Neovisni novinarski portal
9.12.2018.

INTERVJUI / LJUDI / SCENA
Tomislav Škugor Tomen (Foto: M. Podrug/TRIS)

Tomislav Škugor – Tomen:
Kad je hip-hop postao cool, izgubila se vještina

Tomislav Škugor Tomen (Foto: M. Podrug/TRIS)

Priča o Tomislavu Škugoru priča je o šibenskoj hip-hop sceni. U vijeme kada se na relaciji istočna-zapadna obala SAD-a razvijalo ono što se danas naziva Zlatnim razdobljem hip-hopa, i kada se u Zagrebu stvaralo sjeme iz kojega su kasnije nikli Tram 11, Bolesna braća, Elemental, Nered i Stoka, i u Šibeniku je postojala nekolicina entuzijasta koji su se odmah ukrcali na taj vlak. Grupa One II Many, koju su činili Tomislav Škugor, Tonči Mijalić Mijagi i Mario Marin MengRen, nulta je točka šibenske reperske scene. Tomislav Škugor je pod imenom Tomen nedavno objavio svoj samostalni singl “Koji k…c znamo”, pa eto nam povoda za razgovor…

Kad si prvi put shvatio da glazba postoji?
To je bilo u osnovnoj školi… Znači, ja sam ti ona generacija između generacije x i generacije millenials. Ono što se sad zove generacija eksenijals…

Kako?
Xenials.

Okej… A kakvi ste vi to?
Opisao bih tu generaciju kao analogno-digitalnu.

Dobro. Vratimo se glazbi…
Kad sam bio mulac, išao bih često kod babe na Njegošev trg, a tad se u gradu pojavila kabelska televizija. Moja baba je to imala. Tada je AC/DC izbacio onaj album “Back in Black”…

Ma “Back in Black” je 1980. godina, ti si tada imao godinu dana, ako i toliko…
Može biti, onda je bio neki drugi album, na koji su su se svi palili. Svi su brijali na metal i rock. A vidiš, mene to nikad nije “pralo”. Ali sam na toj kabelskoj vidio nekakav rap, ručavao sam i samo mi se glava počela klimat.

I to je bio taj trenutak?
Da, onda am skužio da taj ritam nekako mene definira. A s obzirom da sam tada vozio skejt i radio grafite…

Tomislav Škugor Tomen (Foto: M. Podrug/TRIS)

Znači objedinjavao si većinu osnovnih elemenata hip-hopa od malih nogu?
Da, da. A tada su bili popularni filmovi “Warriors” i “Beat Street”, to je isto ostavilo traga…

A ti grafiti… Koje ti je bilo grafitersko ime, taj takozvani tag?
U početku ga nisam imao.

Pa moraš imat’ tag.
Tek kasnije sam postao Mother.

Zašto baš taj?
Ha… ne znam. Bio sam majka svog stila. A ovaj moj frend koji je sa mnom radio grafite, zvao se Vandal, inače je Šime Meić. Uglavnom smo grafite radili kredom…

Niste imali za sprejeve?
Nismo. Jedan sprej je koštao 40-50 kuna, a mi nismo imali ništa.

I kakvi su to bili grafiti?
Pa, uglavnom old school, nekakav njujorški stil. Nekomplicirani, čitljivi, a zanimljivi. Još uvijek čuvam cijeli booklet sa svim skicama grafita koje sam ikad nacrtao. Zbog toga sam u petom razredu pao iz hrvatskog, u bilježnici su mi bili samo grafiti. Oduvijek sam volio crtati, sjećam se da sam u vrtiću za vrijeme Olimpijade u Sarajevu nacrtao bob četverosjed i na izložbi u Domu JNA stave mi crtež u sekciju svemirskih brodova, zamisli. Mislim da je to početak neshvaćanja mene kao umjetnika, haha. Ja uvijek mislim da sam rođen u nekom krivom svemiru, trebao sam biti u nekom paralelnom.

Pa možda i jesi.
Možda. Valjda mi tamo ide bolje nego ovdje.

Jesi li našao kakve hip-hop istomišljenike tada?
Jesam, bio je to Tonči Mijalić zvani Mijagi, moj cjeloživotni prijatelj. Mijagi je u početku bio Phatso, prema jednom od zločeste braće duha Caspera. Mi smo se sreli krajem osnovne u Zablaću, rat je već bio počeo, povezala nas je ljubav prema Public Enemyju. Ubrzo smo odlučili da počnemo nešto radit, da počnemo repat’. Tada smo se zvali TNT, kao Tome and Tonči. Repali smo na engleskom, tada hrvatski rap uopće nije postojao. Mislili smo da smo jedini.

Jeste li i radili i glazbene podloge, nekakve beatove?
Ne, ne, to nam je bila rak rana. Nismo imali nikoga tko bi nas mogao uputiti. Malo ozbiljnije smo počeli kad smo upisali srednju školu, ja ’93., on godinu kasnije. Tada sam negdje prvi put ušao u Omladinski radio i to je bila ljubav na prvi pogled, osjetio sam da tu pripadam. Kad je Omladinski propao zvali su me na Radio Šibenik, jer sam u međuvremenu upoznao Marija Marina MengRena koji je DJ Dexom, Milanom Živkovićem, u emisiji Discomania imao blok od pola sata s rap stvarima. Počeo sam repati u toj emisiji, bio sam redovit gost. Ubrzo smo počeli dobivati svoje termine samo za hip-hop, emisija se zvala “Rap Attack”.

Tomislav Škugor Tomen (Foto: M. Podrug/TRIS)

Zar nije postojala emisija istog imena na Radiju 101?
Tako je. Mi to nismo ni znali. MengRen i ja smo vodili tu emisiju, počeo je dolaziti i Mijagi i tako smo nas troje postali ekipa. “Rap Attack” je trajao sve do 2000. godine, poslije smo pokrenuli “Foundation Rap Show”, koji sam vodio sve do 2010.

Dobro, sad smo preskočili cijelu One II Many priču.
Jesmo. Znači, One II Many je osnovan već 1992., na početku smo se zvali ThreeMCez. One II Many je prvu pjesmu snimio 1995. sa živim bendom u studiju. Snimili smo cijeli jedan EP u studiju Radio Šibenika, to se vrtilo na radiju, a ubrzo smo počeli i nastupati.

Gdje vam je bio prvi nastup?
Prvi službeni nastup nam je bio 1997. na Izboru za Miss na mulu Krke u Šibeniku. Izveli smo pjesmu “Život je igra” za koju je beat napravio Luka Tralić Shot koji je uskoro osnovao Elemental.

Kako vam je zvučao rap na hrvatskom jeziku koji su prvi počeli raditi zagrebački Young Lordzi?
Da, prvo sam čuo Young Lordze, a onda i prvi album TBF-a. Rap na hrvatskom nam je u početku zvučao jako čudno i neobično. Ta zagrebačka hip-hop ekipa se okupljala na Radio Studentu, a mene je s njima spojio novinar Samir Milla, koji je onda još studirao. U Zagreb sam došao 1997. da gostujem u emisiji koju su tada vodili Tomislav Gjergja MistaHorn, Oliver Linz Bauer DJ Excel i ostala reperska ekipa. Povezao sam se s njima, tada su se ljudi još povezivali zbog glazbe. U klubu Sokol sam upoznao Shota i Remi iz Elementala, s kojima sam u zahodu bacao rime, tamo je bilo dovoljno tiho, a ipak se čuo ritam iz kluba, što nam je bila podloga. Mijagi i ja smo se počeli polako uključivati u cijelu tu zagrebačku hip-hop priču. Shot nam je radio beatove za nas, za One II Many. Na njegovu glazbenu podlogu nastao je naš prvi službeni singl “Vrime leti” koji je izašao 2000. godine.

Koje ti je onda bilo repersko ime, je li Mother i dalje bilo aktualno?
Uvijek sam mijenjao ta imena. Nakon Mother bilo je ILGrande Ma, još uvijek mi mail adresa glasi na to ime.

Trenutak kad je One II Many imao priliku napraviti nešto više od svoje karijere bio je nastup na Inkubatoru u zagrebačkom Aquariusu. Ušli ste u finale i bili ste drugi, iza Leut Magnetica.
Je, to je jedna tužna priča i početak jedne nove priče. Došli smo u Aquarius izravno iz Austrije gdje smo nastupali dva, tri dana ranije. Tada su postavu činila nas četvorica – Mijagi, MengRen, DJ Odie i ja. Petar Beluhan, jedan od menadžera iz Aquarius Recordsa, rekao nam je da su oni zainteresirani da nam objave album bez obzira pobijedili ili ne. Meni je to bilo dovoljno, svi smo bili sretni. Pokojni novinar Ante Perković je nakon finalne večeri izašao na pozornicu i rekao da je žiri neodlučan i kao, neka publika odluči. Leut Magnetic su imali u klubu svojih pedesetak studentskih prijatelja koji su vrištali i eto, oni su pobijedili.

Zašto vam Aquarius nije na kraju objavio album?
Zato jer je Petar Beluhan otišao iz Aquariusa. Tada smo odlučili uzeti naš cijeli materijal i ići od diskografa do diskografa. Dancing Bear je bio jako zainteresiran, na sastanku su nam rekli da im sjajno zvučimo, ali onda su izgovorili onu bolnu rečenicu – vi morate sami platiti studio i snimanje albuma. A odakle?

I vratili ste se u Šibenik?
Jesmo. Odlučili smo sami snimiti album, u studiju kod Darka Kalogjere. Snimili smo, sve ali bila je to snimka bez miksa, zapravo poluproizvod. Nismo s time mogli ništa. Tada se i Branimir Koštan DJ Bronson vratio iz New Yorka, naš danas pokojni prijatelj. On je bio naša njujorška veza, svu smo glazbu od njega dobivali. S njim smo počeli raditi na projektu 6Sixpack, danas te tako zove moj studio. To je bio projekt koji je trebao okupili cijelu našu šibensko-zagrebačku hip-hop ekipu. Napravili smo vlastiti studio, počeli raditi demo snimke, solo projekte…

Tu se negdje gasi i priča o One II Many…
Zadnja snimljena pjesma bila je “Pričaj smenon” iz 2007., radili smo tada i dosta stvari i s grupom 022, redovito smo nastupali, a a mislim da je zadnji koncert bio 2009. u Šibeniku. Tada je prekidam sve, i ILGrande Ma postaje Ma Solo. Ljudima se više nije dalo, ja više nisam imao toliko energije okupljati ih… Otišao sam u Zagreb u studio kod Kooladea, jednog od poznatijih producenata, koji me je uputio u studijski rad i tada sam prvi put počeo raditi glazbu, počeo sam raditi beatove. Sad to radim u svom studiju u šibenskoj Dubravi. Nigdje se više nisam žurio, znaš ono… radiš, imaš neki život, glazba postaje malo sekundarna stvar. Ali nikad nisam prestao. Prošle zime sam objavio singl “Odavde do vječnosti”, sad evo ovaj aktualni “Koji k… znamo”.

Imaš li još u glazbi ikakvih ozbiljnih ambicija?
Poslao sam zadnji singl prijateljima, ljudima iz tog hip-hop svijeta. Da ja sad pošaljem radijma neku pjesmu, oni je ne bi ni poslušali. Tako da… Jedina ambicija mi je raditi dobru glazbu, jer mene to ispunjava. Volim sjesti u studio i biti kreativan, volim izbaciti svoj tijek misli kroz beat. To mi je terapija. A i osjećam nekakav ponos kad pjesma bude gotova, jer napraviš nešto iz ničega. Mada je meni glazba više put nego cilj, više volim proces stvaranja nego imati finalni proizvod. Mislim da je to i poanta umjetnosti. Onog trenutka kad svoje djelo podijeliš s javnosti, ono više nije tvoje, tvoja intima je tada podložna javnom sudu.

Dobro, mislio sam s tim završiti, ali ‘ajmo još malo – kako objašnjavaš ovaj današnji hype oko Tram 11? Napunili su Veliku dvoranu Doma sportova, što nekad, kad su bili u špici, nisu mogli ni u snu.
Prošlo je puno godina i oni su dobili status legendi. Oni su obilježili jednu eru hrvatske glazbe.

Misliš da će se to sve brzo ispuhati?
Hoće. Ali to neće umanjiti njihovu kvalitetu, oni su uvijek imali ono nešto, još tamo od “Hrvatskih velikana”.

Vojko V, Krešo Bengalka… reperi koji su sad u špici?
Oni su… Meni to recimo nema neku veliku glazbenu vrijednost, ali su pogodili u sridu. Pogodili su sinoptički točno naš mentalitet. O čemu Vojko repa? O pašta šuti i pranju suđa. Ne kažem da Vojko repa loše, on je za mene jedan od inteligentnijih i boljih MC-ja u nas, ali on je proračunato odredio što će repati i na koji način.

Današnji domaći hip-hop?
Hip-hop je uvijek bio jezik ulice, jezik običnih ljudi. U cijelom tom procesu, u kojem je hip-hop postajao kul, izgubila se vještina. Ja sam old school, još uvijek se trudim da mi rime budu dovoljno jednostavno-komplicirane, da netko tko sluša ne može to tek tako ponoviti. Nemam snove o karijeri, jedino imam želju okupiti ekipu ljudi s kojima mogu nastupati.

I za kraj, opet si promijenio ime, sad si Tomen…
Nakon Ma Solo, došao je Tomen. Nikad nisam bio zadovoljan sa svojim imenima, a Tomen je nastalo slučajno… Kako sam radio u Nacionalnom parku Krka, jedan dječak iz Australije me pitao kako se zovem, a meni je bilo glupo reći Tome ili Tommy. Pa sam mu rekao da se zovem Tomen. I kad je njegova mama to izgovorila, u tom trenu mi se svidjelo kako je zazvučalo.

Tomislav Škugor trenutačno zvani Tomen, već smo rekli, ima novi singl “Koji k…c znamo” ft. DJ Odie. Bacite uho:

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI