Jedan od najistaknutijih hrvatskih violinista s međunarodnom reputacijom, Goran Končar, spada vjerojatno među najoštrije kritičare stanja u glazbenom životu Hrvatske danas. Razočaran odnosima u kulturi u širem smislu, nekompetencijom, urušavanjem sustava, nedonošenjem strategije kao temeljne dugoročne projekcije hrvatskih ambicija u umjetničkoj (klasičnoj) glazbi, prije dvije godine razdužio se svih svojih obaveza, a nakon četvrt stoljeća rastao i sa Zagrebačkim kvartetom kojega je vodio od 1987. do 2012. Bio je Končar i koncertni majstor Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije. Danas je tek profesor na Muzičkoj akademiji i prvorazredni solist koji nastupa u zemlji i inozemstvu. Lajtmotiv za naš razgovor bila je njegova svojedobna izjava koja je uzburkala duhove u hrvatskoj (kulturnoj) metropoli.
Svojedobno ste izjavili: “Hrvatskom glazbom još dominira nekakva diletantska avangarda, prikrivena krinkom kvaziintelektualizma i potpomognuta dnevno-politikantskim utjecajem malograđana koji, koristeći mandate dobivene na političkoj sceni vladaju hrvatskom glazbom, nemilice rušeći profesionalno priznate standarde“. Što ste htjeli tom načelnom opaskom poručiti, što je isprovociralo takav ton?
Strategija je prvi problem hrvatske glazbe danas
Činjenica je da su ljudi koji imaju mandat da donose odluke, političari, koji se obično strukom, dakle kulturom i odnosima velikih kulturnih institucija, ne bave. Odluke se inače donose na temelju nečijeg stava, mišljenja ili u najboljem slučaju, na temelju neke strategije. A kad nemate strategiju, kao što je slučaj kod nas, onda caruje diletantizam i malograđanski kvaziintelektualizam, koji urušava sustav i sve relevantne standarde. Strategija je prvi problem hrvatske glazbe jer bi ona trebala poticati i promovirati vrijednosti koje imamo kako bi bile prepoznate kod nas, a onda i u svijetu, u smislu autorskog, repertoarskog, ali i izvođačkog potencijala. Mnogi koji kod nas prate kulturu, uglavnom poznaju hrvatsku opernu tradiciju, od Milke Trnine do danas. Zinka Kunc je postavila kamen temeljac Metropolitana u New Yorku i njezino ime u svijetu ima trajno značenje. Ali, pitanje je što mi danas znamo o Zinki Kunc. Naći ćemo Ružu Pospiš Baldani, ili Dunju Vejzović, u svakom od svjetskih teatara, i to je ta tradicija koja je naša nevjerojatna snaga. Ali mi s tim nismo bogznašta učinili. U Zagrebu ćete teško naći čak neku njihovu snimku. Uz to, naravno, postoji i ogroman operni repertoar koji je domaće stvaralaštvo. Opera „Ero s onoga svijeta“ je sigurno jedna od najbolje napisanih opera u 20. stoljeću, ali nažalost kod nas nije prisutna repertoarno…
Znate li možda kada je zadnji put izvedena?
Izvodila se tu i tamo, sporadično. Ali, ja ovdje primarno govorim o strategiji koja podrazumijeva da znamo što imamo i da znamo što ćemo s tim. Na temelju takve tradicije kakvu imamo, Zagrebačka opera, Splitska, Riječka morale bi biti svjetske opere. Naravno, drugo je pitanje koliko je oportuno u državi s 4,5 milijuna stanovnika imati nekoliko velikih opernih kuća. Želim reći da je iznimno važno ustanoviti ključni hrvatski repertoar s kojim onda možemo u inozemstvo. Ali, prva je pretpostavka da mi znamo što je to izvorni hrvatski repertoar, kako bi ga mogli predstaviti svijetu.
Nijedan orkestar trenutno nema šefa dirigenta!
Pledirate, koliko razumijem, da se utvrdi hrvatski glazbeni identitet, umjesto da svijetu „prodajemo“ imitacije i interpretacije. Je li se ikad došlo blizu tome?
