Sreća je u Šibeniku podigla puno graje. I previše, ako se Sreću pita…
Kadar iz jednog od šibenskih spotova za Happy”
Bio jednom jedan Pharell Williams, ambiciozan crnoputi mladić koji je svoju hip-hop/R&B karijeru prepustio moćnicima glazbene industrije. I krenulo ga je. Pa je postao silno popularan. Pa je oženio manekenku koja je preko noći postala modna dizajnerica. Pa je sina nazvao Rocket Man Williams. Pa mu je najdraži autor postao Carl Sagan, pa je usred dnevnog boravka izgradio rampu za skejtere, pa je pokrenuo novu vjeru „Univerzalstvo“, čiji je još uvijek jedini pripadnik.
Potom je Pharell Williams u 2014. poželio osvojiti Oscara. Stoga je snimio singl „Happy“ kojem, koliko god se s glazbene strane trudili, ne možemo naći većih zamjerki. Pjevni, zarazni hip-hop hitić, koji ulazi u uši na prvu i kojemu je hitoidni status bio zacrtan u zvijezdama, a u pratećem su videospotu veseli slučajni prolaznici plesali. I onda je krenulo ludilo na globalnoj razini. Vrhunski odrađen PR projekt „Happy“, postao je jednokratni svjetski fenomen; ljude se svuda snimalo kako plešu, gradovi su se jedan za drugim – njih više od 400 – hvatali na ideju, što je autoru punilo džepove od astronomskih autorskih prava.
No, bio jednom i jedan grad Šibenik. U tom se Šibeniku „Happy“, nakon što je prošao cijeli svijet, malo spotaknuo. Negdje između Masne ulice, Kalelarge i Poljane, „Happy“ je doznao da ovdje ni Sreća ne može biti jednostavna i da je za Sreću, na šibenski način, potrebno manje od dvoje. Tko ima pravo na Sreću? Tko se prvi domislio Sreće? Tko je kome ukrao Sreću? Čija je Sreća ideja? To su pitanja koja su se proteklih dana provlačila u dijelu medija, a koja su se čula i danas na tiskovnoj konferenciji jednih od organizatora snimanja spota, pod radnim nazivom „Šibenik Happy“.
S današnje ‘presice’: Marinka Vranić, Ivana Kaponja i Nino Šolić, jedan od organizacijskih timova za spot “Šibenik Happy”
Odgovor na njih nije ni bitan, ono što se iz tih pitanja da zaključiti jest da Sreća na šibenski način nije djeljiva, niti je dostupna svima, a nije ni poželjno da je svatko ima. Sreća na šibenski način izaziva prozivanja, optužbe, visoke tonove, svađe. Sreća u Šibeniku nije Sreća. Sreća u Šibeniku je sve samo ne Sreća. Ona ima sve odlike Nesreće. Projekt „Happy“, dakako, samo prodaje iluziju Sreće. Ljudi vole biti iluzorno sretni, iako aktualno globalno istraživanje kaže da se 70 posto Hrvata izjasnilo da nisu sretni (što nas je svrstalo na 128 mjesto na „listi sretnosti“).
Epilog šibenskog slučaja je da spot „Happy“ snima Šibenik Media, zatim tim kojeg predvode Marinka Vranić, Ivana Kaponja i Nino Šolić (koji su na današnjoj „presici“ odbacili optužbe da su ukrali ideju te istaknuli da ne vide problem u snimanju više spotova), a postoje informacije i da još dvije ekipe rade na spotu. Pariz je snimio „samo“ tri spota “Happy”, pa bi se nekome sa strane moglo učiniti da je Šibenik najsretniji grad na svijetu. Jednostavno pucamo od Sreće.
Baš poput Pharella Williamsa kad je shvatio da je, umjesto njega, Oscara dobio Steve Price.
