Neovisni novinarski portal
23.10.2020.
IZDVOJENO
Iz prve ruke: Dora Žganjer koja je u Torontu radila 18 mjeseci razotkriva priču o Kanadi kao obećanoj zemlji

Iz prve ruke:
Dora Žganjer koja je u Torontu radila 18 mjeseci razotkriva priču o Kanadi kao obećanoj zemlji

Hrvatski mediji govore o Kanadi kao obećanoj zemlji za barem neke iz vojske od 350.000 nezaposlenih. Kanadska ambasada nudi 400 radnih dozvola i viza mladima od 20 do 35 godina jer im nedostaje radnika i općenito mladog stanovištva. Agencije mame mlade obećanjima o sigurnom poslu i plaći od 120 kuna po satu, a koliko je istine u priči o Kanadi kao ledenom El Doradu za Tris.com.hr priča Šibenčanka Dora Žganjer (29), koja se upravo vratila s 18-mjesečnog radnog boravka u toj zemlji.

Dora Žganjer ovog ljeta na izletničkom brodu ispred Toronta

Dora Žganjer ovog ljeta na izletničkom brodu ispred Toronta

– Uz sve svoje mane, Kanada ima niz prednosti koje nezaposleni mladi ljudi u Hrvatskoj samo mogu sanjati. Ja sam tamo otišla u lipnju 2012. godine s ‘working holiday’ vizom i s očekivanjima da vidim svijeta i pokrijem troškove. To je ipak drugačije nego kad netko ide trbuhom za kruhom, u nadi da će u dalekom svijetu radom steći imetak ili barem pobjeći od siromaštva – kaže Dora, kojoj diploma Fakulteta političkih znanosti u Torontu nije puno pomogla.

– Fakultetski obrazovani došljaci najmanje su traženi i cijenjeni. Za poslove s fakultetom oni imaju svoje Kanađene. Mi, Balkanci, Indijci, Latini, Kinezi, Arapi i drugi dolazimo raditi one poslove za koje je prosječni Kanađin prekvalificiran. Mi smo njima svi jeftina radna snaga – priča Dora.
U pokrajni Ontario, gdje je bila, minimalac iznosi deset dolara ili 55 kuna, što je daleko od onih 120 kuna po satu koliko obećavaju agencije u oglasima.

– Na prvu se čini da je i to puno, ali s obzirom na troškove, nije baš tako. Konobarica dobije samo deset dolara po satu, što nije loše ako se zna da tamo konobari rade za napojnice. Vozač kamiona, što je traženo zanimanje, može računati s nekih 30 dolara na sat. Razni majstori, bravari, strojari, pituri, zavarivači, monteri, keramičari… zarađuju 40 do  50 dolara na sat. Najbolje prolaze građevinari. Toronto je grad koji se zadnjih 30 godina izgrađuje. Gradilišta i skele su na svakom koraku. Građevinari iz Hrvatske tamo će ostati iznenađeni, imat će posla i dobro će zaraditi. Žene, međutim, mogu doći da budu konobarice, dadilje, čistačice i slično, što je puno manje plaćeno – pojašnjava Dora.

Ona je u svojih 18 kanadskih mjeseci radila isključivo ugostiteljske poslove. Bila je konobarica, hostesa i pomoćna radnica.

– Ti poslovi ne zahtijevaju iskustvo, lako se nalaze i relativno se dobro plaćaju. Zarada varira od mjesta do mjesta, ali i o danu. Može se za deset sati rada zaraditi sto dolara na satnici i još 200 do 300 dolara od napojnica, ali isto tako može se kući otići samo sa satnicom. Svaki dan dolaziš na posao ne znajući koliko ćeš zaraditi. Jedan dan je to 300 i više dolara, a nekad to može biti samo 50 – kaže Dora.

