Neovisni novinarski portal
15.12.2019.
IZDVOJENO
Srpsku zastavu s kninske tvrđave 5. kolovoza 1995. godine skinuo je Vodičanin Mario Bilać: ‘Ubili smo se dok smo je skidali’

Srpsku zastavu s kninske tvrđave 5. kolovoza 1995. godine skinuo je Vodičanin Mario Bilać:
‘Ubili smo se dok smo je skidali’

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja slavi se u Hrvatskoj 5. kolovoza svake godine kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu. Pobjeda je simbolički bila obilježena i činom skidanja srpske zastave s jarbola na kninskoj tvrđavi i podizanjem hrvatskog stijega na njenim zidinama. Donosimo priču i svjedočanstvo Vodičanina Maria Bilaća, koji je zajedno sa svojim prijateljima i suborcima Jasminom Hadžićem i Eduardom Baltićem skinuo neprijateljsku zastavu.

Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Baranje, te Miljenko Hojsak iz Bednje, dok se sedmi gardist u pozadini slike je bio pripadnik 1. satnije 2. bojne. Foto: Božena Šimek Šuplika

Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Baranje, te Miljenko Hojsak iz Bednje, dok se sedmi gardist u pozadini slike je bio pripadnik 1. satnije 2. bojne. Foto: Božena Šimek Šuplika

Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj SAO Krajine.  Na kninsku su se tvrđavu prvi popeli pripadnici 7. gardijske brigade: Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilać iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Prema rekonstrukciji Udruge 7. gardijska brigada ‘Puma’, na visoki metalni jarbol prvi se popeo Jasmin Hadžić.  On je nakon nekoliko pokušaja pao s jarbola, s dijelom metalnog lanca u rukama. Zastava je još bila na jarbolu, pa su se preko Hadžićevih ramena do nje penjali Eduard Baltić i Mario Bilać. Ujedinjenim naporima sve trojice zastava je konačno pala, ali na taj lanac se više nije mogao izvjesiti hrvatski stijeg, pa su gardisti veliku dvadestmetarsku hrvatsku zastavu raširili preko zidina kninske tvrđave. Nešto kasnije su i pripadnici 4. gardijske brigade, koji su u grad ušli oko 12 sati, istaknuli svoju zastavu. Slijedilo je zajedničko povijesno fotografiranje i time je simbolično označeno oslobađanje Knina i pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Tek trećeg dana Oluje i drugog dana od ulaska hrvatskih snaga u Knin, 6. kolovoza 1995. godine, velika hrvatska zastava 7. gardijske brigade svečano je podignuta na jarbol i ponosno se zavijorila nebom iznad slobodnog kraljevskog grada.
Eduard Baltić, Jasmin Hadić i Mario Bilać posjetili su kninski tvrđavu na obljetnicu Oluje 2013. godine (Foto H. Pavić)

Eduard Baltić, Jasmin Hadić i Mario Bilać posjetili su kninski tvrđavu na obljetnicu Oluje 2013. godine (Foto H. Pavić)

Svjedočanstvo Maria Bilaća

Vodičanin Mario Bilać (38), pripadnik 1. voda 1. satnije 2. bojne 7. gardijske brigade HV-a, bio je među hrvatskim vojnicima koji su 5. kolovoza 1995. godine prvi stigli na kninsku tvrđavu i s njenog jarbola skinuli srpsku zastavu. – Nama je tek pripala čast skinuti neprijateljski stijeg i na taj način označiti kraj rata u Hrvatskoj. Na tome sam zahvalan svakom branitelju koji je sudjelovao u Domovinskom ratu i u završnoj operaciji Oluji, a posebno onima koji su za to dali svoje živote – rekao je Bilać.
–  Dinara, Crni Lug, Crni Bunari, Bosansko Grahovo… pa prema Kninu. S naših položaja u blizini Grahova krenuli smo oko tri sata ujutro. Na vojnom poligonu Crvena zemlja u blizini Knina naišli smo na prvi snažniji, organizirani otpor. Hodali smo na rubu šume u koloni jedan iza drugoga, kad je počela pucnjava – započinje svoju priču Bilać. – Trajala je prilično dugo i bilo je mrtvih i ranjenih na obije strane. Nije bio izvjestan ishod, tako da smo bili oduševljeni kad smo ih uspjeli razbiti i stjerati u bunkere. Na koncu su bili opkoljeni i u jednom momentu se spontano Crvenom zemljom proširila pjesma. Oduševljeno smo pjevali Vilu Velebita i ubrzo je zadnji bunker pao – sjeća se Bilać.
Na jarbol se prvi penjao Jasmin Hadžić

Na jarbol se prvi penjao Jasmin Hadžić

‘U središtu Knina bili smo oko osam sati’

Propješačili su još kilometre od Crvene zemlje do Knina ne nailazeći na otpor. – Nisu imali pojma da smo u gradu. Sa svih strana, naoružani i nenaoružani ispadali su ljudi u srpskim vojnim odorama. Bili su iznenađeni kad su nas vidjeli i pucali su po nama sa svih strane. Nije se znalo tko je tko i nije bilo lako razlučiti od kuda se puca.  Oko osam sati došli smo u središte Knina. General Korade odabrao je nas četvoricu iz voda da odemo na tvrđavu. Išli smo Jasmin Hadžić, Edvar Baltić, pokojni Ivica Novoselec i ja, a putem smo sreli još trojicu iz voda i pošli smo zajedno. Njih trojicu general je ostavio da čuvaju prilaz, a mi smo pošli gore, nas četvorica, Korade, Božena Šimek Šuplika i satnik Branko Žeželj, koji je imao fotoaparat. Bilo je oko deset sati. Sa svih strana se čula sporadična pucnjava, a u daljini granate. “Krajinska” vojska je još bila svuda. Krenuli smo skidati srpsku zastavu, ali nije se dala. Naime, umjesto na konopu, zastava je bila na željeznom lancu i još osigurana lokotom. Osim toga, koloturnik je bio na visini od četiri metra. Sve to je još bilo jako zapetljano. General Korade nas je stalno požurivao. Hadžić, Baltić i ja naizmjenice smo se penjali i pokušavali. Pola sata trajalo je otpetljavanje. Ubili smo se dok smo je skinuli – priča Bilać.
Eduard Baltić i Mario Bilać penjali su se na jabor preko Hadžićevih ramena i ruku

Eduard Baltić i Mario Bilać penjali su se na jabor preko Hadžićevih ramena i ruku

‘Zastavu na jarbol su podigli kad smo mi bili već daleko od Knina’

General Korade inzistirao je da se hrvatska zastava izvjesi što prije i da se time proglasi oslobođenje grada i kraj rata. Vojnici su zato dotrčali pod jarbol i prije nego su provjerili ima li na tvrđavi uopće neprijateljskih snaga ili su svi pobjegli. – Nitko od pripadnika hrvatskih postrojbi koje su češljale ulice i razbijale posljednje džepove otpora nije znao da smo već na tvrđavi. U svakom trenutku nas je mogao stići metak ili granata od naših ljudi u gradu. Zato smo morali biti brzi – rekao je Bilać.
– Kad nam je srpska zastava konačno bila pod nogama, Korade je poslao Hadžića po hrvatsku. Ubrzo je stigao 20-metarski hrvatski stijeg koji zbog zapetljanog lanca nismo mogli dignuti na jarbol, pa smo je rastegli niz zidine tvrđave. Za to vrijeme na tvrđavu je došao još samo general Rahim Ademi. Tek kasnije su donijeli druge dvije zastave, General Krstičević i 4. gardijska brigada, pa onda i Franjo Tuđman, Vlak slobode i svi ostali. Oni su podizali zastave kad smo mi, koji smo prvi došli na tvrđavu, već daleko odmakli od Knina, na granicu s BiH. To je prava istina o tom povijesnom trenutku, a sve ostale priče i fotografije su krivotvorine – kaže Bilać, kojeg smetaju kojekakve “legende” o podizanju hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi gdje danas zasluge preuzimaju ljudi koji u tom važnom povijesnom momentu nisu bili tu.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i njihova svita došli su na tvrđavu tek sutradan.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i njihova svita došli su na tvrđavu tek sutradan.

 – Zašto smo otišli s tvrđave? Pa već su počeli pristizati drugi, a mi smo, kad smo rastegnuli 20-metarsku zastavu na zidine, čuli pucnjavu iz smjera gdje je bio ostatak našeg voda. U Vrbniku, u blizini vojarne u kojoj su bile smještene mirovne snage Ujedinjenih naroda, zametnula se velika bitka. Korade je htio da ostanemo na tvrđavi, ali mi smo se ipak radije pridružili ostatku voda, jer su se našli u škripcu. Iz smjera Drniša probijale su se srpske snage. Neki su bacali oružje i skakali preko ograde tražeći sigurnost i zaštitu u vojarni UNPROFOR-a, a drugi su se pokušavali probiti cestom prema Kninu stalno otvarajući vatru na naše vojnike. Sjećam se dvojice četnika koji su se vozili na traktoru i pucali po nama. Nisu trebali pucati. Naime, njihovoj vojsci smo ostavili otvoren koridor da se povuku prema BiH – priča Bilać. Isti dan Bilaćeva postrojba raspoređena je na granicu s BiH. Dobili su nekoliko dana odmora, a onda dalje u BiH, za Bosanski Petrovac i Drvar. Bilać i njegova postrojba još su mjesecima ratovali u BiH. U Mrkonjićgradu bio je zadnji njihov vatreni okršaj, nakon čega su smješteni u vojarnu u Čakovec. Ubrzo je razvojačen.Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 2013. (Foto H. Pavić) (3)

 Na proslavu Dana pobjede heroji su pozvani samo jednom

Mario Bilać je rođen 23. kolovoza 1976. godine. Na početku rata bio je maloljetan, ali unatoč tome odlučio se priključiti obrani. Odluku je donio već 1991. godine kada mu u Čistoj Maloj u zaleđu Vodica četnici ubili strica Josipa. U kolovozu 1992. godine, kao 16-godišnjak, priključio se 15. domobranskoj pukovniji i dvije je godine proveo na bojištu oko Dragišića, Gaćeleza i drugih sela u zaleđu Vodica. Čim je napunio 18 godina pozvali su ga na služenje vojnog roka. Poslije četiri mjeseca već je potpisao ugovor i postao profesionalni vojnik u 7. gardijskoj brigadi HV-a. Nakon razvojačenja radi sve i svašta. Od sudjelovanja u ratu, osim ponosa, nema ništa. Čak mu nije priznato ni sudjelovanje u ratu za vrijeme dok je bio maloljetan. Otac je četvero djece i radi na parkingu Gradskog poduzeća u Vodicama. Na proslavu Dana pobjede bio je, zajedno sa suborcima, pozvan 2013. godine, prvi put nakon 18 godina. Ove godine se njega, Baltića i Hadžića nisu sjetili.  Proslava Oluje - Knin 2013. (Foto H. Pavić) (2)
Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI