Putopis:
“Asante Afrika”! (4. dio):
Afričkom “Dalmatinom” po selima egzotičnog izgleda i surovog življenja

Afrička “Dalmatina”

Svakog subotnjeg jutra kretali bi prema šaumbi-polju udaljenom oko dva sata hoda. Kolegica Marija Markić i ja, u društvu dvadesetak razigranih djevojčica i dječaka iz sirotišta svetog Ante u Songei gdje smo volontirale, radoznalo smo prolazili ljudima doslovno ispred kućnog praga jer su naša dječica birali prečace kako bi što prije stigli na odredište. Žene u šarenim haljinama i maramama šokirano bi nas promatrale dok bi sa velikom drvenom kuhačom miješale ugali koji se kuvao na otvorenoj vatri nasred kućnog dvorišta. Ni traga ljutnji što im remetimo mir prijepodneva. Samo smješak i pozdrav uz obvezni „Mambo“ i upit „Habari“?. Ljubazni su i susretljivo pitaju kako nam posao, djeca i drugo, dok nas njihova dječica okružuju i ispruženih rukica ljupko traže „pipi“. Afrička sela, pa tako i ona  kroz koja sam prošla na jugu Tanzanije, tik do granice sa Mozambikom i Malijem, na prvi su pogled idilična.

Kuća nije izdržala monsunsku kišu

Kuće sagrađene od blata sa krovom od snopova grana banana i drugog egzotičnog drveća pružaju nesvakidašnje lijepu sliku. Zanimljivo su se stopile sa krajolikom, sa bušem i pijeskom koji ih okružuje. Crveni pijesak spojio se u neobičnu kombinaciju sa crvenom bojom blata od kojeg stanovnici grade blokete i ziđu potleušice. Slamnati krovovi sjedinili su se sa okolnim bušem koji dominira ovim dijelom Tanzanije. Ispred kuća manji je dvorišni prostor u kojem se obitava-kuha, jede, druži. Na drugi pogled vidi se sva tuga i jad afričkih sela i njihovih žitelja, a ovi koji žive na jugu Tanzanije ujedno su i najsiromašniji u cijeloj zemlji. Njihov život ovisi o urodu poljoprivrednih kultura- kukuruza, krumpira i povrća, a urod o kiši na koju se nekada zna čekati mjesecima pa i godinama. Jelovnik je skroman da skromniji ne može biti, točnije svaki se dan jede ugali (kukuruzno brašno), a rijetko grah i povrće. Poljoprivredne „viškove“, kad ih ima, tamošnje žene prodaju na kućnom pragu ili ih trampe za druge proizvode. Povrće se prodaje na komade, a mala riba slična našoj srdeli u „snopićima“ od nekoliko komada. Razmjena dobara u Africi se još drži i pokazuje se učinkovitom u borbi za opstanak. Sol, ona krupna, kamena prodaje se na čaše i vrlo je skupa pa je malo tko može priuštiti kao i ulje. Ugali, a tako i druga jela pripremaju se bez soli i ulja pa su, ako mene pitate, nejestiva.

Gotovo na svakoj kući primjećujemo ozbiljne procijepe nastale usljed topljenja blata od kojeg su sagrađene. Jake monsunske kiše znaju otopiti kuće u cijelosti, a pred naletima jakih kiša često ne uspiju odoljeti ni slamnati krovovi koji se urušavaju pod naletima jakog pljuska koji nosi sve pred sobom, a istovremeno zemlju slabo natapa. Zanimljivo, na kućama su prozori ali ni na jednom nisam vidjela staklo. Svi su zabrtvljeni daskama zbog najezde komaraca koji prenose malariju. Zašto ih uopće prave, čudila sam se kad ionako od njih ne dobijaju  nikakvog svjetla. Kuće i dvorišta se ne ukrašavaju. Nigdje ničega. Unutrašnjost seoskih kuća bolno je jednostavna. Sastoji se od tek jedne jedine prostorije u kojoj se spava, a zajedno na zemljanom tlu prekrivenom tek običnom prostirkom, spava po nekoliko generacija zajedno. Oni sretnije ruke iskopali su ispred kućnih vrata bunar kojeg jedan član domaćinstva čuva danonoćno da slučajno netko ne bi ugrabio dragocjenu kantu vode.

Bunari se kopaju u poljima u blizini potoka i rječica pa žene i djeca i po desetak kilometara znaju prohodati do najbližeg bunara s vodom. Uz obale potoka pere  se roba. Neobično je bilo vidjeti muškarce koji su ženama pomagali u tim poslovima jer tamošnji muškarci, inače strogo dijele muške od ženskih poslova kojih se najčešće srame pa su grintali i zbog našeg fotografiranja. Oprana roba odmah se razastre po granama okolnog žbunja pa se kući nosi oprana i suha. Praktično, nema šta samo što ženama do potoka treba prevaliti i po nekoliko kilometara.

Ostavivši sela iza sebe dospjeli smo na glavnu široku prometnicu na kojoj je uvijek bilo neobično živo. Za razliku od naših cesta kojima malo tko ili gotovo nitko ne pješači, na afričkim cestama se odvija živahan pješački promet. Cesta je puna crvenog pijeska kojeg slučajni „piki-piki“ (motor) uskovitla visoko u zrak pa mu za slijeganje treba i desetak minuta. Žene u tradicionalnim nošnjama na glavi nose sve, od kanti sa vodom, drva, vreće sa kukuruzom, a na leđima umotane u marame nose dječicu. I još su nasmijane. I ljubazne, susretljive, radoznale odkuda smo, zašto smo doše tako daleko…

“Dalmatina”

S obzirom da je riječ o širokoj prometnici nazvali smo je afričkom „Dalmatinom“ koja je, vjerujte, prometnija od hrvatske u zimskim mjesecima. Sa približavanjem šaumbi dječici su koraci sve manji i teži, kao i nama jer valjalo nam je hodati desetak kilometara pa onda zasukati rukave i pravac u kukuruzište u kojem su djeca ipak odradila glavninu posla. Istim putem vraćali smo se „kući“ što su zapamtila i seoska dječica koja bi nas sačekivala ispred seoskog dućana. E, to je posebna priča. Surovi kraj u kojem se još surovije živi, dućan kao da je izronio iz dalekog srednjeg vijeka, a u njemu, zamislite prodaju Pepsi-colu. „Soda“ kako djeca nazivaju ovaj gazirani sok tek je obojena voda sa malo mjehurića. Nema tog kutka svijeta gdje ova multinacionalna kompanija nije uspjela dovući svoje proizvode. Osim „sode“, brašna, ulja koje je sličnije našem maslacu nego ulju, te nešto „pipija“, nema ničega. Vanjska strana dućana sva je u metalnim rešetkama, a otvor na njemu toliki da jedva vidiš prodavačeve ruke. Bomboni se prodaju na komade pa kupnju većeg broja bombona nailazi na veliko čuđenje prodavača i seljana koji bi nas brzo okružili gdje god bi se pojavile. I mame su pružale ruku za „pipi“ pa, tko je mogao odoljeti rukama koje davno nisu vidjele šarene bombončiće.

Žene u dokolici pletu masai pletenice

Dok muškarci rade u poljima, žene  kad ne kuhaju ugali, u dokolici jedna drugoj pletu masai pletenice. Nevjerovatna je spretnost ovih žena koje i od kratke i rijetke kose znaju napraviti zanimljive kreacije. A kakve tek naprave od duge kose? Prva mala frizerska remek djela koja su nas oduševljavala kreativnošću. Kad nisu u školi djeca su na ulici. Igraju se svim i svačim, najčešće onim što nađu na otpadu. Omiljene su im automobilske gume i plastične boce. Znaju se zaigrati i šiškama raznih biljaka ili jednostavno, sjednu u pijesak i crtaju. Do „kuće“ nam valja i preko potoka koji se često zna pokazati kao velika prepreka. Deblo koje premošćuje dvije obale je sklisko pa dječica s posebnom pažnjom  iščekuju naše klizanje i pad u ne baš duboki potok. Dovoljno za smjeh i dobro rasploženje. Plantaža banana kroz koju smo prolazile i omanje jezerce prava je oaza, a oni koji imaju sreću da baš ovdje imaju komadić zemlje, pravi su sretnici. Takvih je u Tanzaniji malo.

Nastavlja se