– Tamo je život skuplji nego kod nas, ali ima više prilike za posao i dodatnu zaradu. Svako tko ima malo mozga i petlje može naći posao. Međutim, mora znati i biti nastrljiv – savjetuje Dora, ali isto tako upozorava da ima ljudi koji dođu pa dva mjeseca traže posao i vrate se u Hrvatsku razočarani.
–  U početku je najgore. Moraš biti spreman na težak život i raditi najgore poslove. Svi moraju proći čišćenje, pranje i poslužvanje. Može biti lakše jedino ako imaš struku koja je u datom momentu jako tražena i ako iz Hrvatske nađeš poslodavca koji će garantirati za tebe – kaže povratnica.
– Došljak u Kanadi zarađuje tek minimalac, radi najgore poslove, radi svetkom i petkom, ali i tako je tri puta bolje nego u Hrvatskoj. Što se mene osobno tiče, tako bih mogla živjeti možda još tri, četiri ili najviše pet godina. Nije lako. Tamo si lobotomizirani robot koji se smiješka. Trebaš znati isključiti mozak i raditi što ti se kaže. Smiješiti se i ne imati vlastito mišljenje. Nakon posla mrtav dođeš kući i zaspeš. Kad radiš čitav dan ne uspiješ potrošiti ništa. Sutra opet isto. S druge strane, kad ti dođe ček, vidiš da za tjedan dana rada možeš uštedjeti da platiš tjedan dana Kube. U Hrvatskoj je isto tako što se tiče posla, ali na koncu je plaća nikakva i još ne znaš hoćeš li je dobiti – uspoređuje Dora život u Kanadi i Hrvatskoj.
U Šibenik se nije vratila bogata. Kaže da je u posljednju godinu zaradila za još jedno putovanje na kraj svijeta, u trajanju od mjesec dana, ili za nekoliko mjeseci života kod kuće. To je, prema njenom mišljenju, iskustvo koji bi svi mladi trebali isprobati.
– Međutim, žalosno je ako je Kanada nekome zadnje utočište. Događa se da ljudi kupuju jednosmjernu kartu. Kada dođu, vide da nije baš onako kako se priča – kaže Dora.

Ona je u Torontu  zarađivala 1500 dolara u slabijim mjesecima, do 3500 u boljima. Jedno vrijeme je radila tri posla paralelno, jedan posao preko tjedna, drugi vikendom, a treći povremeno, nakon radnog vremena. Za stanovanje je izdvajala 400 dolara, za prijevoz 150, mobitel 50, a za hranu, izlaske, odjeću i druge potrebe možda još 500 – 600 dolara. Zaradu je trošila na putovanja. Tri puta je bila u New Yorku, koji je devet sati autobusom od Toronta, posjetila je Boston, Chicago, Monteral, Slapove Niagare i Kubu.
– Kad se nakon pet ili deset godina ti naši ljudi iz Kanade vrate u Hrvatsku svi vidimo da imaju novu odjeću, tehniku, da kupuju automobile i uređuju kuće, da imaju novaca. I onda se čini da je tamo bajka. Nitko ne spominje da je radio po deset sati na minus 20 stupnjeva Celzijusevih, da je živio samo za posao, da ništa nije vidio i nije imao nikakav društveni život. Tamo svi hrvatski emigranti cmizdre za Hrvatskom. Kada dođu ovdje svi pričaju da je Kanada super zemlja, a tamo su patili na poslu, slušali Matu Bulića i plakali za zavičajem. Teško mi je bilo kome što reći i savjetovati – kaže Dora.

Da je htjela ostati u Kanadi, trebala je nekako produžiti vizu, što nije ni najmanje jednostavno. Trebalo joj je 20.000 dolara za neki fakultet ili višu školu, nakon čega bi imala priliku naći posao na kojem bi se mogla zadržati duže vrijeme. Novinarska diploma puno joj ne znači ni u Hrvatskoj, jer je posao u struci sve teže naći, a i sve je nesigurniji i sve slabije plaćen. Statistike Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilježe 516 nezaposlenih novinara, a taj broj svakog dana raste. Zbog toga joj se čini da će u potrazi za novim poslom otići u još jednu avanturu, ali nada se da će to biti negdje bliže, u Europi, ili barem na nekom mjestu toplijem od Kanade.

Konačno u Šibeniku

Konačno u Šibeniku

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI