Neovisni novinarski portal
24.10.2020.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e: Paradu ne trebamo, Đakića još manje…

Portret tjedna/Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e:
Paradu ne trebamo, Đakića još manje…

PJosip Đakić (55) predsjednik udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata , HDZ-ov saborski zastupnik i virovitički big boss, objavio je „svijetu i narodu“ pretužnu vijest da će članovi HVIDR-e u prigodi 20.obljetnice Oluje sudjelovati samo na kninskoj proslavi. Po uzoru na društvo iz Savske 66, predvođeno Đurom Glogoškim koji trpi ozbiljne duševne boli zbog gubitka interesa hrvatske javnosti za njegov bezmalo cjelogodišnji šatorski performance. Pa su tako ljutiti, vrli Đakić i uporni Glogoški odlučili „prinicipijelno“, iz čistog ponosa, a ne nedajbože prkosa, vojnu paradu u Zagrebu sabotirati. Kao da to nije njihova vojska, u kojoj su se nekoć i sami borili i od nje mirovine zaradili, kao da je tuđinska, neprijateljska, pa joj odbijaju iskazati respekt svojim velevažnim ukazanjem i sudjelovanjem u mimohodu. Razlog, odnos Vlade prema braniteljima, je uvjerljiv koliko i snijeg usred srpnja, a odluka neumoljiva. Rekoh, pravo tužna vijest. Hrvatski ratni vojni invalidi bojkotiraju Hrvatsku vojsku. Pa gdje toga ima?!

HVIDRA neće obilježavati Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti 4.kolovoza mimohodom u Zagrebu. Slavit će Oluju samo u Kninu, na „izvoru“, jedinom ispravnom mjestu za obilježavanje Oluje, veli Đakić, propuštajući nas prosvijetliti koja su to mjesta u Hrvatskoj neispravna za proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Zar misli na glavni grad hrvatske države? Pa poziva sve članove svoje udruge, sve hrvatske ratne vojne invalide da se pridruže 5.kolovoza proslavi u Kninu i Oluju obilježe- dostojanstveno. Što može biti dostojanstveno u tome da ratni veterani i invalidi Domovinskog rata ignoriraju oružane snage vlastite države za koju su se borili?

HVIDR-a podupire samo HDZ-ove parade

Zanimljivo je da Đakićeva sljedba ciklički zapada u stanje izrazitog odiuma prema smotri hrvatskih postrojbi. Pa kad je ciklus HDZ-ove „domoljubne družbe“ ima čast i zadovoljstvo biti pozvana na paradno postrojavanje, ali dočim na Markov trg zasjednu „crveni“ čak i vojska postaje „nenarodna“, baš kao i lijeva socijaldemokratska nomenklatura. Jer Đakićev “naputak” samo je repriza braniteljskog prosvjeda iz 2007. kada su također prijetili da neće paradirati u “kninskom cirkusu”. Nisu htjeli u mimohod koji će gledati uglednici i VIP gosti. Jer oni su oslobodili Hrvatsku, Knin, “krajinu”, red je valjda da su oni na tribinama, i VIP ložama. No, kad su neki drugi (HDZ-ovi) uglednici bili publika, ponosno su paradirali…

Đakićev „principijelni“ ispad „domoljubne sabotaže“stvar je zadrtosti , primitivizma i političke gluposti. No, glupost nije rezervirana samo za prvog među „hvidrašima“. Glupost, u kombinaciji s taštinom , zaslužna je i za ustrajavanje na mimohodu, od kojega Vlada Zorana Milanovića ne želi odustati čak ni u situaciji kad pola države nestaje u plamenu što nehotičnih što podmetnutih požara. Hrvatska je mala zemlja s izraženim kompleksom (lažne) veličine. Svoju inferiornost pokušava kompenzirati nepotrebnom militarizacijom društva, paradnim socrealističkim veličanjem „vojne sile“, kao nekom vrstom pritajene prijetnje neprijatelju, kamuflirane svečanim odorama, zvjezdanim epoletama i razmetljivo nanizanom bižuterijom vojnih zasluga za narod i domovinu, paradnim koracima izvježbanih vojnika, izglancanom tehnikom, oklopnjacima i akrobacijama vještih vojnih pilota. Čemu ta predstava u jednoj maloj, navodno, demokraciji privrženoj državi, članici NATO saveza?

Paradnim milijunima sanirajmo požarišta Pelješca, Korčule, Brača…

Osim što košta više negoli bi zdrav razum u ovakvim prilikama ( ekonomskim, gospodarskim, socijalnim ali i protupožarnim) podnio, vojna parada u Zagrebu, nema baš nikakvog racionalnog opravdanja. Milijuni kuna koji će za nju biti potrošeni ( a spekulira se o čak 40 milijuna kuna!) daleko su potrebniji za sanaciju opustošenog Pelješca, Brača, Korčule, područja Plomina,  gdje je vatra poharala stotine i stotine hektara šume, vinograda, poljoprivrednih kultura, ugrozila kuće, ljude, imovinu, živote… Teško da može biti opravdanijeg razloga da se od vojne parade odustane . Ako se ideja o mimohodu, koju je svojedobno tako srčano prigrlila i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović i oko nje se začas suglasila s „nekompatibilnom“ Vladom Zorana Milanovića, naposlijetku otela kontroli , ako se ministar obrane, ratni veteran i bivši vojni zapovjednik Ante Kotromanović, ponesen svojim vojničkim strastima malo preveć zaigrao, nikad nije kasno za časni uzmak. Hrvatska trpi goleme štete od požara i najmanje što joj je u ovom trenutku potrebno jest vojna parada, skupa egzibicija bez pravog smisla i svrhe, štoviše, potpuno deplasirana i neumjesna u situaciji kad požarne buktinje gutaju prirodne, zelene oaze Jadrana. Zar nema nijednog neupitnog autoriteta u ovoj zemlji, nijednog glasa razuma koji bi mogao prizvati pameti egocentrične političke elite zabavljene „igrama moći i sile“?

Josip Đakić svakako nije taj autoritet, još manje glas razuma. Nije njemu što se na zagrebački mimohod troši novac kojim se mogao sanirati dobar dio šteta od požara, nije da mu smeta i to militantno marširanje ulicama prepunim turista koje tenkovi, topovi, vojska pod oružjem nimalo ne fasciniraju. Đakić je od onog soja kojemu je samo do toga da političkom protivniku napravi štetu, da izazove nered, razdor, podjele, da posije sjeme mržnje . Taj mu se posao dosad obilato isplatio. Na njemu politički parazitira godinama. Zaštićen kao lički medvjed od posljedica svoga agresivnog, nasilničkog ponašanja. Šteta bi ga bilo izgubiti. Uvijek može poslužiti za „specijalne zadatke“. U njima je posebno vješt…

Nesuđeni “rudar” u saborskoj mirovini

Rođen je 1960. u Pitomači ( Đurđevac ) , a srednju školu završio u Zagrebu i stekao zvanje stručnog radnika rudarsko-naftne struke u kojoj se nije „uznojio“. Umirovljenik je sa saborskom mirovinom, a tek mu je 55! Od toga, zadnjih 12 godina grijao je zastupničku klupu u koju je prvi put sjeo 2003. i onu u HVIDR-i gdje je neprikosnoveni šef već godinama. Jedan je od najmoćnijih ljudi u Virovitici, a uz njegovo ime uglavnom se vežu afere, fizički obračuni sa sugrađanima, kaznene i prekršajne prijave zbog kojekakvih nezakonitih radnji i nasilničkih ispada. No, sve su uredno zataškane,  jer uvijek je imao tko za njim čistiti tragove njegova nereda…

Sve je to njemu njegova borba dala. Formalno se u rat uključio , kako je to sam definirao, kroz „paravojne postrojbe“, već s prvim danima rata, no stvarno, u 81. virovitičku gardijsku bojnu stigao je tek 1994. Je li to „prvi hvidraš“ lažirao svoj ratni put, prilagodio ga svojoj ratničkoj i poliitčkoj veličini ? Mediji su o tome svojedobno detaljno pisali, no Đakić se nije nimalo zbog toga ni zbunio ni posramio. U njegovoj ratnoj biografiji stoji da je bio pripadnik Zapovjedništva Drugog zbornog područja OS RH već od kolovoza 1990., što je puka krivotvorina, jer je to zapovjedništvo osnovano tek 1992. Kad su novinari na tu okolnost tražili Đakićevo očitovanje , on u tome nije vidio ničeg spornog. U Viroviticu je došao 1994., a dotad je, navodno, bio u MUP-u u Bjelovaru. Kakav je problem što je svrstan među pripadnike zapovjedništva dvije godine prije nego je ono uopće ustrojeno?! Pa morao je „naplatiti“ godine kada je kroz „paravojne formacije“radio za domovinu , organizirao obranu, utirao put budućim kriznim stožerima. Uostalom, sve je to učinjeno po zapovijedi generala Đure Dečaka, pravdao se. Kako bilo, taj dio frizirane ratne biografije Đakiću i njegovim kompanjonima koji su se uključili u zapovjedni postroj Zbornog područja koje nije tada ni postojalo, isplatio se. Prema tvrdnjama HDSSB-ovca Dinka Burića, ti su virovitički vrli „prvoborci” nezakonito stekli pravo na dionice Hrvatskog telekoma u vrijednosti od 7.5 milijuna kuna. Sve na račun nepostojećeg zapovjedništva koje je formirano dvije godine poslije. Zbog nezakonitog stjecanja nepripadajuće imovinske koristi na ime pripadnosti postrojbi koje u to vrijeme nije ni bilo, protiv Josipa Đakića kaznenu prijavu podnio je HDSSB-ovac Vladimir Šišljagić. Ali, “institucije sustava” ga, izgleda, nisu ozbiljno shvatile…

Prijave i optužbe bez sankcija

Bio je optuživan i za zločine nad srpskim civilima iz Grubišnog Polja, o čemu je otvoreno svjedočio 2007. za zagrebačku 101-inicu jedan bivši ugostitelj iz Grubišnog Polja, koji nikad, kako je tvrdio, nije sudjelovao u ratu, a spasio je glavu u jednoj od razmjena. Šef HVIDR-e navode demantira, tvrdi da se radi o lažnim optužbama.

Strastveni lovac nije baš poštivao Zakon o lovstvu, a ni haaška pravila pa je po lovačke trofeje odlazio i s generalom Mladenom Markaćem, tada još haaškim optuženikom . Agresivan, sklon nasilju, 1998. je i pravomoćno osuđen na tromjesečnu kaznu zatvora i godinu uvjetne kazne zbog napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti. Protiv njega je bio podignut optužni prijedlog i kad je redaru u disko klubu 2003. uperio pištolj u glavu odbijajući platiti „upad“. Postupak pred Općinskim sudom u Pitromači je pokrenut, ali se redar „dozvao pameti“ i odustao od tužbe. Par godina poslije, 2006.pojavila se „anonimka“ jednog, navodno HDZ-ovog zastupnika koji je tvrdio da je Đakić na obilježavanju godišnjice HDZ-a pretukao Ivicu Mihelčića, a slučaj je prijavljen i policiji. Ali je na intervenciju Ivice Kirina, bivšeg ministra policije, prijava netragom nestala iz evidencije, a pretučeni Mihelčić je dobio- amneziju.

Protiv ove „ moralne vertikale“ hrvatske politike u samo tri godine ( 2001.- 2004.) podignuto je i pet prekršajnih prijava. Ali, od svega toga Đakić nije trpio nikakvu štetu, za razliku od onih koji su mu stali na put…

Ako je Josip Đakić autoritet hrvatskim ratnim vojnim invalidima, ili nekima od njih, ako njegova riječ ima za njih snagu zakona, nije čudo da su u sukobu sa stvarnim zakonima ove države. Jer ih je Đakić uvjerio da su oni iznad i izvan zakona. Kao što on nerijetko jest. I to bez ikakvih konzekvencija. HVIDR-a koja raspolaže milijunskim proračunom, novcem poreznih obveznika, gotovo je privatna institucija virovitičkog “bossa”. Reklo bi se, nesmjenjivog. S takvom biografijom, s lažiranim ratnim putem, s brojnim kaznenim i prekršajnim prijavama… Komu takav čovjek može biti uzor? Koga zapravo takav može mobilizirati i voditi?

Vojnu paradu doista ne trebamo, ali Josipa Đakića još manje. Na paradi ili izvan nje.

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI