Neovisni novinarski portal
15.11.2018.
INTERVJUI / LJUDI
Emir Imamović Pirke: Sva bolesna društva zahvatila je ista epidemija

Emir Imamović Pirke:
Sva bolesna društva zahvatila je ista epidemija

Razgovor s bosanskohercegovačkim autorom u povodu objavljivanja kriminalističkog romana ‘Vršenje dužnosti’.

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

 

„Vršenje dužnosti“ četvrti je roman Emira Imamovića Pirkea, bosanskohercegovačkog novinara i pisca, koji se, ima već nekoliko godina, obiteljski skrasio u Šibeniku. S Pirkeom smo sjeli po njegovu povratku iz Beograda gdje je radio na scenariju za film po svojoj prvoj knjizi „Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince“, kojeg će režirati Radivoje Andrić, a u međuvremenu je stigla i vijest da je režiser Srđan Dragojević bacio oko na njegov drugi roman „Tajna doline piramida“. Roman „Vršenje dužnosti“ tek čeka da netko prepozna njegov filmski potencijal…
U medijskim najavama ‘Vršenje dužnosti’ je isticano kao PRVI triler Emira Imamovića. Pa kad je to već prijelomna vijest, onda izaberite pitanje: zašto, kako to ili čemu?
Može sve? Pitanje je retoričko – ovo moje… Pisanje proze je beskrajan prostor slobode i u njemu je, po prirodi stvari, dopušteno i igranje. Tako sam, dakle, ja odlučio da probam napisati krimić, pa ako uspijem – dobro i jeste, a ako vidim da mi ne ide, tu je tipokovnica i na njoj delete. Uostalom, već sam probao napisati priču koja se vrti oko jedne banalne smrti i dogurao sam do nekih 40 kartica – ili pedesetak strana romana – i sve to bacio.
Baš sve?
Dobro, nisam baš sve, smrt u zoološkom vrtu je ostala, uz poprilične izmjene, kao epizoda u „Vršenju dužnosti“. Imao sam, dakle, zaplet za „Vršenje dužnosti“ i znao da ne želim junake bez problema kakve imaju ljudi koje poznajem. Također, zanimalo me mogu li ispričati priču iz tri kuta i to sam, eto, uspio, iako bi bilo bolje da se više razlikuju sveznajući pripovjedač i glavni junak čija je ispovjed otprilike trećina romana. Negdje u procesu rada, dugotrajnom zbog nekih stvari na koje čovjek ne može utjecati, a onda ubrzanom zbog prokletog približavanja dogovorenih rokova, pročitao sam izjavu Iana Rankina – evo, još mi, iskružena iz novina, stoji na frižideru – britanskog pisca krimića, koji je kazao: „Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje“. Nije, eto, uvijek loše kada ne postoje tržišna očekivanja: manjak ovisnosti o profitu daje višak prostora za istraživanje vlastitih mogućnosti u, u ovom slučaju, pisanju.
A onda ispadne, nakon pročitanih tih dvjesto stranica, da je to triler koji to i nije; zločin je tu, ali što knjiga odmiče, on je sve manje bitan. Nešto poput Austerove ‘Njujorške trilogije’. Kritici se knjiga poprilično svidjela, mada neki od njih nisu sigurni što bi s tom žanrovskom nedorečenošću. Je li se, dakle, isplatilo posegnuti za ubojstvom u svrhu seciranja društvenih metastaza?
Urednik knjige Kruno Lokotar me, praveći najavu romana, pitao, više reda radi, što da radi s trilerom bez negativaca. Zbilja, nema u romanu nitko tko nije, ako je dijelom i kriv, u isto vrijeme i žrtva okolnosti, a ne samo vlastitog izbora. To je, valjda, proizvelo famoznu žanrovsku neodređenost, primjetnu možda zbog toga što je „Vršenje dužnosti“ izašlo u biblioteci „Balkan noir“, čiji je naziv definirao očekivanja, a da nije, da je knjiga puštena u život bez etikete, možda sve to skupa i ne bi bilo primjetno. Vjerujem da svaki tekst ima svoj kontekst, pa ako priču smjestiš u društvo kakvo je opisano u romanu, ne može biti drugačije nego ovako kako je ispalo: konkretan zločin gubi na važnosti u zajednici u kojoj su različiti oblici kriminala ustvari društveno prihvatljiv oblik ponašanja.
Tranzicijski mikrosvijet u kojem živimo je, i u vašim prijašnjim romanima, ustvari imalo ‘glavnu ulogu’…
Mislim, ali u to ja ne mogu biti siguran, kako svi moji romani govore i o društvenim problemima: u „Djevojčicama“ je do ekstrema dovedena karikaturalnost poslijeratne Bosne i Hercegovine, u „Tajni doline piramida“ je vidljiva dubina očaja dekonstruirane zajednice i njenog ranijeg načina života, a u „Trećem poluvremenu“ manična depresija od koje je društvo oboljelo nakon što je prošlo famoznu tranziciju, odnosno prelazak iz ničega u ništa. Također, ja sam ipak trajno inficiran novinarstvom, pa svaka priča treba povod, a on opet širu sliku, pa se može, a naravno i ne mora, nije obaveza, kazati kako je ubojstvo povod, razumljiv samo ako se prikaže u široj slici.
Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

