Moje izraelsko putovanje (2. dio):
Masada, zakletva izraelske vojske

I eto nas u Kumranu, čuvenom po pergamentnim svicima s Mrtvog mora koje je u ovdašnjim špiljama nedaleke 1947.g. pronašao pastir u potrazi za zalutalom kozom. Navodno je svih 190 dragocjenih svitaka pastir prodao za tričavih 20-ak dolara. Još prije Krista ovdje je, navodno, živjela asketska esenska zajednica koja se bavila prepisivanjem dijelova Tore koji opisuju smak svijeta, i pripremala se za dolazak židovskog Mesije.

Svakog dana prelazili smo na stotine kilometara uzduž i poprijeko Izraela, i prešli preko dvije tisuće kilometara, želeći zapravo nemoguće: upoznati ovu neveliku zemlju u osam dana. Gotovo redovito prolazili smo pored Masade, pustinjske utvrde podignute već u 1. i 2. stoljeću prije Krista, na vrh brda, na visini od oko 400 metara. Kralj Herod je na njoj izgradio palaču koja je, nakon Herodove smrti, prešla u ruke Rimljana. Tijekom prvog židovskog ustanka osvojili su je židovi zeloti koji su utvrdu branili pred rimskom opsadom od preko 10 tisuća vojnika, pune dvije godine. Ovo je povijesno mjesto jedno od najvećih stratišta. Tisuću Židova, muškaraca, žena, djece odolijevalo je rimskim legijama, a kad je probijen obrambeni zid tvrđave, Židovi su počinili kolektivno samoubojstvo kako ne bi pali u ruke Rimljana. – Masada se više nikad ne smije ponoviti – zakletva je današnjih izraelskih vojnika. U Izraelu muškarci služe vojni rok tri, žene dvije godine, a do 60-te godine su vojni obveznici koji neizostavno jednom godišnje odlaze u rezervu.

Masada je impresivno mjesto. Živopisni povratak u povijest. Do utvrde se stiže žičarom, hodočaste joj brojni turisti, a među njima vidjet ćete i službene osobe koje servisiraju muzej Masada, pa čak i jednog živućeg, ultraortodoksnog prepisivača Tore.

S kirurgom Jaserom kroz Betlhem

Posjet Betlehemu, rodnom mjestu Isusa Krista, posebna je avantura. Ako niste dio neke kršćanske hodočaničke grupe, teško će vam se otvoriti vrata ovog zatvorenog grada. Samo je 4-5 kilometara od Jeruzalema. Od 1995.g. je pod Palestinskom samoupravom. Inače, Palestinci su se ovdje masovno naselili tek nakon rata 1948.g. Da biste ušli u grad treba najprije proći kontrolni punkt kod Rahelinog groba (Rahela je majka svih Židova), trećeg najsvetijeg mjesta za Židove, gdje žene dolaze moliti za trudnoću, a muškarci za zdravlje. Cijeli tzv. Rahelin prolaz opasuju visoke zidine podignute radi zaštite svetišta od palestinskih snajperista koji su nekoć bili raspoređeni, kako se govori, po okolnim zgradama, odakle su pucali po nedužnim hodočasnicima. Zato su Židovi te zgrade ispraznili ili stavili pod kontrolu, a Rahelin grob opasali zidinama da bi posjetiteljima jamčili  sigurnost. Dakle, želite li u Betlhem, kod Rahelinog groba potražite palestinski taksi i platite li dobro, odvest će vas nadomak Trga Manger gdje je Crkva Kristova rođenja, jedno od besumnje najsvetijih mjesta za kršćane. Nasuprot njoj je impresivna Omarova džamija. Naš vodić kroz Betlhem, Jaser, bivši jugoslavenski student medicine, iako s diplomom kardiologa, u domovini radi kao turistički vodić i govori četiri jezika. Priča da je nekoć bio oženjen za Beograđanku s kojom ima i kćer, ali zadnji put ju je vidio 1991.g. na početku rata. U Srbiji je živio 10 godina, a u Izraelu se oženio ponovo i danas ima novi život. Za stari, reklo bi se, odavno ne mari, a nijednom gestom nije nam dao naslutiti da ga muči i najmanja čežnja za vlastitom kćeri…

U Betlhemu žive Muslimani i kršćani, Židova nema. Grad ima oko 40 tisuća stanovnika, s 35 okolnih naselja čak 185 tisuća. Žive isključivo od turizma, jer, kako reče Jaser, ničeg drugog ovdje nema.

Unutrašnjost Kristove crkve dijele grčka pravoslavna crkva, armenska i rimokatolička. Čekamo strpljivo s Jaserom koji nas pokušava bezuspješno uvesti „preko veze“. Pokazat će se da to mogu samo državni dužnosnici, jer dok se kroz uski prolaz do svetog mjesta Kristova rođenja tiskaju horde španjolskih, portugalskih, talijanskih i inih turista, nastaje nekakva zbrka, panika, zastoj. Što se događa, pitamo Jasera. Ništa, veli, stigla je delagacija iz Bahreina, moramo pričekati dok oni obave svoje i fotografiraju se, pa ćemo se onda moći spustiti. E tako je to i kod nas…

Tel Aviv, moderno lice Izraela

Iz Betlhema, tog dana samo smo projurili kroz Jeruzalem i nastavili do Tel Aviva. To je moderno lice Izraela, nastalo u 19. i 20. stoljeću, sjeverno od stare arapske luke Jaffe gdje je Židovska nacionalna zaklada kupila zemljište namijenjeno podizanju novog grada. Ovo je tipičan sredozemni grad s atraktivnim pješčanim plažama, trgovinama, muzejima, restoranima, nimalo nalik ostatku zemlje. Ovdje se mogu vidjeti cijele gradske četvrti nastale u stilu bauhaus arhitekture. U gradu je takvih bar četiri tisuće zgrada, uglavnom podignutih prije Drugog svjetskog rata, a kao jedinstven primjer moderne u arhitekturi, 2003.g. su proglašene svjetskom kulturnom baštinom pod zaštitom UNESCO-a.

Najvećim donatorom modernog Izraela smatra se američki Židov Rotchild, ali i inače, novi dijelovi Tel Aviva, nakon Izraelsko-palestinskog rata, izgrađeni su novcem bogatih američkih Židova. Novi Tel Aviv je na sliku i priliku New Yorka kojega su njegovi financijeri, valjda iz zahvalnosti novoj domovini, preslikali.

Kupanje na glavnoj gradskoj plaži u Tel Avivu i nije osobit doživljaj. Naročito ne za nas s najljepšim i najčišćim morem na svijetu. Sredozemno more je prevruće, pijesak kojega neprekidno miješaju golemi valovi uvlači vam se u svaku poru kože, a sol na tijelu ostaje zadugo, jer, vjerovali ili ne, na plaži nema tuševa – voda je ipak dragocjena u ovoj pustinjskoj zemlji, a nikomu, izgleda, nisu potrebni ni suncobrani. Na kraju plaže nekako lažno, nalik kulisama, diže se Manhatan Tel Aviva… Ali, ako vas ovaj grad i ne impresionira,obradovat će vas vrhunski espreso kakav pamtite,vi koji ste nešto stariji, samo iz dobrog, starog Trsta. Butici mame europskom, brandiranom robom, trgovine raskošnim bojama svakojakog egzotičnog voća i povrća. Ovdje, a napose u staroj Jaffi, sve pršti od boja. Pogotovo kada dođete na suk, buvlju pijacu Jaffe. Tu se doista prodaje sve i svašta, od antikviteta velike vrijednosti, do kineskog kiča, jeftine secondhand odjeće i obuće, namještaja, alata, tepiha… Što god pogledate, precijenjeno je, i kao da je vlasnicima važnije na suku sudjelovati negoli prodati.

Naranče „jaffa“ i „jugopšenica“ na brodu Šibenik

Jaffa, nekadašnja velika izraelska luka, bila je mjesto ukrcaja uz ostalo, voća i povrća koji su brodovima odlazili u Europu. Stizale su naranče iz Jaffe i do nas. I osobito smo ih cijenili, a nazivali smo ih upravo „jaffa“, uvjereni da je riječ o sorti, a ne mjestu njihova carinjenja. Kad je Izrael stupio u rat s Arapima, iako nesvrstana, bivša Jugoslavija koja je imala više prijatelja na arapskoj strani, čuvajući dobre odnose i s Izraelom isporučila je, pod krinkom pšenice, prvi brod oružja za vojsku Moše Dajana, a brod se zvao – Šibenik!

Netivot kao Vukovar

Koliko je američkog sjaja i šarenila u Tel Avivu, toliko je skromnosti i nedorečenosti, zapravo zapuštenosti, u najsiromašnijem gradu u Izraelu – Netivotu. Tu je svetište Baba Sale, iscjelitelja kojemu se mahom dolaze pokloniti Marokanci, a ovdje slave i bar micvu s djecom. Netivot me podsjetio na Vukovar, iako nema ruševina ni nekih vidljivijih tragova rata, mada je grad pod gotovo stalnim uzbunma i općom opasnošću. Ali, usred grada diže se vodotoranj, nalik onome vukovarskom, s velikom mjedenom česmom na prednjem dijelu. Prekoputa vodotornja sjeli smo u zalogajnicu. Vrijeme je da se kuša izraelski, nacionalni specijalitet – fallafel. Slanutak smiksan i začinjen paprikom, patlidžanom, čilijem, i onda paniran, poslužen u lepinji sa začinima po volji. Vrlo ukusno, neočekivano dobro.

Kameni grad „zida plača“

I napokon – Jeruzalem. Bijeli kameni grad,podijeljen na istočni i zapadni dio, muslimanski i židovski. U sredini ova dva omeđena polja, stari je grad s Brdom hrama, opasan zidinama.

Prokletstvo  grada, s tek nešto preko 700 tisuća stanovnika (oko 500 tisuća Židova, 200 tisuća muslimana i desetak tisuća kršćana), usud je cijele države Izrael. Njime su vladali muslimani 1300 godina, Židovi tisuću, kršćani 400. Danas dijele grad, žive u njemu zajedno, ali nevjerojatno duboko okrenuti prošlosti…

Prođete li kroz moderan pasaž Mamilla centra vidjet ćete kako se miješaju sve tri konfesije, sva tri naroda, isprepliću njihove tradicije, kultura, običaji. Muslimanke pokrivene pokatkad i burkama, ultraortodoksni židovi s uvojcima niz obraze i crnim odijelima, s upečatljivim crnim šeširima, pokatkad i krznenim šubarama nevjerojatnih oblika, unatoč ljetu i vrućini, i konačno katolički svećenici koji se  spretno kreću u svojim haljama gradom. Ali, ovdje ćete vidjeti i mlade žene u tijesnim, kratkim haljinicama, visokih potpetica i pretjerane šminke, s dječicom u šetnji. Muškarce odjevene ležerno i po modi, ali svaki Židov, bez iznimke, na glavi ima prepoznatljivu kipu. Ovdje se bori za svaki kvadrat zemlje, ovdje se slavi rodno mjesto židovstva i sveta zemlja islama. Država Izrael subvencionira doseljavanje Židova povratnika, nudi im godinu dana besplatan stan, besplatno školovanje i učenje stranih jezika, nalazi im obavezno i posao, za djecu podmiruje troškove vrtića, sve s ciljem da se Židovi raseljeni diljem svijeta vrate u Izrael.

Židov među Arapima

Židovski doseljenici, a sve ih je više na rubovima, po predgrađima Jeruzalema, drže i neke punktove u muslimanskom dijelu Jeruzalema poput Maslinske gore i Silvana. Inače, ovaj dio grada je pod arapskom upravom. No, odmah ćete se suočiti s iznimkom. Niže groblja na Maslinskoj gori, u nizu arapskih kuća, s jedne, u sredini, vijori izraelska zastava. Kuću je Židovu prodao Arapin, a za tu ga je „izdaju“ dočekala zastrašujuća kazna. Njegovi su ga raščetvorili, a dijelove  tijela za opomenu postavili po cijelom gradu. Kako više nikada nikomu takvo što ne bi palo na pamet. Židov koji je kuću kupio od nesretnika, nije se pokolebao. Ostao je „svoj na svome“, i svaki dan u pratnji policije s oklopnim vozilima odlazi na posao, kao i njegova djeca u školu, a supruga u kupovinu. Živi pod policijskom paskom 24 sata na dan, ali iz kuće se ne da…

S Maslinske gore, pogled puca na vrh istočnog Jeruzalema na zlatnu Kupolu Hrama na stijeni i Stari grad. S jedne strane džamija, s druge Crkva uzašašća. Maslinska gora je poznata i kao mjesto Kristove agonije i izdaje u Getsemanskom vrtu te uznesenja na nebo.

Getsemanski vrt izaziva divljenje turista zbog tisućljetnih maslina nevjerojatno raskošnih krošnji i isprepletenih debla. Doimaju se kao umjetničke skulpture, snažno i neuništivo. Tu je i Crkva očenaša u spomen na Isusovo obraćanje učenicima, a tekst na zidovima ispisan je, uz ostale, i na hrvatskom jeziku. Na starom židovskom groblju grobna mjesta stoje i po stotine tisuća dolara. Podalje, iza zidina koje je dao podići Sulejman Veličanstveni, nalazi se muslimansko groblje. Zapadni zid,jedini je ostatak Drugog hrama, Zid plača, najveća i najstarija sinagoga na otvorenom. Njegovo je ime nabijeno židovskom sudbinskom simbolikom: pred ovim zidom ljudi su plakali nad sudbinom Židova i Izraela,to je najsvetije mjesto za Židove i svakako najdojmljivije mjesto za hodočasnike. Zid je sve što je ostalo od židovskog Velikog hrama podignutog da bi se u njemu čuvao zavjetni kovčeg. Danas se pred njim mole vjernici iz cijelog svijeta, utiskujući u procjepe između kamenih stijena svoje najintimnije molitve, naslonjeni licem na kameni zid,u nekoj tihoj ispovijedi, potpuno predani trenutku u kojem se njihova intima stapa s tragičnom poviješću jednog naroda.

