Neovisni novinarski portal
19.12.2018.

REAKCIJA
Ilustracija - spomenik stradalima u borbi protv fašizma na Sutjesci

Mitovi i bajke

Ilustracija - spomenik stradalima u borbi protv fašizma na Sutjesci

Povjesničar Diego Han poslao nam je reakciju na članak “Velika analiza uglednog hrvatskog povjesničara: Za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv je Tito!” objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a u kojemu svoje gledište nekih povijesnih zbivanja iznosi povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest dr. Davor Marijan.

 

Mitovi i bajke

Prije nekoliko dana, točnije 22. siječnja 2018., u online izdanju Slobodne Dalmacije objavljen je članak naslova “Velika analiza uglednog hrvatskog povjesničara: Za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv je Tito!”. Bez obzira na očigledni karikirani naslov novinara Damira Šarca, koji osobno potpisuje tekst, osjećam potrebu da reagiram na mnoge nelogičnosti i nebuloze koje su u navedenom nabrojane, čisto kako bi čitateljima ukazao na vrlo dvojbene teze koje u njemu iznosi povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, dr. Davor Marijan. No, prije nego li krenem sa svojim komentarom, moram naglasiti kako se osobno ne bavim “hrvatskom i jugoslavenskom vojnom poviješću XX. stoljeća”, kako to radi moj kolega s Instituta te će se moje riječi stoga koncentrirati na neke druge aspekte Marijanovog intervjua i Šarčevog novinarskog pristupa, koji su povezani ponajprije s njihovim zaključcima i idejama. Druga stvar koja je ovdje vrijedna naglaska, jest činjenica da je nazvati „velikom analizom“ članak koji se sastoji od 6 (š-e-s-t) kratkih pitanja uvreda zdravom razumu, ali ni to ne treba posebno iznenaditi s obzirom na vrlo tendenciozan i, usudio bih se reći neprofesionalan, način na kojemu su i postavljena.

Krenimo onda redom. Prva stvar koja bi čitatelja trebala odmah potaknuti na razmišljanje je teza, pretpostavljam Šarčeva, da su „žrtve samo žrtve i da im na lubanjama nije urezano ništa od ideologija i ideje za koje su ginuli“. Prema autoru ovih riječi, ova „jednostavna civilizacijska činjenica“ trebala bi biti gotovo samorazumljiva, no je li to tako? Kratko i jasno: ne. Odnosno, želimo li biti fer i korektni, ona je ispravna ako se njome želimo koristiti kada nam i kako paše. Evo npr. ovako, stvorite državu, imate iskonsku potrebu pronalaska mitologijskih figura na kojima ćete temeljiti koheziju novog društva, nemate baš previše mogućnosti birati iz prošlosti te na koncu izaberete bilo kakvu tvorevinu u kojoj se spominje ime vašeg naroda ili države. Zvuči poznato? Za neke se radi samo o „neshvaćenoj želji za ostvarivanjem tisućljetnog sna samostalne države“, ali mislim da je dovoljno jasno o čemu pričam. Međutim, da se konkretno vratimo problemu takve izjave. O statusu žrtava nakon ratova i konflikata danas se mogu naći već mnogobojni radovi, a u našem slučaju mogli bi autora tih riječi podsjetiti da se već 1946. Karl Jaspers pobrinuo razmisliti o poraženima u ratu, o pitanju krivnje i kažnjavanju, i to baš onih Nijemaca koji su pokrenuli strahote Drugog svjetskog rata. Bez obzira na vrijeme prvog izdanja, Jaspersovo je štivo zanimljiva polazišna točka za svakoga tko se želi baviti pitanjem krivnje i žrtava te ga stoga preporučujem svima onima koji su uvjereni da na „lubanjama nisu urezane ideologije“. Dakako, bez da se previše zadržavam na ovoj problematici, na primjeru nama bliske povijesti, zanimalo bih me da li bi se autor tih riječi složio s tezom da su kosti krvnika iz nekoga koncentracijskog i istrebljivačkog logora vrijedne koliko i one njegovih nevinih žrtava te da li su na njima zapisane ideologije. Naravno, ništa nije na kostima zapisano, no zapisano je negdje drugdje, odnosno u patnjama, stradavanjima i boli koje su te kosti, dok su bile žive, prouzročile. Je li njihova smrt sve to automatski izbrisala? Možda, no ja se s time ne mogu složitI. Ono oko čega bi se međutim trebali složiti, jest to da nikakva „civilizacijska činjenica“ ne ujednačava sve žrtve i lubanje, to rade samo relativizatori povijesti i oni kojima paše da se krvnik i žrtva ujednače. Toliko o uvodu članka.

Samoposluga“

Nakon toga, glavnu riječ preuzima povjesničar Marijan. Već nakon prvog pitanja o Ostojićevoj inicijativi obilježavanja Bitke na Sutjesci, Marijan zamjera „dnevnopolitičke potrebe…izvjesnog saborskog zastupnika“ koji komemoraciju ne bi temeljio na „pijetetu prema žrtvama“, već iz očitog „politikantstva“ (kakvog ga naziva novinar u pitanju). Uistinu, mogao bih se složiti s kolegom Marijanom, no zanimalo bih me koliko se komemoracija u Hrvatskoj, ali i drugdje, radi iz pijeteta prema žrtvama a koliko radi „dnevnopolitičkih potreba“. Vjerujem kako nitko to ne može znati, ponajprije zbog poznate činjenice da su državne komemoracije i obilježavanja same po sebi alati stvaranja državnog mita i prije spomenute kohezije, odnosno konstrukcije zajedništva. U takvom kontekstu, siguran sam, pijetet pada u drugi, a vrlo vjerojatno i u treći plan. Također, u istom odgovoru, Marijan karakterizira dvije Jugoslavije kao „negacije hrvatske države“. Osobno se ne bavim tom problematikom, a koliko mogu pročitati o Marijanu niti on direktno (“hrvatskom i jugoslavenskom vojnom poviješću XX. stoljeća”), ali znam da je, barem što se druge Jugoslavije tiče, postojao jedan dokument prema kojemu su narodi unutar te državne tvorevine imali pravo na „samoopredjeljenje do odcjepljenja“. Mora se priznati da se radi o vrlo zanimljivoj formulaciji ako se željelo „negirati“ nečiju državu. Također, ako se ne varam, a ponavljam, ne bavim se ovom problematikom, granice Socijalističke Republike Hrvatske i samostalne Republike Hrvatske mi ne djeluju previše različito, što je uistinu čudno ako se željelo „negirati“ u potpunosti neku državu. No, možda griješim. Drugo i treće pitanje vezani su uz povijesni pregled nekih situacija bitke na Sutjesci, koje su obrađene, barem one, iz povjesničarskog aspekta te se temelje na Marijanovom viđenju stanja na terenu. Usprkos subjektivnom osjećaju da se Marijan više postavlja poput „generala poslije bitke“, nego li povjesničar, za ovaj dio se ne smatram dovoljno stručnim za bilo kakvu drugu opasku. Međutim, već u trećem odgovoru Marijan spominje jednu tužnu „praksu“ koja je na ovim prostorima uobičajena, odnosno činjenica da se „prošlost tretira kao samoposluga i uzima ono što se čini povoljnim, a nepodobna popudbina se ignorira“. Apsolutno se slažem. Šteta je samo što ni Marijan nije na to imun. Na pomalo izazivajuće novinarevo pitanje o razlozima zbog kojih bi bilo nezamislivo da Hrvatska službeno komemorira svoje žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata jednako kao i Domovinskog, Marijan odgovora da u tome ne vidi nikakav problem, ali da nažalost nitko o tim žrtvama ne vodi računa, spominjući komemoraciju bitke kod Kobarida, gdje su također sudjelovali Hrvati u „branjenju hrvatskog teritorija od talijanskih pretenzija“, ali na kojoj nije bilo hrvatske delegacije. Slažem se, trebalo je i kod Kobarida poslati delegaciju, međutim moj problem je jedan drugi. Kada govorimo o „talijanskim pretenzijama“ i „hrvatskim teritorijem“ treba biti malo pažljiviji. Na koje je to „hrvatske teritorije“ autor mislio? Pretpostavljam na Dalmaciju i Istru. Priznajem, nisam niti specijalist za Dalmaciju, ali o Istri nešto znam te stoga vjerujem da je smatrati tadašnju Istru „hrvatskim teritorijem“ vrlo neodgovorno s povjesničarskog aspekta, jer ukazuje na autorovu selektivnost i nepoznavanje istarske povijesti, dok istovremeno takav stav podliježe jednom nacionalističkom pristupu koji povijesnoj znanosti može samo naškoditi.

