ozbiljniji prometni pothvat dočekao nas je preko jedne oveće i brze rijeke. Klanac nad dubokom rijekom premošten je, očito nekada davno drvenim mostom kojem „sve daske nisu na broju“. Časna Lenka ni da trepne već hladnokrvno manevrira izbjegavajući šupljine na mostu. Slika kao iz kakvog filma strave, ali evo nas na drugoj obali rijeke. Brzamo prema odredištu, među indijance plemena Shuar koji su poznati po posebnoj arhitekturi gradnje kuća koje karakterizira okruglasti oblik. I one su postavljene na visokim stupovima, a prema vrhu su sve uže. Sela se protežu uz rijeke ili potoke u kojima zatičemo žene kako peru rublje. Nad potokom je netko izgradio i drveni WC! Zavirujem u jednu kuću, ali od mraka ne vidim ništa iako je vani dan. Kuće su bez prozora ili, ako ih imaju, onda su zabrtvljeni daskama, a unutra jedna jedina prostorija bez ležaja. Pored jedne kuće vlasnik je dogradio kuhinju bez krova. Kuha se na podu, a ono malo posuđa povješano na brukve zabijene u drveni zid. Dolazak bjelkinja u malo indijansko selo izaziva veliki interes djece, ali i odraslih pa smo ubrzo okružene ispruženim ručicama koje pitaju za slatkiše. Upravo sam ovako, razmišljam u sebi, zamišljala život u Amazoniji. Onaj iskonski koji odiše jednostavnošću, ljepotom, životom. Neki će reći da je riječ o primitivizmu, ali ja sam svjedočila jednostavnosti života za kojeg smo, pretpostavljam i stvoreni više nego za civilizacijske iskorake u čijim dosezima mi živimo. Iako žive skromno na licima ovdašnjih indijanaca vidim osmjeh i primjećujem ponosno držanje. Većina govori plemenskim jezikom pa se sporazumijevamo gestama, mimikom, rukama…
Put nastavljamo u drugom smjeru, još dublje u prašumu koja me je oboružala i zaslijepila svojom ljepotom i jedinstvenošću. Nakon nekoliko sati vožnje po nepreglednoj prašumi zaustavlja nas skupina ljudi koji nam preprečavaju put. Sestra Lenka među njima prepoznaje baku i djeda od Miriam, djevojčice čijoj smo obitelji krenuli u posjet. Roditelji su joj se rastavili, a nju i sestru ostavili na brigu baki i djedu koji su djevojčicama poželjeli bolju budućnost pa su ih poslali u internat kojeg vodi maestra Lenka. Susret za pamćenje. Muškarci i žene sa dugim mačetama u rukama pozdravljaju nas, strastveno nas grle iskazujući nam dobrodošlicu i odmah nas nude hranom. U šupljini jednog dvadesetak metara visokog stabla, vjerovatno eukaliptusa, ispekli su malene piliće ili nekakve ptice na ražnju kojeg su postavili preko jednog ovećeg debla.
ražanj u prašumi
U loncu, na otvorenoj vatri, skuhali su krumpire, neke čudnovate kakve dotad nitko od nas nije probao, a i kako bi, ovo je ipak Amazonija. Jedemo, ukusno je, a mušice i ostala leteća gamad nedaju nam mira. Branimo se koliko možemo da nam sa zalogajima ne ulijeću u usta, ali nakon nekog vremena odustajem. Dolijeću pravo u usta u skupinama i nemoš ih se riješit pa nemoš. Prašuma je usitinu čudnovata. Na tisuće leptira prelijeće nas u miskom letu, pridružuju im se ikomarci, cvrčci, pa spomenute mušice i ostala leteća „avijacija“ stvaraju zvučnu kulisu koja općem dojmu prašume daje zvučnu notu. Čudni su ti zvuci prašume. Krikovi neobičnih ptica začas zaparaju krošnjama visokih stabala, a onda na trenutak ne čuješ ništa pa ponovo krici, oni od kojih se ledi krvu žilama. Leteća avijacija je ništa spram one gmizeće od koje smo bježali ka „vrag od tamjana“. Ma, sve je to život, život prašume, nama toliko dalek i čudan, a ustvari toliko je životan i jednostavan u svoj svojoj posebnosti. Ne sjećam se kad sam ovako susretljive i ljubazne ljude srela, a i hrana je bila za „prste polizat“. Raduju nam se i to ne kriju. Pred nama cijede sok nekog neobičnog i nepoznatog voća.
šećerna trska spremna za degustaciju
Mirijamin djed iz šume donosi na leđima nekoliko stabljika šećerne trske. Mlada djevojka rumenih obraza uzima spremno mačetu u ruke i pita nas mimikom očiju koliki komad želimo. Ukusno je i osvježavajuće. Bože, kako su se ovi ljudi prilagodili svom prirodnom okruženju-prašumi i rijekama koje je presjecaju dajući joj životnu notu. Njihov život, onaj svakdašnji, sve je samo ne lak i jednostavan. Svakodnevna borba za preživljavanje kao da je zapisana u njihovim genima. Hrane se onim što uzgoje na svojoj zemlji ili ulove u šumi. Novaca za školovanje djece nemaju pa je broj nepismenih bolan, a brojne zarazne bolesti kose djecu, mlade i one starije dobi.
Rezanje šećerne trske mačetom
U divljinu amazonije ne može se kročiti bez mačete, tog oštrog predmeta s kojim ovdašnji stanovnici krče pput kroz neprohodne predjele, sijeku grane sa dozrelim bananama, režu šećernu trsku…
Mačate u dječjim rukama
Ostajem zatečena vještinom baratanja s ovim oštricama, posebno u ženskim rukama. Mačete su nosili svi, pa i djeca.
Amazonija je bogata nalazištima nafte koja se unazad nekoliko desetljeća nemilosrdno crpe uništavajući pri tomu prašumu, tu svjetsku plućnu žilu kucavicu. Svjetski poznata glumica Mia Farrow jedna je od mnogih slavnih osoba koje su se javno usprotivile onečišćenju Amazonije te je preko Unicefa pokrenula veliku kampanju protiv petrolej industrije (Chevron-Texaco) nazivajući njezine aktivnosti „Kakva sramota Chevrona“. Mia je čak četiri puta posjetila Aquarico, mjesto u Amazoniji koje je na posebnom udarun ove multinacionalne kompanije, ali i drugih. U zadnje vrijeme sve više bušotina kopaju Kinezi što aktualni predsjednik Rafael Correa opravdava potrebama nacionalne ekonomije za prihodima. Prihodi stižu ali nestaje Amazonija, a sa njezinim slabljenjem ruši se i svjetski eko sustav-naša pluća.
Fotografije snimila: J. Klisović
Nastavlja se
