Dinko Cvitan novi je hrvatski, glavni državni odvjetnik. Sabor je tako odlučio. Jednoglasno. Što u domaćoj, demokratskoj, parlamentarnoj, političkoj praksi jest kuriozitet. Pozicija i opozicija kod nas se formalno ne slažu i kad se objektivno slažu. Ali ovog puta je njihovo suglasje i formalno i stvarno. Vjeruju Cvitanu, koji je osam godina obnašao dužnost ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK-a). Ali, time de facto potvrđuju da vjeruju i Mladenu Bajiću, čovjeku koji je 12 godina vodio Državno odvjetništvo, i čiji je prvi suradnik bio upravo Cvitan. Dojam je da je, svim kritikama unatoč, jedina ozbiljna zamjerka dosadašnjem glavnom državnom odvjetniku bila njegova – dugovječnost. Jer, udarni državnoodvjetnički antikorupcijski tim Cvitan-Bajić ostaje i dalje neprikosnoven, u duhu „politike kontinuiteta“ kojom je premijer Zoran Milanović alibirao ovo kadrovsko rotiranje. Bajić će, naime, biti Cvitanov zamjenik. I sve ostaje „ u kući“, kojoj je interijer minimalno preuređen, ali na maksimalno zadovoljstvo politike.
Tiha voda brege dere…
Dinko Cvitan (56), dobar miks dalmatinskih korijena i zagrebačkog umivenog štiha, dosad se nije naglašeno eksponirao, pa ga u osnovi javnost percipira kao „Bajićeva čovjeka“, što bi se moglo pokazati nepravednom i pomalo vulgarnom definicijom. Ne uklapa se u stereotip priželjkivanog državnog tužitelja po modelu neslomljivog Eliota Nessa, ali bi se realno moglo dogoditi da nas svojim beskompromisnim stavom, ponešto tvrđim od Bajićeva, i iznenadi. Nema karizmu bivšeg šefa DORH-a, nema njegov cinizam i naglašeno prepotentni gard, ali , to može biti i posljedica dugogodišnjeg rada u Bajićevoj sjeni. Uostalom, Cvitan bi mogao biti klasičan primjer „tihe vode što brege dere…“
Završio je Pravni fakultet u Zagrebu, do 1985. radio je kao pripravnik na zagrebačkom Općinskom sudu, položio pravosudni ispit i prešao u Općinsko državno odvjetništvo gdje je već 1986. imenovan zamjenikom Općinskog državnog odvjetnika. Imao je kraći izlet u samostalne odvjetničke vode ( najprije otvara ured u Daruaru 1991., a zbog rata ga ubrzo seli u Zagreb) , da bi 1999. prešao u Sunce osiguranje i radio kao direktor pravnih poslova. U Državno odvjetništvo se vraća 2003. , postaje zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, a već 2004. zamjenik ravnatelja USKOK-a. Na čelnom „uskočkom“ stolcu zamijenit će potkraj 2005. prvog ravnatelja Ureda Željka Žganjera koji je s te pozicije preglasno zakukurijekao o sprezi politike i pravosuđa, i to ga je stajalo – ostavke. Bajić mu, kažu, nije vjerovao ni oprostio… Devet godina poslije, Dinko Cvitan, s mjesta ravnatelja USKOK-a , jednoglasnom potporom Sabora, prelazi na dužnost glavnog državnog odvjetnika, koju će formalno preuzeti kada Bajiću istekne puni mandat, 24. travnja.
Nikakav politički utjecaj ne dolazi u obzir
Cvitan je besumnje profesionalac par excellence, čovjek koji s politikom nikad nije koketirao niti se uz nju eksponirao, računajući da bi uz takvo pogonsko gorivo njegova karijera bila strelovitija. To je jedna od njegovih glavnih prednosti. I kad Cvitan govori kako nikad nikakvog tajminga u istragama i podizanju DORH-ovih optužnica nije bilo, kako Bajić nikada nije na taj način pokušavao dimenzionirati svoje izborne pozicije ( uoči izvješća u Saboru), nekako mu je lakše povjerovati, negoli Bajiću, makar nas uvjeravao u isto. Naprosto, riječ je o posve drugačijem profilu osobe. Dok kod Bajića, za kojega bi Dalmatinci rekli da je pravi „cipalj od porta“, nikad niste mogli znati ni što misli ni što smjera, kod Cvitana nema mistificiranja ni funkcije ni vlastite osobe. Čini se jednostavan, otvoren, iskren i u svome naumu energičan i beskompromisan. Čvrsto je obećao da nikakav politički utjecaj na njega neće biti moguć, ne propuštajući kolegijalno dodati da ga nikad ni za Bajićeva mandata nije bilo. Njegovi će prioriteti, kako je najavio, biti kontinuitet, nastavak procesuiranja kancerogene korupcije koja je gotovo neizlječivo metastazirala u hrvatskom društvu, od najviše razine do one najniže, ulične. Cvitan posve ispravno detektira da je ključni problem ove bolesti „ u Hrvata“ koruptivno djelovanje na lokalnim razinama, osioni, nekontrolirani „lokalni šerifi“ koji opasno podrivaju sustav široko razgranatom koruptivnom mrežom koja je gotovo postala conditio sine qua non njihova rada. Fokusiranje novog glavnog državnog odvjetnika na lokalne moćnike, stoga, je od prvorazrednog terapijskog značaja u procesu liječenja tumoroznih koruptivnih metastaza hrvatskog društva. U toj terapiji osobit učinak će imati neselektivno procesuiranje eksponenata pozicije i opozicije, neovisno o tomu tko je u kojem trenutku na vlasti, a što je dosad bio jedan od najčešćih prigovora na račun Bajićeve neovisnosti i vjerodostojnosti. U tom kontekstu, svakako je za pozdraviti i Cvitanovu izjavu da je prijeko potrebno ojačati županijska državna odvjetništva, provesti kadrovske promjene i ocjenjivanje rada svakog državnog odvjetnika, kao tvrdu branu sustava prema lokalnoj korupciji koja se tijekom dva desetljeća hrvatske samostalnosti etablirala kao „pravilo“ političkog ponašanja. – To ću riješiti- uvjeren je Cvitan- ne kao Atila bič Božji, ali svi moraju odgovorno raditi! A da „restrukturiranja“ na razini ŽDO i ODO itekako treba, odavna je jasno, jer upravo na tim razinama često vrući predmeti odlaze u skrivene pretince gdje, daleko od oka, godinama skupljaju prašinu i – zaborav.
Za procesuiranje privatizacijske pljačke je prekasno…
Cvitan, međutim, griješi kada u trenutku predinauguracije za glavnog državnog odvjetnika larpurlartistički obećava, gotovo rutinski i iz navike, a ne stvarne namjere, procesuirati privatizacijsku pljačku i ratno profiterstvo. Za ispravljanje privatizacijskih „krivih Drina“ 20-ak godina je prekasno, i tom se bajanju, u pogrešne populističko-političke svrhe ne treba vraćati. Bar ne naglas. A ako Cvitan s ove pozicije nešto može učiniti da toj „domoljubnoj grabeži“ stavi lisice na ruke, kako ne bi pokrali i postprivatizacijske ostatke, svaka čast. No, bit će mudrije da o tome odveć ne zbori, kao ni o procesuiranju ratnih zločina … Osobito zato što su takve poruke sličnije političkim nego državnoodvjetničkim, a reče nam da politika u njegovu butigu ne može i neće…
