Ivan Slavica je maturant. Silno zauzet ovih dana. To je njegov prvi veliki ispit u životu. Štošta će ovisiti o tome. Ali, Ivan nije obični maturant. Jer, ovaj mladi, 18-godišnji Šibenčanin je i kandidat lijeve političke grupacije “Možemo”, u 9. izbornoj jedinici, na parlamentarnim izborima koji će se održati 5. srpnja. Najmlađi je kandidat na svim stranačkim listama, barem koliko je zasad poznato. Matura i kandidatura! Kud ćeš više. Život doista zna biti uzbudljiv i u 18-toj!
S Ivanom smo razgovarali u jednom intermezzu između priprema za maturu i kratkog odmora od učenja. Ali, zbog odluke da prihvati poziv Nove ljevice, koja je dio koalicije Možemo, da bude kandidat te opcije na parlamentarnim izborima, nema pravo na odmor. Jer, ako ne uči za maturu, uči za političku kandidaturu. Treba se pripremiti i za kampanju , savladati tehniku javnog komuniciranja, prevladati strah od javnog nastupa, i biti prava potpora kolegama na listi. Iako se doima poput dječaka, Ivan je svjestan odgovornosti i obaveze koju je preuzeo. Ali, nije podlegao osjećaju nenadane važnosti koja ga je “potrefila” u tako ranoj dobi, pa sasvim prirodno, iskreno i bez lažne skromnosti, otvoreno kaže:
-Kad bi nekim slučajem osvojio mandat u Saboru, iako sam dovoljno realan da znam da je to samo teoretski moguće, prepustio bi ga nekom od kolega s liste. Jer, otvoreno govoreći, u mojom godinama bio bi to prevelik zalogaj, moje vrijeme tek dolazi. To ne znači da neću učiniti sve što je u skladu s mojim mentalnim i fizičkim kapacitetima da uvjerim makar svoju, i generacije koje su mi bliske, da mi “Možemo” i da hoćemo, da naša obećanja nisu prazne priče, niti mamac za lakovjerne. I naravno, da nam daju svoj glas…
–Ipak, malo je neobično da maturant pokazuje tako ozbiljan interes za praktičnu politiku. Otkud to?
Sve je počelo mojim ranim interesom za povijest. Mogao bih reći da me povijest zaokuplja od 4.- 5. razreda osnovne škole, i već tada je za mene to bilo puno više od školskog predmeta. A onda sam 2015., sa samo 14 godina, otišao na Festival alternative i ljevice ( Fališ ) u Šibeniku na kojem su, uz ostale gostovali povjesničari Hrvoje Klasić i Sejo Sexon. Bio sam fasciniran. Naravno, došao sam na Fališ i 2016., pa 2017. kada sam upoznao i članicu Nove ljevice, aktivistkinju Radu Borić i od tada smo, sve do danas, u kontaktu. Tako se i dogodilo da me, baš Nova Ljevica i Rada Borić pozovu da im se pridružim na izborima i kandidiram u matičnoj 9. izbornoj jedinici. Nisam prihvatio “na prvu”. Razmišljao sam što će to za mene značiti, mogu li ja to, ima li to smisla, a onda je na moju odluku presudno utjecao nevjerojatno nekorektan, neprofesionalan odnos Ministarstva znanosti i obrazovanja, odnosno ministrice Blaženke Divjak, prema maturantima. Jedan dan su nam govorili jedno, drugi dan nešto sasvim drugo, čas ne moramo pisati izborne predmete, a onda ipak moramo, i sve to skupa je bilo tako ponižavajuće i tako frustrirajuće, da sam iz nekog bunta, nekog unutarnjeg otpora prema takvom kaotičnom sustavu, odlučio angažirati se i dati i svoj izravni doprinos u ovim izborima.
– Znači, problemi s maturom su bili okidač za ulazak u politiku?
Ne samo problemi s maturom, iako je to prvi razlog. Drugi je sveprisutna korupcija u hrvatskom društvu i jalov, anemičan odgovor oporbe , posebno SDP-a na tu pošast koja razara društvo. U Šibensko-kninskoj županiji imamo trenutno dvije velike afere- bespravnu vilu s bazenom na vodičkom otoku Zmajanu gdje nije dozvoljena nikakva gradnja, i aferu vjetrenjače na kninskom području, kojoj je u epicentru Josipa Rimac, bivša kninska gradonačelnica i državna tajnica u Ministarstvu uprave. A iz te županije gotovo da nema reakcije.
–Tvoja je obitelj iz općine Bilice, na samom rubu grada Šibenika, a poznato je da se to nekoć partizansko i antifašističko mjesto danas silno upinje pretvoriti u svoju suprotnost. Pa u Bilicama imamo mulo Mile Budaka, ili mulo Alojzija Stepinca, umalo je u selu osvanuo i mural mladog ustaše Frane Tente koji je nedugo nakon oslobođenja od nacifašizma preminuo u zatvoru, a ti otišao među ljevičare?! Kako to?
Afinitet prema lijevoj političkoj ideji nosim iz obitelji. Brat moje bake je admiral Sveto Letica. A i Bilice nisu oduvijek bile takve…
–Kako to da se nisi angažirao, recimo, u Mladež SDP-a?
Nisam na to ni pomišljao, iako je Mirando Mrsić, doduše sada već bivši SDP-ovac, nećak moje bake, a nažalost je zaslužan za donošenje Zakona o radu koji nije nimalo za pohvalu. Ipak, ne mislim da su u redu ti primitivni napadi na njega, kojeg pogrdno prozivaju Miralemom, aludirajući na njegovo muslimansko porijeklo, što je potpuno neotčno. Mirando je dobio ime po mojoj baki koja se zove Mirna. No, to su obiteljske stvari, ali što se samog SDP-a tiče, ta me stranka baš ničim nije privukla da se učlanim, a koliko znam, šibenskom organizacijom SDP-a vladaju svađe i sukobi. Takav mi ambijent nimalo ne odgovara. Mada, moram pohvaliti gospodina Joška Šupu, predsjednika županijske organizacije SDP-a i gradskog vijećnika Šibenika koji vrlo dobro radi svoj posao izabranog oporbenog vijećnika. Osim toga, odnos SDP-a prema ljevici je prigodan, sjete se da su lijeva politička opcija za Dan antifašizma ili za godišnjicu strijeljanja Rade Končara i drugova na Šubićevcu. A, takav, prigodni odnos prema NOB-u i antifašizmu ima i šibenski HDZ…
–Imaš li istomišljenika među svojim vršnjacima? Kako oni gledaju na tvoj angažman: podržavaju li te u tome ili kritiziraju?
Oko nekih općih tema, se možemo složiti. Ali, u osnovi, većina mladih je apolitična, ili inkliniraju desnoj političkoj opciji. Inače, moram reći da sam dobio nepodijeljenu podršku prijatelja za ovu kandidaturu. Uglavnom mi govore: Uključio si se u politiku. Svaka čast, imaš našu podršku! Otkako se saznalo da ću biti na listi za Sabor dobio sam bar 30-ak poziva, i svi su bili pozitivni. Nitko mi nije zamjerio, bar ne javno… Inače, odnos prema meni se nije nimalo promijenio zbog kandidature. Eventualno, neki sa mnom zbijaju bezazlene šale. Obična zafrkancija, ništa zlurado.
-Kako komentiraš ovaj najnoviji ispad navijačkog agresivnog nacionalizma i izljeva mržnje prema Srbima, transparent s gnjusnom porukom antisrpstva što je osvanuo u Zagrebu?
Za mene je to nešto apsolutno strašno, poražavajuće za društvo. Ali u zadnjih 25-30 godina u Hrvatskoj su stalno podgrijavani neprijateljski odnosi prema našim sugrađanima srpske nacionalnosti, a sve je to počelo s domovinskim ratom i od tada, do današnjih dana, vlada, nekad tiša a nekad glasnija, “filozofija” -svi su Srbi četnici i sve ih treba mrziti. Za mene je to krajnje neprihvatljivo, i rekao bih da za to nisu krivi mladi, oni to nose iz svojih obitelji. Moji vršnjaci većinom nisu radikalni, njih ne zanima nikakav Škoro, nikakvi suverenisti i slični, njihovo shvaćanje politike je vrlo površno.
-A odnos prema antifašizmu, razumiju li mladi uopće što je to i koliko je važno njegovati tekovine antifašističke borbe koja je Hrvatsku svrstala među pobjednike u Drugom svjetskom ratu?
Ne bih rekao da im je to jasno, jer se danas antifašizam ni u školi ne obrađuje na način kakav zaslužuje. Iako je i prema Ustavu, hrvatska država nastala na antifašističkoj borbi i domovinskom ratu. Kada bi mladi ljudi shvatili, kada bi u obrazovnom programu antifašizam bio tretiran kao činjenica s kojom se moramo ponositi, štošta bi u ovom društvu bilo drugačije. Ali, umjesto toga forsira se revizija povijesti, rehabilitira NDH, potiče na diskriminirajući odnos prema nacionalnim manjinama, posebno srpskoj, što ne mogu prihvatiti. Moj je ideal društvo skandinavskog tipa, gdje manjine imaju sva prava, i gdje se shvaćaju kao bogatstvo toga društva.
–Što za tebe predstavlja politika? Na što bi ti kao mladi političar stavio naglasak?
Kako sam već rekao, interes za politiku kod mene je došao od zainteresiranosti za povijest. Iako smatram da se napokon trebamo okrenuti budućnosti i učiniti je puno boljom i prosperitetnijom od naše prošlosti koja nas do današnjih dana dijeli i svađa. Tri ključne programske točke koalicije Možemo, koje s njima dijelim, su zeleno gospodarstvo, prehrambena samodostatnost i pravedan Zakon o radu koji će u fokusu imati radnika i poštovanje njegovih prava, umjesto radničke eksploatacije u korist profita poslodavaca. I kako vidite, platforma Možemo nije okrenuta prošlosti, nego boljoj budućnosti, i to je ono što me k njima privuklo.
-Jesu li mladi danas dominantno okrenuti materijalnim dobrima i potrošačkoj kulturi, što ih određuje i kao ljude i kao buduće političare?
Generacije 60-ih 70-ih i 80-ih su nove trendove usvajale iz novina, a iz novina se učila i politika. Današnje se generacije informiraju isključivo preko mobitela, nitko više ne čita novine, i mlade nimalo ne zanima što je koji političar rekao svome oponentu. Materijalno dominira duhovnim.
-I glazbeni ukus je danas pao na primitivni, sirovi turbo-folk koji se do rata na ovim prostorima slušao samo u selima, u kavanama po zaleđu. Nekad je i glazba bila društveno angažirana, a danas turbo folk slušaju svi, jer se, navodno, uz takvu muziku najbolje zabavljaju. Slušaš li i ti turbo folk?
Ima tu puno apsurda. Recimo, u ratno vrijeme, neko mjesto u Slavoniji, usred napada JNA i krajinske paravojske, a naši momci sa grbom HOS-a i ustaškim pozdravom Za dom spremni u svojim bazama, s kazetofona puštaju Cecu Ražnjatović , Lepu Brenu i sl., koje su u to vrijeme bile popularne na istoku bivše Jugoslavije. Turbo folk je kod nas prihvaćen kao muzika za opuštanje. Ne slušaju to samo zakleti nacionalisti koji su joj prvi dali legitimitet, a onda se to proširilo kao neka zaraza. Ne želim biti licemjeran i glumiti nekog glazbenog elitistu, pa sad govoriti kako ja to ne slušam nikada. Slušam, kao i drugi moji vršnjaci, u određenim prilikama, mada je moj izbor Mile Kekin i Hladno Pivo i iznimno mi je drago što se pridružio platformi Možemo. Neki moji prijatelji slušaju EKV, neki i Balaševića…. Odnos prema politici 90-ih, rat i prijelaz iz komunizma u demokraciju ojačao je navijački pokret koji je također nametnuo takvu vrstu glazbe. I s vremenom, mladi su se počeli uz folk najbolje zabavljati, kao da su pušteni s lanca. To je tako, ono što niste prije imali, a sad vam je postalo dostupno, e to vam je odjednom najdraže. Poslije rata, a naročito nakon 2000., mlade politika više ne zanima ozbiljno, a posebno ne kao angažman.
-Za tvoju, pa i dobar broj generacija prije nje, karakteristično je da uglavnom ne čitaju. Čak ni školsku lektiru. Mobitel i kompjutor su početak i kraj svijeta. Čitaš li ti, posegneš li za knjigom mimo onih obaveznih za školu?
Volim čitati. Nedavno sam pročitao Kiševu Grobnicu za Borisa Davidovića. Od zadnjih knjiga koje sam pročitao spomenuo bi i Terorista od Emira Imamovića Pirkea, izvrsna je. Inače, jako cijenim to što Pirke radi na Fališu, čak sam se mislio prijaviti ove godine za volontiranje. Volim čitati i “feralovce”, uzeo sam cijeli komplet “Robija K”. Lucić, Dežulović i Ivančić su, kao i Drago Hedl u Osijeku, bili lučonoše u mraku 90-ih i to doista poštujem. Usput, moram reći da je šibenska gradska vlast ipak znatno liberalnija od one u Zadru i Splitu, iako je i ovdje HDZ na vlasti. Ali, kod nas nije bilo “kristalne noći” kao u Zadru, kod nas nije bilo ni maosvnog izbacivanja iz stanova građana srpske nacionalnsti kao u Splitu, koji je bio kao neka hrvatska Casablanca. Kod nas je moguć Fališ na jednom od središnjih gradskih trgova, kod nas je moguće i otvoriti Muzej pobjede antifašizma u staroj gradskoj jezgri… Šibenik ima jednu liberalnu verziju HDZ-a na vlasti jer je gradonačelnik Željko Burić ipak izvorno bio HSLS-ovac…
– Osim što čitaš, slušaš povremeno turbo folk s vršnjacima u klubu Inside, a kod kuće Milu Kekina, odlaziš redovito na Fališ, što još radiš, čime se baviš, možda neki sport?
Volim trčati i puno vremena provodim u prirodi. Nigdje ne mogu naći takav unutrašnji mir kao u prirodi. Znam s prijateljem prepješačiti i preko 20 kilometara. Rado odlazim i na brdo iznad Šibenika, Pisak, gdje sam kao dijete odlazio sa svojim djedom.
– I otac i pradjed su ti bili u ratu. Jesi li se naslušao ratnih priča?
Ima jedna zanimljiva stvar u tome: otac mi je bio sudionik Domovinskog rata, a pokojni pradjed Drugog svjetskog rata. I oba su se u ratu našla na istom terenu, na podrućju Pađena. Otac u Oluji 1995, a pradjed u Drugom svjetskom ratu 1944. Pradjed je tu i ranjen, amputirana mu je noga, naposljetku je iskrvario i umro. Otac je, hvala bogu, živ. Bilice, odakle je moja obitelj, su ble partizansko mjesto, ali ti ljudi u samostalnoj Hrvatskoj bježe od svoje prošlosti umjesto da se njome ponose.
– Kako gledaš na rehabilitiranje ustaškog pozdrava Za dom spremni? Rade li to i tvoji vršnjaci u nekim prigodama?
Naravno da to ne odobravam. Ali, da, može se to čuti i na tulumima mojih vršnjaka koji zapravo i ne znaju što to znači, što čine. Međutim, neznanje je dobar okvir za mržnju. Plus rat i strah za goli život, i eto mržnje kao masovne pojave. A kad se ona raširi, jako teško je neutralizirati i ispravljati “krive drine”. Milošević je svojom politikom udario savršen šut, dobacio je loptu Tuđmanu i Izetbegoviću i krvava ratna utakmica je mogla početi. Puno sam o tome čitao, i inače me jako zanima povijest generalno, a naročito povijest 20.stoljeća.
-Ipak, odlučio si studirati pravo, a ne povijest?
Htio sam upisati povijest, ali sam shvatio da to znači biti profesor, predavač u školi, a to me baš ne privlači. Pravo mi, međutim, omogućava ući u srž koruptivnog sustava koji me kao mladog čovjeka frustrira i želim aktivno ući u koštac s tim problemom.
–Studirat ćeš u Zagrebu? Hoćeš li se angažirati i kao aktivist lijevih udruga?
Da. Vjerujem da ću imati vremena i za aktivizam.
-Jesi li se učlanio u Novu ljevicu?
Još ne, ali bih svakako želio. Od njih sam dobio ponudu da se kandidiram na parlamentarnim izborima, i smatram da su to časni ljudi koji su se iskazali u političkom aktivizmu , u zaštiti ljudskih i manjinskih prava, borbi protiv nasilja u obitelji, borbi protiv povijesnog revizionizma i u zalaganju za očuvanje zdravog okoliša i prirode. A sve to je i u mome fokusu.