Međutim, pošto se sam autor na to pitanje nije uopće imao prilike zadržati, bilo bi nekorektno da nastavim detaljnije, iako mi je želja bila pokazati kako se i Marijan svojim izjavama može poslužiti proizvodima iz „samoposluge“. Nadalje, u odgovoru na to isto pitanje, Marijan navodi kako „imamo sigurno pedesetak velikih bitaka koje bi bio red obilježavati u prigodnim godišnjicama“. Prema njemu, to ne bi bilo ni skupo niti komplicirano. Eto, osobno ne znam koliko bi sve to moglo koštati, a u biti me iskreno previše i ne zanima. Ono što me fascinira jest činjenica da predlaže obilježavanje „pedesetak bitaka“. Zašto? Zato što vjerujem da obilježavanje pedesetak bitki priliči više nekoj militariziranoj diktaturi ili totalitarnom režimu, nego li demokratskoj suvremenoj državi. Kao što sam prije naveo, općepoznata je činjenica da se obilježavanja, ponajprije vojna, koriste za jačanje nacionalnog identiteta, to je jasno svima onima koji su se ikada bavili ovom problematikom. Obilježiti „pedesetak bitaka“ ne znači iskazati pijetet prema žrtvama, već ih iskoristiti upravo za one „dnevnopolitičke“ igre koje i Marijan naglašava u svojim odgovorima. Najeklatantniji primjer u svjetskoj povijesti jest onaj „nepoznatog vojnika“, čiji je simbolizam itekako dobro istražen i objašnjen u znanstvenoj literaturi. Također, Marijan navodi kako i Nijemci obilježavaju svoje žrtve iz Drugog svjetskog rata, ali da nitko to ne naziva nacizmom. Dobro rečeno, ali Nijemci to na rade u Dachau mašući svastikama, dok je kod nas situacija „malo“ drugačija. Zatim, nastavlja u istom odgovoru iznoseći tezu o razlikama u kulturnom odnosu prema mrtvima (koji podrazumijeva brigu za grobove, svijeće i vijence) i nekritičnog slavljenja i mitomanije. Uvijek prema Marijanu, „kalendar kulturnog prigodnog obilježavanja…bez političkih manifestacija“ doveo bi do toga da nikom relevantnom ne bi smetalo npr. polaganje vijenaca na Sutjesci „svakih pet ili deset godina“. Fantastična ideja. Jedino me zanima kako bi sve to funkcioniralo, odnosno da li bi država popunjavala kalendar ili ne. Ako dobro pretpostavljam, vjerojatno bi upravo država to radila, ali kada bi tome bilo tako, onda ne vidim način na kojemu bi se izbjegla „politička manifestacija“, pogotovo imajući u vidu sve što se u recentnim godinama događalo u Hrvatskoj u vezi Bleiburga i Jasenovca.

Žrtve su žrtve?

Na koncu, vrlo zanimljivim smatram i Marijanov odgovor na posljednje pitanje u intervju, kada ga novinar pita može li se povući paralela sa stradanjima nakon Bleiburga „pa kazati – žrtve su žrtve?“. Marijan točno zaključuje da se Sutjeska i Bleiburg ne mogu usporediti, jer se u prvom slučaju radilo o službenoj bitci u kojoj su poginuli partizani koji su tamo „većinom“ bili iz osobnog izbora, dok je u slučaju Bleiburga došlo do masovnog stradavanja u krvavom osvetničkom pohodu Titove vojske. Međutim, Marijan u tom slučaju naglasak stavlja na „ogroman broj civila i razoružanih vojnika čiju žrtvu komemoriramo…uz značajan dio vojnika mobiliziran po sili zakona NDH, a ne po osnovi dragovoljstva“. Nema niti jedne jedine riječi o kontekstu stradalih, tko su bili, što su bili, koliko ih je bilo. Ništa. Naglasak je na „ogromnom broju civila“ koje danas komemoriramo. Pitam se, kakva je to poruka za nekoga tko nije previše upućen u slučaj Bleiburga? Osobno, a priznajem da nisam najbistrija osoba na planeti, meni Bleiburg opisan na takav način djeluje kao tragično stradavanje većinom nedužnih civila i nekolicine zločestih dečkiju koji eto, nisu imali sreće u životu. Možda sam pretjerao, možda Marijan nije to tako mislio, a i sažetost odgovora onemogućuje neko značajnije donošenje zaključka, ali „ogroman broj civila“ je ipak pronašao svoje mjesto u tih nekoliko rečenica. Ne bi li, možda, bilo fer i korektno da su svoje mjesto pronašla i djela nekih od onih koji su u tom tragičnom poslijeratnom vrtlogu ubijeni, ili je to samorazumljivo? Možda bi tako trebalo biti, ali nisam u to siguran.

I kao što to u životu inače biva, taman kada čovjek očekuje da je to to, dogodi se veliko finale. Nakon što je ispravno zaključio da se Sutjeska i Bleiburg ne mogu usporediti, Marijan je u posljednjoj rečenici u potpunosti pokušao iznenaditi čitatelje tvrdnjom da je usporedba „Bleiburga moguća s Jasenovcem, no sa Sutjeskom nije“. Točno tako, bez dodatnih komentara, bez razloga, bez ikakvih motiva. Nakon što sam tu rečenicu pročitao više puta, u meni se probudila nada da je to ipak posljedica novinarske „manipulacije“, jer želim vjerovati da je Marijan u punom odgovoru na ovo pitanje na široko objasnio zašto se žrtve u Bleiburgu i Jasenovcu mogu usporediti, jer je to, siguran sam, senzacionalna teza! Nigdje u svijetu nisam još naišao na nekoga tko može smisleno i argumentirano usporediti Annu Frank i Klausa Barbija, odnosno žrtve koncentracijskog logora i one koji su ih tamo slali i ubijali. Teško je pronaći riječi kojima bi se mogla takva izjava komentirati, ali željno iščekujem neki rad u kojemu će Marijan napustiti polje „vojne povijesti“ i svima nama obznaniti na temelju kojih je to revolucionarnih otkrića došao do takvog zaključka. Nadam se samo da ih nije pronašao na sniženju u samoposluzi, jer će budućim generacijama trebati puno kvalitetniji proizvodi.

Ilustracija – spomenik stradalima u borbi protv fašizma na Sutjesci

Diego Han

Tags:

VEZANE VIJESTI