Al Aksa, druga je džamija nastala za Muhamedovog doba i predstavlja svetinju za Muslimane, a čak se i neke terorističke skupine danas nazivaju po njoj. Jeruzalem je nebrojeno puta sravnjen sa zemljom, ali se grad uvijek iznova dizao i gradio s ostacima kamena iz ruševina. Cijeli je grad na brežuljcima, njegov zapadni dio uronjen je u raskošno zelenilo, a istočni u kojem žive palestinski Arapi, čine uske, zavojite uličice s trgovinama u kojima se prodaje sve i svašta, ponajviše suveniri, i čini se već na prvi pogled siromašnijim i zapuštenijim od zapadnog Jeruzalema. Tržnice ili sukovi, kako ih ovdje zovu, velika su jeruzalemska atrakcija koju treba nezaobilazno vidjeti. I dok se u istočnom dijelu, u Starom gradu, nude mahom vjerski suveniri, u zapadnom vas mame prvorazredni, ekskluzivni butici gdje nerijetko na izlozima nema vidljivih cijena. Hoteli su u Jeruzalemu preskupi, od 140 – 200 dolara noćenje, pa turisti često odsjedaju drugdje a Jeruzalemu hodočaste. Unutar zidina na snazi je zabrana žbukanja kuća, sve su fasade kamene, a to se pravilo prenijelo i izvan zidina. Pa grad djeluje nekako nevino bijel, svim povijesnim nedaćama i stradanjima unatoč. Jeruzalem je vjetrovit, čak ni ljeti nije prevruće, a zimi gotovo u pravilu padne snijeg.

Umjetnost življenja

Jeruzalemski kvart za umjetnike, koje Židovi osobito cijene, uistinu je prvorazredan doživljaj. Cijela četvrt je poput umjetničke slike – prepuna cvijeća, skladnih bijelih, kamenih katnica, zelenih vrtova, nizova stepenica koje povezuju ulice, kao bajkovita lego-slagalica. Nedaleko je elitna četvrt koju su izgradili bogati američki Židovi koji tu uglavnom ne žive stalno, nego tek povremeno, a veći broj zgrada je iznajmljen. Taj je dio, bogatstvu unatoč, hladan, sterilan i beživotan…

Jeruzalem je u srcu Palestine, podijeljen nepomirljivije no ikad, beznadno okrenut prošlosti i njegovanju tradicija naroda koji u njemu žive. Nigdje nema toliko ortodoksnih Židova kao ovdje, nigdje toliko zadrtih muslimana i kršćana kao na ovom mjestu. A svi oni ,svatko za sebe, svakodenvno prolaze križni put Krista, ne onaj što ga pohode turisti i hodočasnici nego onaj zbiljski, najteži, onaj koji bi trebao dovesti do mira.

Nemoguće je doći u Izrael a ne posjetiti Yad Vashem, Muzej holokausta, podignut u spomen na oko 6 milijuna žrtava nacističkog holokausta.

Nalazi se na brdu Herzl sjeverno od centra Jeruzalema, a u muzej se ulazi iz Avenije pravednika među narodima, koja je popločana natpisima na kojima su imena onih koji su imali hrabrosti riskirati i vlastiti život da bi pomogli Židovima. Uz oko 23 tisuće imena, ime je i Oscara Schindlera. Iz Muzeja izađete s burom emocija, nekom grudom u prsima koja vas stišće snagom krivnje cijeloga svijeta koji nije znao, htio ili mogao spriječiti to bezumlje. A pogotovo nakon što se u dvorani vječnog plamena suočite s popisom najvećih koncentracijskih logora među kojima je i Jasenovac… Dugo će me progoniti te slike, gomile starih, prerano odbačenih cipela, velikih i malih, intimnih predmeta, odjeće, slika, pisama… onih kojima sve to više nikad nije zatrebalo.

Fridmanove staklene skulpture         

I za kraj, nešto sasvim drugo, nešto univerzalne vrijednosti i ljepote, talent kojega je svijet prepoznao i honorirao. Galerija jednog od najvećih živućih umjetnika u svijetu koji rade u staklu, u Aradu, pustinjskom gradiću nedaleko našeg mrtvomorskog sjedišta u En Boqequ. Galerija Gideona Friedmana, prvorazredna atrakcija neponovljive umjetničke staklene zbirke. Friedman je prije dvije godine trebao s izložbom „počastiti“ i Hrvatsku -Zagreb ili Split. No, zbog propusta organizatora za taj jedinstveni događaj hrvatski su građani ostali uskraćeni. – Ja čekam,imam vremena – šali se s tom neslavom epizodom Friedman, vjerujući u svoje „hrvatsko ukazanje“, zasad krhkije od njegovih skulptura…