‘Vršenje dužnosti’ je roman o korupciji, kriminalu, beskrupuloznoj politici i životima koje glavni junaci ustvari ne žele živjeti. Jeste li vi jedan od onih autora koji zapravo i ne bi htjeli živjeti u nekoj sređenoj državi, koliko god da je zagovarate? Odnosno, ovisite li u svom novinarskom i književnom radu o ‘neprijateljima’?
Nekada sam vjerovao kako zbilja postoje sređena, istinski sređena društva i države i pitao se kako je, zaboga, biti novinar tamo gdje je top tema težak porođaj slonice u zoološkom vrtu. Davne 1998. sam bio na studijskom boravku u Švedskoj, u Kalmaru, gradu veličine Šibenika – inače, jako sličnom nama po mnogo čemu, od povijesti, preko pozicije, do tvrđave na moru – u kojem izlaze čak dvije dnevne novine. Pitao sam što je u zadnjih deset, dvadeset, koliko god treba, godina, bila najznačajnija priča, a od odgovora sam se umalo ugušio. Morao sam, naime, prikriti koliko mi je smiješno. Ta njihova najznačajnija priča je bilo masovno ubojstvo mačaka na brutalan način! Pored Kalmara je i najčuvaniji zatvor u Skandinaviji, ali, što mi je puno kasnije palo na pamet, najznačajnija priča nije to što su većina zatvorenika emigranti, baš kao što su većina studenata na tamošnjem fakultetu, neemigranti!
Sređenost je, dakle, privid?
Ne bih sređenom mogao nazvati čak ni Švicarsku u kojoj je prije trideset godina omjer najniže i najviše plaće bio jedan na prema šest, a danas je jedan na prema 236 ili 237! Novinarstvo je, ako se čovjek hoće njime baviti, a ne odustati od svojih uvjerenja i ne sudjelovati u projiciranju lažne slike, posao serijske proizvodnje neprijatelja, pa mislim, možda sam pretenciozan, da bih ja našao nešto što mi smeta i u Oslu.
Radnja ‘Vršenja dužnosti’ odvija se u neimenovanom gradu i neodređenoj državi. Odnosno, mogla bi se odvijati u svim gradovima i državama regije. Za vrstu distopije kakvu opisujete ne nudite ni razloge, niti rješenja. Jesmo li zaglavili u takvom sistemu?
Kada radnju smjestiš u određeno mjesto, onda moraš poštovati činjenice. Nije to, naravno, nužno, ali je glupo da zbog potreba teksta šibensku Poljanu staviš na Šubićevac ili zamijeniš mjesta Vidicima i Meterizama. Zato ja, ako ikako mogu, izmislim mjesto radnje i onda ga prilagođavam sebi i priči. Dobro, nije bilo izbora sa drugom knjigom, piramide nisu izmišljene u Ljubljani, već u Visokom, ali i tu grad, filmskim jezikom kazano, jako malo igra, čime sam se riješio potrebe da budem precizan u opisima i nazivima ulica. “Treće poluvrijeme” se zbiva u imaginarnom Podgradu – koji nema veze sa Podgradom u Sloveniji – a čitatelji i čitateljice su u Podgradu prepoznali, za sada: Vareš, Sarajevo, Šibenik, Glamoč, Užice, Tuzlu… Kao što su sve nesretne obitelji nesretne na isti način, tako su i sva bolesna društva, i to u boljem slučaju, bolesna na sličan način, ako već nećemo biti pesimisti pa kazati kako se ustvari radi o epidemiji jedne bolesti.
A udaramo li zbilja svi u regiji glavom u isti zid? Vi ste iz Sarajeva preselili u Šibenik. Je li ti to bilo kao da ste preselili na drugu stranu ulice ili je ipak bilo kakvog ‘kulturološkog šoka’?