Puno puta smo bili blizu, ali kad god se to dogodi, rušimo sustav i krećemo ispočetka. Jedan od graditelja sustava je bio Herman Bolle’ sa svojim odborom za kulturu u kojemu je za glazbu bio zadužen Ivan Zajc Oni su već tada postavili neke bitne parametre i bilo im je jasno da moraju imati vrlo jaki izvođački aparat, pa su angažirali Vaclava Humlea i Antonia Janigra koji su svojim radom ovdje ostavili dubok trag i zapravo formirali naše velike ansamble, u Splitu , Rijeci, u Dubrovniku čak simfonijski orkestar. Imali smo na području cijele Hrvatske nešto što se s razlogom može nazvati sustav. A danas smo taj sustav potpuno urušili i doveli se u situaciju nezabilježenu u svijetu: Nijedan profesionalni veliki ansambl u Hrvatskoj nema šefa dirigenta!
Kako se to i zašto dogodilo?
U jednom trenutku mi se činilo da netko to namjerno čini kako bi osobno na tomu profitirao. Kad na to gledam s ove distance, mislim da nitko ne može imati koristi od uništavanja kulturnog, odnosno glazbenog života, nego je to naprosto posljedica kombiniranog neznanja, želje samo za vlastitim probitkom i potpunog gubitka smisla za ono što se gradilo godinama.
Tko imenuje šefa dirigenta?
To se razlikuje od orkestra do orkestra. U Hrvatskoj se obično raspisuju natječaji, a inače se drugdje u svijetu često pozivaju eminentni ljudi da preuzmu tu funkciju. Dakle , kod nas Grad, koji je vlasnik, raspisuje natječaj, formira se natječajna komisija i ona bira šefa dirigenta. U nekom savjetodavnom smislu, glasa čak i sam orkestar. Ključno je pitanje kako smo došli do toga da orkestri funkcioniraju bez šefa dirigenta. To nikome nije jasno. Čini se kao da nije jasno ni koja je uopće njihova uloga.
Kad smo kod toga, koja je uloga šefa dirigenta?
Ključna. On je odgovoran za umjetnički rad i napredak svakog ansambla. Uz šefa dirigenta imamo i direktora koji odgovara za poslovanje ansambla, i on naravno, ne mora biti muzičar. Umjetničko vijeće, koje danas u ovim uvjetima često preuzima ulogu šefa dirigenta, barem u tom smislu da predlaže neke programe, svuda u svijetu je zapravo samo savjetodavno tijelo šefu dirigentu. U praksi, ova situacija znači da mi sada ne možemo raditi nikakve planova za naše ansamble, jer se oni donose bar 4-5 godina unaprijed. Onaj tko ne zna što će raditi 4-5 godina unaprijed, uopće se ne može uklopiti u svjetski glazbeni život jer se tamo tako planira. A kod nas, ide se od projekta do projekta. I to naše ansamble dovodi u situaciju onog lošeg u tzv. outsourcingu, što znači da se često puta koristi neko tradicijsko ime ali nemate više sadržaj koji bi trebali imati. Našim ansamblima se može u najgorem slučaju desiti da nisu popunjeni, i da svaka produkcija ovisi o vanjskim članovima. Kad to pređe neku mjeru, a nemate šefa dirigenta, onda je logično pitanje što će nam takav ansambl kada možemo za manje novca kvalitetniji ansambl dovesti iz inozemstva. Dakle, ova situacija treba upaliti crveno svjetlo od Ministarstva kulture, do kulturnih vijeća ili osoba zaduženih za kulturu u gradskoj izvršnoj vlasti koje za to imaju mandat.
Dionne Warwick samo je u Zagrebu mogla dobiti tako visok honorar!
Dakle, opet je kriva politika?
Da smo ovaj razgovor vodili prije četiri godine, naveo bih vam poimenice krivce, jer mi se činilo da ti konkretni ljudi rade loše i da svi problemi dolaze od njih. Recimo, mi smo mogli potpuno ograničiti nekontrolirani uvoz koji se plaća iz proračuna. Mogli smo komercijalne projekte razdvojiti od umjetničkih, pa na komercijalne ne trošiti novac poreznih obveznika. Jer, to su samo strane agencije koje u Arenu dovode neku veliku produkciju, uz strahovito povoljne uvjete, i naravno, ogromnu zaradu. Istovremeno, neki umjetnički projekti o takvim uvjetima ne mogu ni sanjati. Svaki gradonačelnik je mogao donijeti odluku da se iz gradskog proračuna ne može isplatiti veći honorar od 10 tisuća eura za jednu večer, a da on to ne supotpiše. Tako je u gotovo svim većim europskim gradovima.
Kod nas nema limita?
Ne. Kod nas, kad poglavarstvo odobri Koncertnoj direkciji ili koncertnoj dvorani ili nekom trećem, određena sredstva, taj može angažirati umjetnika i platiti ga koliko procjenjuje optimalnim, ili uspije dogovoriti.
