Neovisni novinarski portal
23.9.2018.
REPORTAŽE
Indijanske žene iz plemena Kichu, snimila: J. Klisović

Putopisna reportaža iz Ecuadora:
Život u indijanskoj zajednici, u središtu svijeta!

Indijanske žene iz plemena Kichu, snimila: J. Klisović

Putopisna reportaža iz Ecuadora – 1.dio

Život u indijanskoj zajednici, u središtu svijeta!

Djevojčica u nošnji plemena Kichu

Djevojčica u nošnji plemena Kichu

Nakon kratkotrajnog sletnog drndanja i rulanja po novoj pisti aerodroma u Ouitu, našla sam se u zemlji u koju tek rijetki požele doći i osjetiti njezine čari, egzotiku, jedinstvenost, uživati u lijepim predjelima Anda, Amazonije, obale Pacifika, otočju Galapagos, živopisnim tržnicama, šarenim rukotvorinama… Istina, to je jedna strana priče, dok je ona druga koja zemlju drži u svojevrsnoj izlolaciji poznata po kriminalu, korupciji, drogi, siromaštvu i to onom posvemašnjom, dominirajuća i zemlju drži u svojevrsnoj izolaciji. Ogromna udaljenost, nerazvijenost, politička i socijalna nestabilnost, samo su neki od rizičnih elemenata koji posjetitelje drže podalje od Ecuadora, malene zemlje veličine pet Hrvatski smještene na sjeverozapadu Južne Amerike.

Ni ljepote, ni egzotika, a bome ni kultura nisu me dovele u ovu jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, u zemlju Indijanaca, već misija koju već nešto više od jednog desetljeća vodi časna sestra Lenka Čović, rođena u Srinjanima nedaleko Splita. A nju je put u Ecuador odveo još prije trideset godina kada je Bog osnažio njezino misijsko srce i usmjerio je u zemlju siromaštva, bijede, čemera i jada. Bilo je to vrijeme političke nestabilnosti i posvemašnjeg siromaštva pa je pomoć časne sestre dobrog i plemenitog srca dobrodošla napaćenom narodu. Selila se sestra Lenka, koju u Ecuadoru nazivaju „maestra“, iz jednog u drugo siromašno područje da bi se prije jednog desetljeća odlučila osamostaliti i potražiti novi misijski put koji ju je odveo u jedan od najsiromašnijih kutaka Ecuadora, u zajednicu koju nastanjuju indijanci plemena kichui, u mjesto San Francisco de Oyacoto. Sa još sedam plemenitih duša-časnih sestara od tada uspješno brodi misijskim „brodom“ u kojeg se ukrcalo oko 200 duša čiji sam maleni dio bila i sama od prosinca 2013.do konca ožujka 2014. g. Volontirajući u ovoj katoličkoj misiji koja opstaje zahvaljujući dobroti ljudi iz Hrvatske i Italije te pomoći svjetski priznate organizacije Marijini obroci, čovjek ne može, a da se ne divi ustrajnosti, upornosti, ljubavi i dobroti koja se ovdje iskazuje na svakom koraku. Zahvaljujući njihovoj požrtvovanosti svakog dana se prehranjuje blizu 200 siromašne djece kojoj je to najčešće jedina hrana koju dobiju. Ono što je osobito važno za istaći, svoj je djeci ovdje omogućeno besplatno školovanje u Osnovnoj školi  koju je nakon osnivanja misijske zajednice – Comunidad Cristo Misionero Orante – pokrenula maestra Lenka. Osim djece koja besplatno pohađaju školu, borave u jaslicama i vrtiću, u misiji je i internat kojeg nastanjuje tridesetak djevojčica koje dolaze iz najugroženijih i najsiromašnijih obitelji plemena Kichu i Shuar. Misija je tako postala utočište mnogima koji bez ovakve pomoći ne bi opstali. Zadnjih godina časnim sestrama u njihovoj plemenitoj dužnosti pomažu i volonteri, a volonterski put otvorila je hrabro Drina Čavar koja je po povratku u Hrvatsku osnovala Udrugu „Kristov stol“ koja pomaže u prikupljanju sredstava za misiju. Nakon Drine u volonterki humanitarni lanac uključilo se još nekoliko volonterki koje kraće ili duže vrijeme daruju dijelić sebe potrebitima u Ecuadoru.

Misijski centar u Qyacotu

Misijski centar u Qyacotu

Predožba o tome kako izgleda ova daleka zemlja razbila su se u najsitnije djeliće već nakon vožnje od novog aerodroma do misijskog centra. Ogromna brda koja su ostala rasječena prije više milijuna godina u snažnim tektonskim sudarima kontinentalnih ploča, a kasnije i u velikim potresima, pružaju sliku koja svakog natjera da se zamisli koliko je slab i malen u usporedbi s prirodom i njezinim ćudima i  mogućnostima. Kako je malo ravničarskih predjela, kuće se grade na samim rubovima više stotina dugokih rasjeda-provalija, a na jednom od takvih mjesta podignut je i misijski centar. Za lijepog vremena, a takvog je u Ecuadoru najviše jer je klima kroz cijelu godinu u većini zemlje proljetna, makadamske ceste prekrivene su debelim naslagama pijeska koji se za kišnih dana pretvori u blato koje postaje golema prepreka prometovanju pa je cijeli kraj odsječen od ostatka zemlje.

Cijeli središnji dio zemlje okružuje planinaski lanac Anda čija visoka brda postaju sve napučenija kućama i ljudima, a uzbrdice sve strmije i problematičnije za prometovanje.OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nakon prvotnog šoka uzrokovanog geološko-tekstonskim posljedicama, dolazak u glavni grad  Ouito koji je i administrativno središte ostavlja bez daha, posebice njegov centar koji se smatra najočuvanijim dijelom grada iz 16. stoljeća u Latinskoj Americi. Zbog toga je zajedno sa Krakovom prvi uvršten na UNESC-ovu listu svjetski zaštićenih kulturnih spomenika. Središtem dominira velebna katedrala i cijeli sklop crkava i samostana, te Predsjednička palača. Podignete li pogled uvis ugledat ćete veliki kip Gospe sa krilima pod čijom je zaštitom ovaj grad kojeg nastanjuje blizu 2 milijuna stanovnika. Brdo do brda, sve jedno veće od drugog, a do  Teleferige koja  se nalazi na brdu Picnicha (4100 m nadmorske visine) može se i žičarom što je garancija za prekrasni pogled na grad koji se rasprostrio po okolnim strmim padinama brdima. Posjet Quitu koji se nalazi na 2850 metara nadmorske visine što ga svrstava na drugo mjesto gradova koji se nalaze na najvećim nadmorskim visinama sam je po sebi rizičan zbog visoke stope kriminala pa uvijek valja biti na oprezu. Srećom, tu je  policija koja u parovima, sa psima i na konjima, čuva posjetitelje, te naoružani čuvari koji se nalaze ispred svih većih objekata i trgovina. Turisti se prate u stopu, međutim unatoč mjerama predostrožnosti, ubojstva, oružane pljačke, silovanja i otmice su česte. Najviše stradavaju stranci. Ecuador je i važna Kolumbijska ruta za krijumičarenje droge koja je odavno postala imperativ življenja za mnoge, a novačenje u krijumičarski lanac već se primaklo školskim ustanovama.

Centar drevnog kolonijalnog Quita, posebno u noćnim satima, nudi obilje zabave, a posjetitelja bi bilo daleko više da nije straha od kriminalaca. Čuvena četvrt Mariscal nudi obilje raznovrsne glazbe koja odzvanja iz barova koji su se smjestili s obje strane ove čuvene ulice koju svakako valja posjetiti i držati se blizine policijskih patrola, a njih je gotovo koliko i posjetitelja.

Panorama glavnog grada Quita

Panorama glavnog grada Quita

Ecuador je podjeljen na 22 provincije koje su nazvane po najvišim brdima, vulkanima i rijekama. U provinciji Pichincha u kojoj sam volontirala nalazi se poznati muzej posvećen nultoj paraleli-ekvatoru- Mitad del Mundo. Mjesto kojim prolazi ekvator pretvoreno je u veliki izložbeni i zabavni centar kojeg posjećuje na tisuće posjetitelja koji se na „licu mjesta“ mogu uvjeriti kako se jaje može postaviti na vrh čavla, hodanje ravnom crtom je nemoguće, a voda odlazi direktno u otvor ne stavarjući pri tome vrtloge. Zanimljivo, nema što, posebno za ljubitelje prirodnih znanosti.

Središte svijeta

Središte svijeta

Osim što je poznat po ekvatorijslnoj crti i smještaju u središtu svijeta, Ecuador je poznat i kao zemlja vulkana, aktivnih, ali i onih koji su zadnje erupcije imali prije više stotina godina pa se smatraju ugašenima. Na Andskim Kordiljerima postoji i „avenija vulkana“ na kojoj se natiskalo tridesetak vulkana koji svojim veličinama i izgledom izazivaju strahopoštovanje.

Vulkan Tungurahua

Vulkan Tungurahua

Posjet Cotopaxiju koji se nalazi u istoimenom Nacionalnom parku po svemu je jedinstven i nemoguće ga je izbrisati iz sjećanja. Snježna kapa koja se svako malo sakrije među gustim oblacima, impresivne je i zamamne ljepote. Cotopaxi (prijestolje Mjeseca) se nalazi na 5897 metara nadmorske visine što ga čini najvišim aktivnim vulkanom na svijetu. Do njega je Tungurahua koji je svoju snagu i moć pokazao i za mog boravka. Iako sam u trenutku snažnih erupcija bila udaljena oko 400 km, vjetar je pepeo donio sve do Cuenke u kojoj je stanovništvo nosilo maske kako bi se obranilo od nemilosrdne vulkanske prašine koja je otežavala disanje. Po povraku iz Cuenke vulkan je pokazao svoju ljepšu stranu. Erupcije su prestale pa se i život vratio na njegove još uvijek od pepela tople padine na kojima je od posljedica erupcije stradalo dosta životinja i usjeva. Život sa vulkanima koji često pokazuju svoju čudbnovatu moć nije lak, ali se stanovništvo naviklo živjeti u stalnoj opasnosti, posebice onoj koja vlada od Cotopaxija koji je u prošlosti odnio na tisuće života. Ne čudi stoga što su sve provincije na čijim se pdoručjima nalaze vulkani nazvane upravo po njima jer upravo oni diktiraju životni tempo stanovništva.

Kolonijalni centar Quita

Kolonijalni centar Quita

Klasne razlike malo su gdje na svijetu istaknute kao u Ecuadoru u kojem jedni imaju sve, a drugi ništa. Sredine nema. Burna povijesna događanja, česti sukobi i posvemašnja neimaština, socijalno raslojavanje, te loše političko upravljanje, zemlju su gurnuli u sami ponor iz kojeg se izvukla zahvaljujući svom glavnom izvoznom proizvodu-nafti. Zadnja velika kriza zabilježena je 1999.g. kada je narod ponovo spasila nafta i njezina velika cijena. Osim nafte izvoze se brojni poljoprivredni proizvodi, banane, cvijeće, kakao, drvo… Velike industrije nema iako za nju postoji veliki potencijal u bogatstvu prirodnih sirovina.

Ono što je u Ecuadoru fascinantno svakako je priroda koja je surova kao malo gdje na svijetu, ali je i adrenalinska za sve one koji vole izazove. A među izazove svakako ubrajam i vožnju brzim cestama bez ograda na visinama od preko 4000 metara nadmorske visine kojima sam prolazila na putu do provincije Canar gdje je donedavno misija sestre Lenke imala aktivnu službu. Predjeli od kojih zastaje dah, što zbog ljepote, što zbog surovosti, natjerali su me da promijenim stečeni stav o indijancima koje od tada smatram vrlo radišnim narodom. Obrađivanje zemlje na tako velikim visinama na kojima rijetki zrak uzrokuje brojne smetnje, uistinu zaslužuje priznanje. Kako se uopće mogu popeti tako visoko i još k tomu motikama obrađivati zemlju na kojoj sade kukuruz, krumpir…, uistinu mi nije jasno, ali sam ostala zatečena i zadivljena.

Policijske patrole na ulicama glavnog grada

Policijske patrole na ulicama glavnog grada

Klima je različita, ovisno o području koje se posjećuje. U središtu zemlje vlada “vječno proljeće” u čijim sam ugodnim temperaturama i sama uživala. Na području Orijente koje je europljanima poznatije kao Amazonija temperature su prave ljetne kao i na Costi, tj. obali Pacifika gdje dosežu i 40 stupnjeva.

Nastavlja se: Surova ljepota Amazonije!


VEZANE VIJESTI