Danas se u Šibeniku uživalo u pločama – na rivi se dogodio prvi Long Play Day.
Eto kakvo je vrijeme došlo – na sajmu ploča više se LP-jeva samo izlagalo, nego što ih se prodavalo. Nije ni čudo, kolekcionari se ne mogu tek tako riješiti svojih ljubimaca na 33 i 45 okretaja, a biznismena u ovom svijetu ionako nema previše. „Nadam se da je neću prodati do smrti“, rekao nam je Luka Mašić, šibenski aktivist i basist, kad smo ga pitali koliko traži za „Bedtime for Democracy“ Dead Kennedysa. Naravno, tog se kultnog hard core komada vinila nitko normalan ne bi htio odreći. Ploče su se danas izlagale podno šibenske katedrale, ispred kluba Azimut, koji se tako, u suradnji s tradicionalnim Sajmichem, priključio proslavi Svjetskog dana prodavaonica ploča.
Ploče se danas vraćaju u modu, ali samo u Hrvatskoj. U normalnom svijetu nikad iz nje nisu ni izašle. Osim u onom kratkom razdoblju sredinom devedesetih, kada je CD, kao tada još uvijek novi medij, poharao tržište. „Zato su izdanja koja su na LP-jevima izašla tada, danas cijenjeni rariteti“, objasnio nam je Dražen Bunardžija, vokal šibenske grupe Cult of Reborn, na čijem su se štandu nalazili neotpakirani primjerci „Somewhere in Time“ Iron Maidena, najnoviji uradak Black Sabbatha i slični vinilni dragulji.
Nove ploče su skupe, puno skuplje od CD-ova, cijena im može doseći i do 180 kuna, a ako se radi o dvostrukom izdanju, onda i više. No, za razliku od CD-ova, čiju razliku između troškova proizvodnje i prodajne cijene nijedan diskograf ne može objasniti, ploča u ruci odaje dojam da vijedi svake lipe. Radi se o malim umjetničkim djelima, likovnim i grafičkim, koliko i glazbenim. O kvaliteti njezina analognog zvuka (to se odnosi na stare ploče, ove nove se snimaju digitalno), rasprave traju do danas, pa je svijet vinila prepun onih koji se kunu da je zvuk ploče toliko superioran, da mu CD može ići po cigarete.
Za naše najmlađe čitatelje, koji na koncerte idu preko Youtubea, a na privjesku od ključeva visi im stotinu albuma na USB-u, snimili smo pokazni video pod radnim nazivom: „Ovako funkcionira ploča“.
Majstor kojeg vidite na snimci je Mladen DJ Time, uz njega je na današnjem Long Play Dayu nastupio i Project 33/45, šibenski DJ dvojac koji i inače pušta glazbu isključivo s ploča. Singlice se vrte na 45 okretaja, a long plejke (one velike) na 33 okretaja. Zašto je tome tako, nemojte razbijati glavu, dovoljno je da stisnete pravo dugme u pravo vrijeme. Gramofoni su ono na čemu se ploče vrte i oko njih je strogo zabranjeno trčanje, skakanje i guranje – igla može preskočiti, a osim činjenice da sa uvodnog sola na gitari nebulozno skočite na pola refrena, možete i oštetiti ploču – a to je u carstvu vinila najveća moguća tragedija. Ploče se, također, trebaju držati uspravno, jer ako se iskrive, za smeće su. Rubove po mogućnosti zalijepiti selotejpom, budući da očuvanost omota povećava vrijednost ploče kad je jednom odlučite prodati.
Svašta se danas moglo iskopati po štandovima ispred Azimuta. Jordan Vudrag, nekadašnji basist Nule i član organizacijskog tima Seasplash i Outlook festivala u Puli, prodavao od klasike, preko estrade i rock and rolla, sve do singlice s navijačkom himnom KK Šibenke. „Imam i kasete“, obratio nam je pažnju na kutiju sa strane. Zbilja je imao; Duško Lokin, Split ’83, Tomislav Ivčić… Protuvrijednost: jedna kuna, otprilike…
Koliko su prodavači danas zaradili na pločama, ne znamo. Koliko su izlagači nahranili ponos pokazujući svoje kolekcije, ne znamo ni to. Ali znamo recimo da se procjenjuje da je najskuplja ploča na svijetu jedan primjerak „Double Fantasyja“, onaj koji je John Lennon potpisao svom ubojici Marku Chapmanu, nekoliko sati prije nego što ga je ovaj upucao. Ne zna se točan iznos, zna se samo da ga je opsesivni fan Beatlesa platio suhim zlatom. Takvih primjeraka danas nije bilo pred Azimutom, ali je zato Mišinih singlica bilo više nego igdje na svijetu.
-
- Ploče su opet ‘in’