Teoretski, to bi značilo da na jednog izvođača može potrošiti godišnji budžet ?
Teoretski je čak i to moguće. Stvari su time dovedene do apsurda, pa imamo vani umjetnike koji su davno bili na vrhuncu slave, tamo negdje 70-ih ili 80-ih. Oni nikad nisu na svjetskim pozornicama postigli cijenu veću od 10-15 tisuća eura, a mi smo im u Hrvatskoj platiti 80 tisuća! Takvih bi se primjera moglo puno navoditi…
Recite bar neki od njih.
Pa recimo, koncert Dionne Warwick u Zagrebu, mada je ona veliko svjetsko ime, ali nikad nije dobila ni od koga honorar kao u Zagrebu. Ali nije kriv Grad Zagreb za to. Imamo Koncertnu direkciju koja je osnovana da bi promovirala domaće glazbeno stvaralaštvo, da bi se borila za nacionalni glazbeni identitet ali s nadnacionalnim kriterijima, i da to domaće poveže s inozemnim, tako da domaći ansambli ili pojedinci koji to zaslužuju, imaju mogućnost u reciprocitetu za izvedbe po svijetu. Danas se, međutim, Koncertna direkcija time ne bavi. Time se bavila prije trideset godina kao agencija, a danas je ustanova u kulturi koja se bavi nekim kulturološkim poslovima i ima 20-ak zaposlenih od kojih su bar polovina producenti. I da apsurd bude veći, za ovogodišnje Ljeto na Griču je Koncertna direkcija čak angažirala vanjskog umjetničkog producenta!
Kako izaći iz tih apsurda, što treba učiniti?
Izlaz je u donošenju kvalitetne i jasne Strategije. Ministarstvo kulture bi time pomoglo nama u struci da znamo u kojem smjeru kultura u Hrvatskoj ide, a to sada nije jasno.
Reklo bi se da je u hrvatskoj glazbi veći problem repertoara negoli izvođača?
Mislim da je problem jedno i drugo. Imamo mladih koji zaslužuju iznimnu pozornost svojim radom i uspjesima, imamo srednju generaciju koja je na sceni i kod nas i u inozemstvu. Ali, bez jasnog puta kuda idemo kao država, prepušteni smo sami sebi.
Što je mnoge odvelo vani gdje su izgradili respektabilne karijere.
Da, grade karijere vani. Kad govorimo o pjevačima, primjerice, Krešimir Špicer ima doista sjajnu, veliku karijeru u inozemstvu, a u Hrvatskoj gostuje tu i tamo. Ali, kad je u jednom trenutku htio nešto napraviti ovdje, uvjeti za to više nisu bili profesionalni. Nedavno sam bio na dugoj turneji po Japanu, i tamo surađujem s agencijama. Nekad je Koncertna direkcija ili neka druga naša agencija mogla biti partner, danas je to gotovo nemoguće jer se oni više time ne bave. Velim, ključ problema je u tome da je sustav srušen. Autoriteti koji su ga održavali su na neki način odmaknuti, neki su u mirovini, ali njihovo je znanje i iskustvo i dalje dragocjeno. Naprimjer, maestro Pavle Dešpalj je bio zadnji šef dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Kad mu je ugovor istekao, više ga naprosto nisu angažirali, ali niti nekog drugog. Vjerojatno su mislili da je to ušteda. Ali, to je kao da kažete da nam u državi ne treba premijer…
Skoro da je tako…
Da, nažalost, ono što se događa u državi reflektira se i na glazbu. Imamo cijeli niz ljudi koji se nalaze u paradoksalnoj poziciji. S jedne strane donose odluke što će se raditi, a s druge su itekako zainteresirani da te odluke idu u prilog njihovim projektima…
Aludirate na doministra kulture Berislava Šipuša?
Uz ostalo, ali ne želim se vraćati na skandale. U svakom slučaju rekao bih da Ministarstvo kulture nije odradilo onaj dio posla koji je trebalo i to nam svima otežava. Ili, nelogičnosti u obrazovnom sustavu, pa imate mlade, talentirane glazbenike koji osvajaju nagrade na domaćim i međunarodnim natjecanjima ali im se to ne priznaje kod bodovanja za upis na studij, a istodobno se priznaje štošta drugoga…Imamo voditeljicu Glazbene proizvodnje na HRT-u Ivanu Kocelj koja istovremeno vodi festival u Osoru, i dovoljno je da pogledate program i odnose među festivalima, i bit će vam sve jasno. Osorski festival je nakon smrti Danijela Marušića preuzeo današnji doministar kulture Berislav Šipuš i registrirao ga na svoju adresu, pa poslije na brzinu promijenio. To postaje način funkcioniranja, i zato izbjegavam spominjati imena jer bi to išlo od vrha države naniže. Zbog toga sam prije dvije godine sve napustio, osim mjesta na Fakultetu. Ostavio sam Zagrebački kvartet…
Zbog kaosa u glazbi, prije dvije godine, napustio sam sve, osim Fakulteta
Zašto?
Tu je bio cijeli niz neugodnih povezanosti kulture i ljudi koji su politički kontrolirali kulturu. Shvatio sam da stav koji stručno zastupam nije prihvaćen.
Tko je po vašoj ocjeni, bio najbolji ministar kulture?
Vesna Girardi Jurkić je bila najbolja ministrica kulture Možda ću u tome biti pristran jer sam neke ministre dobro poznavao. Ipak, izdvojio bih Vesnu Girardi Jurkić koja je imala jasnu viziju onoga što želi i koja se snažno borila da se prepoznaju vrijednosti jedne Pule gdje je svojevremeno radila u muzeju, pa zatim u Trogiru, Dubrovniku, Slavoniji, gdje je cijeli niz zaštićenih cjelina, poznatih od ranije, podigla na svjetsku razinu. S druge strane imala je i senzibilitet prema glazbi i bila svjesna da naši ansambli, ako žele opstati, moraju putovati. Ranih 90-ih Zagrebačka filharmonija je bila pozvana na veliku proslavu Minhenske filharmonije, među 30 najboljih svjetskih orkestara. Imala je i veliku turneju po Japanu. Zahvaljujući tome, taj je orkestar u inozemstvu bio prepoznat kao nevjerojatna hrvatska kulturna snaga. Nažalost, takvih poziva danas gotovo i nema…Spomenuo bih i Božu Biškupića iza kojega je ostao niz projekata vezanih uglavnom za slikarstvo, ali je imao sluha i za druge umjetnosti. A danas, osim u filmskoj umjetnosti, gdje su se „filmaši“ sami uspjeli izboriti za malo bolji status, generalno je svuda došlo do pada. Kada govorimo o onima koji vode glazbeni život kod nas, rekao bih da mnogi od njih nisu dorasli pozicijama na koje su postavljeni.
Čak i umjetnosti „o glavi radi“ politička podobnost?
Nažalost da. Imamo puno sposobnih ljudi, ali u ovom trenutku, bez Strategije, s urušenim sustavom i srozanim standardima, netko pametan ne bi se lako ni odlučio prihvatiti toga posla, jer naprosto ne bi znao kako i na temelju čega će planirati. Uvijek se sjetim kad sam u vrijeme rada imao koncert u Dubrovniku na koji je došao i tadašnji američki veleposlanih Peter Galbraith. Pitao me je kako je moguće da usred rata, s tako malim brojem stanovnika Dubrovnik ima simfonijski orkestar, što je u Americi nezamislivo. Mi u Bostonu koji je ogroman grad, rekao je, imamo jedan orkestar, a da bi tako mali grad imao simfonijski orkestar, nema govora. Na to sam mu rekao: Vidite, kad je Dubrovnik kao država, prvi priznao Ameriku kao državu, već je imao svoj orkestar. Galbraith je tada zaključio: E sad mi je jasno. Morate dobro čuvati svoju tradiciju. A taj kapital koji imamo, u ovom trenutku je doista ugrožen.
Nitko ne zna što je hrvatski glazbeni identitet
Paradoksalno je da Hrvatska, koja je inače vrlo sklona naglašavanju nacionalnog identiteta u koječemu, u glazbi za njega ne mari…
Čini mi se da se o tome više vodila briga kroz popularnu glazbu, pa se tu tražilo da se pjesme pjevaju na hrvatskom jeziku, vodilo se računa da naša popularna glazba drži korak s onom u inozemstvu. U klasičnoj glazbi se to izgubilo. Dijelom zbog moderne, avangardne glazbe od prije 20-ak godina kad se išlo na to da se čak briše identitet. To čak nije bila glazba nego niz eksperimenata, pa kao što se u znanosti u jednom trenutku govorilo o kaosu u univerzumu, dogodio se i potpuni kaos u glazbi. Prosječan slušatelj nije uopće mogao doživjeti tu glazbu, i ma koliko bila zanimljiva, publici je ostala teško prihvatljiva…
Osim ukoliko nije riječ o muziciranju glazbenika Ive Josipovića…No, šalu na stranu, jeste li ikad pokušali iskoristiti autoritet predsjednika Josipovića kao glazbenika kako bi se riješila krucijalna pitanja hrvatske klasične glazbe?
Josipović je stvorio jedan vrlo jak sustav kroz udruženje skladatelja, a ZAMP je nešto drugo. Tu je puno problema i pitanja i pravni stručnjaci moraju reći do koje je mjere ZAMP sličan onomu što je u EU, čija smo članica, collective society. U klasičnoj glazbi probem je što se izgubio odnos između interpreta i skladatelja. A sjećam se svoje suradnje s Borisom Papandopulom ili Mirkom Kelemenom, gdje se u uskoj suradnji razvija djelo i izvedba, i ta atmosfera koja se postiže na koncertu, na snimci naprosto ne postoji. Ja ni danas ne razumijem zašto nismo uspostavili temeljni repertoar iza kojega bi svi stali na način da postoji snimka, da postoje dnevne izvedbe, da postoje note i da nema čovjeka koji je zainteresiran za kulturu, a da o tome ništa ne zna. To su Mađari, Česi i drugi napravili davno. A mi imamo jednog Papandopula, Gotovca, Šuleka, Lisinskog o čijem radu se kod nas malo zna. Ali kroz nagradu Porin o Porinovoj uvertiri se sazna više negoli bi se o tome ikad znalo kroz ono šta ta muzika inače jest.
Zašto ste se i vi priklonili crossoveru?
Čimi mi se da je crossover počeo kao ideja da se popularizira klasična glazba. U određenom smislu ona je doživjela neku popularnost, ali bi rekao da je minoran broj ljudi koji je preko toga uspio. Recimo Beethovenova 9. Simfonija , čija je jedna tema uzeta i za europsku himnu, izvodi se danas u svim varijantama, a neke su tako strašne, i ne da nemaju veze s Beethovenom i klasičnom glazbom, nego čak niti s popularnom glazbom. Crossover sam za sebe je slabiji od dobrog, kvalitetnog rocka. Radije bi slušao Dire straits nego nekakav crossover. Mi imamo naše zvijezde, dvojicu mladih čelista, 2cellos, koji su napravili ogroman uspjeh s crossoverom…
Ili Maksim Mrvica.
Prije nego se otisnuo u crossover, Mrvica je bio zainteresiran za postdiplomski studij kod tada jednog od najvećih svjetskih pijanista Lazara Bergmana, i činilo mi se da Mrvica u tom smislu ima pred sobom sjajnu budućnost. Međutim, počeo se baviti crossoverom i, na stranu njegov neobično veliki talent, ali rekao bih da u tom crossoveru ima previše kompromisa. To je kompromisna glazba koja nažalost nije publiku dovela do toga da bolje razumiju klasičnu glazbu.
Crossover i malograđani
Je li crossover zapravo komercijalizacija klasične glazbe?
Da. Omogućila je malograđanima da sami kažu da su ljubitelji umjetnosti, a de facto su uživali u trivijalnosti.U principu, malograđani obožavaju trivijalnost. Mladi violončelist Luka Šulić sasvim sigurno je jedan od naših najboljih bivših studenata s nevjerojatnim čelističkim potencijalom i smatram da je pred njim, bez obzira na crossover, sjajna karijera. A u kom smjeru će se repertoarno kretati njih dvojica, kao 2cellos, Luka sam, svaki za sebe, to će pokazati vrijeme. Dok je umjetnost na djelu, nema problema za himnu
Himna u jazz-improvizaciji
U Šibeniku je nedavno, prilikom svečanog otvaranja nove Ljetne pozornice na tvrđavi sv. Mihovila, u prisustvu predsjednika RH Ive Josipovića, jazz band Chui, izveo hrvatsku himnu na jazzerski način. Neki su bili konsternirani, neki zatečeni, neki oduševljeni, a predsjednik je relaksirao situaciju izjavom: I ovo je način kako volimo Hrvatsku. Što vi mislite o tome?
Zna se kako se himna izvodi i u kojim prilikama. Kad se izvodi službeno, prigodom otvaranja neke manifestacije, izvodi se na način kako je to propisano zakonom. Vi ne možete od himne napraviti grotesku, na mjestu koje je poprište nekog službenog događaja, jer je to protuzakonito. Istovremeno, umjetnost nikad nije uvredljiva ni svadljiva. A jazz je danas zapravo klasična, umjetnička glazba za koju su karakteristične improvizacije. Dakle, dok je umjetnost na djelu, nema problema.
