Tomislav Josić (50), predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, vukovarski branitelj s Trpinjske ceste, zatočenik srbijanskih koncentracijskih logora u kojima je proveo devet mjeseci „golgote“, danas je ogorčeni ratnik izgubljen u miru koji mu je donio samo osobne brodolome… Zato je povratak u „rat drugim sredstvima“ njegov pokušaj bijega iz razočaravajućeg mirnodopskog života kojemu se nije uspio prilagoditi, pa se okrenuo starim, prekinutim bitkama. Paradigma autentičnog domovinskog borca tako je postala manipulativno sredstvo u rukama posve određenih, perfidnih političkih interesa, zaklonjenih iza Josićeva Stožera.
Prije četiri mjeseca Stožer je predao 650 tisuća prikupljenih potpisa građana koji su podržali „antićiriličnu akciju“, započetu nasilnim skidanjem i razbijanjem ćiriličnih tabli, ne samo u Vukovaru. Unatoč Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i europskim pravnim stečevinama na koje smo se ulaskom u EU obvezali.Per fin, i Statutu Grada Vukovara, u koji je ugrađena obvezujuća dvojezičnost, „ u režiji“ koalicije HDZ- HSP AS.I svi su šutjeli o tome, dok Milanovićeva vlada nije stala zakon primjenjivati… Sabor je konačno otvorio raspravu o referendumskoj incijativi protiv dvojezičnosti. Jer, Hrvatska je demokratska država, a referendum najdemokratičniji oblik izražavanja volje građana. Ma što o tome mislio premijer Zoran Milanović koji je svojedobno „zapjevao“ kako referenduma o dvojezičnosti neće biti dok je on predsjednik vlade (?!) Oporba zagovara da se što prije zatraži očitovanje Ustavnog suda o zakonitosti i ustavnosti spornog referenduma, pozicija priznaje( Peđa Grbin, SDP ) kako poduzima sve da do toga diskriminirajućeg i anticivilizacijskog čina ne dođe. Ustavni sud je, očigledno na potezu, a potom „so help us God“…
Popisi, registri, lustracija…
U međuvremenu „stožerne vatre“ se ponovo pale,antisrpska i antićirilična histerija se potpiruje, prijeti se i opominje… „Nepoznati junaci“ objavljuju popis 35 srpskih trgovina u Vukovaru koje treba bojkotirati. Milorad Pupovac (SDSS) dvoji nije li to fašizam. Vladimir Šeks (HDZ) lavira između teze da je riječ o moralnom i političkom idiotu ili provokatoru. Nitko ni riječ da bi rekao tko je sjeme toga trulog ploda posijao… Ne podsjeća li vas ovaj popis na makar neki od onih devet registara čiju objavu, s potporom 54 saborska zastupnika, u ime lustracije, zahtijeva Stožer za obranu Vukovara?
Nedavno se u Sarajevu, na Međunarodnoj konferenciji posvećenoj prevenciji seksualnog nasilja, ministar Predrag Matić, i sam vukovarski branitelj, susreo sa slavnom američkom glumicom i osvjedočenom humanitarkom Angelinom Jolie i pozvao je da posjeti Vukovar. Pomislio je da bi Rade Šerbedžija mogao u tome posredovati, a nije se sjetio da u mirnodopskoj Hrvatskoj još uvijek ima onih koji permanentno, organizirano čuvaju rat kao (ne samo svoj) perpetum mobile bez kojega ne bi imali nikakve funkcije, ni smisla u ovom vremenu mira. I dočim je vijest „pukla“, Stožer je skočio: – Rade, imaj na umu, Stožer je spreman!
Za Šerbedžiju i Jolie – spremni!
Josić se gradi da je to netko u ime Stožera izjavio, da se na radi ni o kakvoj prijetnji, da osobno tada u Vukovaru nije ni bio… Ali odium spram Matićeva prijedloga, ma koliko na korist i dobro Vukovara bio, ne krije. – Šerbedžija je dezerter. Vratio se nakon toliko godina u Hrvatsku, i nikad nije bio u Vukovaru, a sad bi iskoristio Angelinu Jolie da bi se licemjerno prikazao demokratom. Šta, zar ste vi za Šerbedžiju- upitao me s nevjericom, kad smo o tome razgovarali.Kao da je riječ o državnom neprijatelju br. 1, a ne o glumcu koji je, u svijetu primitivizma i ratom perpetuirane mržnje, već po logici svoga porijekla, osim ako i sam nije objesio „hrvatsku pušku o srpsko rame“, smatran izdajnikom i neprijateljem, a da ni riječ ne progovori, nekmoli što učini. Šerbedžija je u tu epizodu dospio ni kriv ni dužan, nespretnošću, besumnje dobrohotnog ministra Matića, koji je optimistično pomislio kako bi mu hrvatski glumac mogao pomoći da slavnu glumicu dovede u Vukovar i pažnju cijelog svijeta skrene na ovaj grad – spomenik ratnog stradanja i žrtve, ne bi li se ubrzao njegov oporavak, a ne vječno evocirala samo prošlost.
Ali, Tomislav Josić je zarobljenik prošlosti, čovjek kojega su uvjerili da ponovo mora obući odoru i braniti Vukovar (!?). Tko god drugačije misli, izložen je „prijekom sudu“ Stožera. I mediji, i ministar Matić, a Kukuriku vlast prije i iznad svih! Vehementni stožeraši, čiji krvotok pokreće politički inducirana mržnja, nabujala u godinama sustavnog desnog (HDZ-ovog) dodvoravanja, financijskog i drugog stimuliranja za potrebe izbora, Matića zbog Šerbedžije i Jolie bezumno i prijeteći propitkuju „priželjkuje li krv na ulicama grada u kojemu je odrastao“. DA! Bit će krvi, bude li u Vukovaru Šerbedžije i Jolie(!!!)
Čovjek koji se nije okoristio ni ratom ni mirom
Tko su ti ljudi i kako je moguće da u pravnoj, demokratskoj državi bez ikakvih posljedica tako opako i zloćudno prijete, ne samo ministru, nego i miru, slobodi i perspektivi ove zemlje i njezina Vukovara?! Tko je Tomislav Josić, prvi „stožernik“ u toj postrojbi „spomeničara“ za koje više vrijedi ona „zbogom pameti“, od one „zbogom oružje“!?
Tomo Josić je rođen 1964. u Ilači, nedaleko Vukovara. Prije rata radio je kao medicinski tehničar na odjelu Psihijatrije u vukovarskoj bolnici. Pod cijenu otkaza, odmah se priključio u Zbor narodne garde, bio je branitelj s Trpinjske ceste, logoraš srpskih koncentracijskih logora. Otac mu je poginuo u ratu. Kad je poslije devet mjeseci zatočeništva razmijenjen, želio se odmah vratiti na ratište, ali mu nisu htjeli dati odoru i oružje. Predložili su da se malo skloni od rata. Ohladi. Pridružio se obitelji u prognaništvu u Crikvenici. Nije mogao podnijeti život u kojem „stalno čekaš da ti netko nešto dade“, a ljudi pričaju samo o ratu u kojemu nisu sudjelovali… Prijatelj ga je pozvao u Njemačku, obećao mu naći posao. Otišao je i ostao gotovo dva desetljeća. Vratio se u Vukovar 2009., sam, nakon dva propala braka iz kojih ima četvero djece. Uselio u staru roditeljsku kuću, zasadio voćke i lozu, pokušavao liječiti dušu. Dok ga prijatelji i suborci nisu predložili da stane na čelo Stožera za obranu Vukovara. Zbog njegova ratnog puta, poštenja, činjenice da se ratom nije okoristio, da svoje domoljublje nije naplatio. Čak ni čin satnika koji ga je pripadao nije , greškom, dobio, jer su mu iz MORH-a poslali čin kapetana koji u HV-u ne postoji, kao da su se htjeli s njim narugati…
Novo sahranjivanje Vukovara
I opet je počelo. U ovom „stožernom ratu“ Tomo se ponovo grije osjećajem važnosti svoje „misije“, kolektivnom euforijom „izdanih pravednika“ koji sada „ratuju“ protiv vlastitog establishmenta, (ne)svjesni da su mobilizirani za tuđe ciljeve. Ali, njih, i dva desetljeća iza rata, još drži „miris baruta na Balkanu“, razarajući žal zbog nedovršenih bitaka, potisnuta mržnja i strast za osvetom, zbog čega su idealno oružje za podmukle političke bitke onih kojima je vlast pod svaku cijenu, jedini program. Ovih dana Josić je na turneji „antićiriličnog educiranja“ relativno inertnih „stožernih postrojbi“ na terenu, ne bi li homogenizirao članstvo i zapalio nove proplamsaje domoljubnog ushita. Tako potrebnog za „ratovanje“… Stožer je spreman! Za što? Sahraniti Vukovar i Hrvatsku, ograditi ih bodljikavom žicom mržnje, osvete, domoljubnog patosa i ponosno zalijevati tragove rata umjesto mira…