Ma kakva druga strana ulice? Kao dam sam se preselio u drugi, samo manji stan na istom katu! Razlika između velikih i malih gradova je najprije u tome što se u velikim sve devijacije manje vide, dok je u malim ama baš sve tako očito, neizbježno… Sve što postoji u Šibeniku – od međuljudskih odnosa, preko spleta interesa, do uvjerenja kako je mjesto izdavanja rodnog lista ujedno i potvrda kvalitete – postoji i u Sarajevu ili gdje već. Sarajevo, međutim, ima više prostora i više ljudi, pa se po prirodi stvari lakše zagledati u lažnu sliku svijeta i uvjeriti samog sebe da je ustvari ona prava. Da se vratim na metaforu sa stanom: u stanu od stotinu kvadrata se privid reda stvori tako što, prije nego gosti dođu, sve što nije na mjestu odneseš u dječju sobu. U stanu od četrdeset i pet ili moraš sve složiti ili se pomiriti sa neredom. E sada, ako nije problem, da definiramo regiju: ja ne mislim da je to samo bivšejugoslavenski prostor, već da je puno širi i uključuje i nešto udaljenije tranzicijske države, zatim Grčku… Zapravo, naša je „regija“ sav onaj prostor u kojem maloprije pomenuti privid nije usavršen. Drugačije rečeno, u Njemačkoj ili Švedskoj je nemoguće da mrtvi primaju penzije, glasaju na izborima, da se borba protiv korupcije vodi ne zato što je prevelika korupcija štetna – kažem prevelika, jer nitko nikada i nigdje nije iskorijenio korupciju, ali joj jeste dao ljepše ime: lobiranje – već da se može nesmetano odvijati, da se mjere štednje provode tako što se otpuste čistačice, a zadrže savjetnici u procesu koji ne da ne daje nikakve, već očajne rezultate… E u Grčkoj, Rumunjskoj ili Hrvatskoj je sve navedeno ne samo moguće, već se i dogodilo. Kod nas mrtvi uredno izlaze na izbore, Grci su dijelili mirovine za deset, halo! deset tisuća pokojnika, dok je u Rumunjskoj ministrica financija, sve do ulaska u EU, bila žena koja se zbilja borila protiv korupcije, ali je odmah po prijemu Rumunjske i smijenjena i ubijena.Emir Imamović Pirke (Foto H. Pavić) (1)
U ‘Vršenju dužnosti, da se vratimo na knjigu, ne postoje nekakva ideološka opterećenja, uglavnom se sve svodi na profit, moć i političke igre. Poručujete, ustvari, da je ideologija iluzija, kojom se zabavljaju samo birači, ne i birani?
Iluzija je ideološka podjela društva koje je, suštinski, deideologizirano. Ako smo, kao što je rekao Tony Blair, svi tačeristi, a razlikujemo se tek u odnosu prema socijalnim problemima i metodama rješenja, onda je razlika među nama eventualno kulturološka. Ideološka je, naime, suspendirana ili joj je nađena zamjena. U Hrvatskoj se tako ideološka podjela društva odvija u prošlom svršenom vremenu, služeći zamagljivanju sadašnjosti u kojoj vlada interesna uravnilovka. Nije, dakle, odnos prema fašizmu ideološko, već civilizacijsko pitanje: ne može se, ali nikako, biti demokrat i misliti kako su ustaše ustvari isto što i partizani, samo sa slovnom greškom. Jednako tako, ne možeš biti antikapitalist i rasist u isto vrijeme. Da prevedem: Goebels je vrlo utemeljeno, kritički pisao o problemima kapitalizma, ali je kao rješenje ponudio istrebljene Židova.
Znači, opet se vraćamo na sistem u kojem smo zaglavili…
Mi, i ne samo mi, živimo u deidologiziranom svijetu u kojem se može propitati pojedinac ili pojava, ali sustav nikako, a ja mislim da problem nije u pojedincu ili pojavi, već u sustavu koji funkcionira kao socijalizam za birane da očuvaju kapitalizam za birače. Kada u Hrvatskoj knjižničar, medicinska sestra ili informatičar ne mogu naći posao, oni su statistički podatak. Kada je bivši dužnosnik, saborski zastupnik, netko takav, nezaposlen, onda je to vijest. Naročito ako je pri tome i član HDZ-a… Može i drugačije: kada je veleposjednik, koji se pod HDZ-om obogatio jer je bio privilegiran, u problemima – njih rješava majčica država, makar u tom trenutku vlast imao SDP. No, nije to do SDP-a, već do socijaldemokracije kao takve, koja postoji samo zato da kapital ima demokratsko pokriće. Kako to funkcionira u praksi, junak „Vršenja dužnosti“ prvo osjeti, pa zatim i pristane na pravila, ma koliko to zapravo i iskreno ne želi… On je kao neki od Milanovićevih kadrova: zna da sustav ne valja, ali ne zna što bi s tom spoznajom.Emir Imamović Pirke (Foto H. Pavić) (9)
Ipak, direktor ste FALIŠ-a, ideološki jasno naznačenog kao ljevičarskog festivala. Kako objašnjavate da je FALIŠ izazvao veliki interes u Šibeniku, gradu u kojem je većina stanovnika odlučila dati glas za predsjednicu s lentom?
Pa dobro, nisu ovo Tučepi, ima nas u Šibeniku više od 500, a to je ujedno i najveći broj posjetitelja jednog od programa FALIŠ-a. Iskreno, ja ne vjerujem da je netko tko ide na FALIŠ glasao za Kolindu Grabar Kitarović, ali je lako moguće da nije ni za Josipovića. Iskreno se nadam da nije ni za onog Sinčića koji je tek simptom. U Šibeniku se inače glasa iracionalno. Dražen Lalić kaže da je tako i u Sisku. Nije se ovdje deindustrijalizacija desila grubom administrativnom greškom, već planskom dekonstrukcijom svega što je imalo veze sa socijalizmom. Neka se ljuti tko god hoće, ali nikada u Šibeniku, činjenice kažu, nije bilo bolje nego u periodu između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, kada je planska industrijalizacija standard održavala na visokom, izuzetno visokom nivou, a sustav onemogućavao klasne razlike.
Je li oporavak uopće moguć?
To ovisi, prije svega, o državi, o centralnoj vlasti i njenoj, za sada nepostojećoj, spremnosti da demontira sustav koji je opustošio TEF, TLM, Šibenku… Ne znači to, naravno, povratak na staro, već pronalaženje novog rješenja koje ne ovisi o famoznim stranim investicijama, slobodnom tržištu i pojeftinjavanju radne snage. Tako se, dakle, ovdje glasa protiv onih koji su iznevjerili očekivanja, iako su, zapravo očekivanja uzaludna, jer nitko i ne nudi ono što se očekuje. Pa nije ovdje SDP izgubio posljednje lokalne izbore zato što nije imao rezultate – jer jeste, i to respektabilne – već zato što aktualna Vlada nije donijela onu vrstu promjena koje se uporno čeka, iako se to ne može dogoditi sve dok je okvir ovakav kakav jeste. Činjenica da se nama vrlo često događa da na lokalnom nivou biramo oponentne onima koji su vlast na državnom, ide u prilog tezi da je šibenski – kao i sisački izbor – prvo poruka Zagrebu, pa tek onda rezultat racionalnog odabira. Ujedno, očuvana sjećanja i jasna, ali u postojećem sustavu nerealna očekivanja, uz antifašističku tradiciju, temelj su na kojem se pojavio FALIŠ, dok je interes za njega posljedica toga što se na Festivalu govori o onome o čemu se, inače, glasno šuti tamo gdje se kao donose, a ustvari samo potvrđuju odluke.

aem_baner

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI