Najveća tragedija koja se dogodila nekoć jedinstveno lijepoj hrvatskoj obali Jadrana su oni koji njome upravljaju zadnjih nekoliko desetljeća. Ono što je bilo očuvano stotinama tisuća godina uništeno je i uništava se dalje u svega nekoliko desetaka godina. Do toga je dovelo opće divljaštvo, gramzljive neznalice na pozicijama državne i lokalne vlasti, nečasne i nesavjesne službe, kao i potpuna nebriga o okolišu i nesvijest o važnosti očuvanja mora i morske obale, inače jednog od najvažnijih gospodarskih resursa države koja zbog uništenog gospodarstva ovisi o sezonskom masovnom hiperturizmu.
Jedna od najvećih prijetnji hrvatskoj obali su hrvatske vlasti i korumpirane državne službe koje bi trebale voditi računa o zaštiti okoliša, ali koje uporno ignoriraju upozorenja i apele stručnjaka provodeći projekte tzv. uređenja ili ‘dohrana’ plaža. Pod krinkom ‘uređenja’ obale zapravo se najčešće kriju projekti koji javni novac usmjeravaju politički podobnim građevinskim i drugim tvrtkama, te se usput obale nasipaju materijalima preostalim od iskopa s drugih gradilišta, čime , kako misle, jednim udarcem ubijaju više muha i ostvaruju višestruku korist.
Nasuprot tome, čini se višestruka i često nepovratna šteta obali, a koja se više nakon takvog divljačkog i neznalačkog tretmana ne može obnoviti desetljećima, stoljećima ili pak nikad. Takvo sljepilo i kratka pamet je pogubna: nema te priobalne jedinice lokalne samouprave koja ne pokreće slične samoubilačke projekte uređenja plaža, dok nešto razumniji građani to šutke gledaju, te plaču i bijesne po društvenim mrežama, umjesto da se odlučno dignu u zaštitu općih dobara…
Foto: Pero Ugarković
Evo sada i još jednog takvog friškog sučaja koji miriše na novu potpunu devastaciju jednog od posljednjih dijelova morske crte na splitskm području – one kod Stobreča. Naime, u svojoj dramatičnoj objavi je na stobrečki projekt vlasti Tomislava Šute (HDZ) ukazao hrvatski istraživač mora i stručnjak za morsku biologiju Pero Ugarković.
-Kad kažem da ne postoji sustav zaštite okoliša, već isključivo sustav zaštite investitora, nimalo ne karikiram. Nakon što je Gradonačelnik Šuta poželio nasuti 1,08 ha šljunka van Stobreča i tako još jedan dio mediteranske obale pretvoriti u mrtvu zonu bez ikakvog razloga, zatražio je procjenu utjecaja zahvata na okoliš prema Ministarstvu zaštite okoliša… Čim sam pročitao elaborat, posumnjao sam da izrađivač uopće nije pogledao što tamo živi. Da jest, teško bi propustio sedam zaštićenih morskih vrsta. Njih ondje može uočiti svaki amater, a kamoli profesionalni biolog! Primjedbe sam poslao Ministarstvu. U rješenju su odbačene uz obrazloženje da je izrađivač elaborata pregledao područje (možda zračnim dronom?). Čim sam vidio da su moje primjedbe odbijene, iskoristio sam prvo slobodno vrijeme, otišao do Stobreča okupat se sa maskom i disalicom, samo da snimim ovu sliku nakon izrona (jer nemam podvodni aparat)… – kaže Ugarković.
A onda otkriva što je pritom pronašao u podmorju…
– Doslovno pri prvom zaronu pokupio sam sa dna dvije zaštićene vrste. Dno je prekriveno Cystoseirama koje nisam dirao, a iz kamenja viri stotine kamotočaca, nešto dublje gotovo cijela zona zahvata je prekrivena cvjetnicom Cymodocea nodosa. Po odgovoru ministarstva, nema štete nasuti zaštićenu cvjetnicu jer “predmetno stanište predstavlja točkasti nalaz unutar obuhvata staništa” a ostalo nisu niti spomenuli. Apsolutna lakrdija od države! Osim toga, zar je ostala bioraznolikost tog područja manje ekološki vrijedna od zaštićenih vrsta? U ovakvoj Hrvatskoj prirodno bogatstvo vrijedi samo dok nekome ne zasmeta na putu osobnih ambicija. Onda naglo iz zaštićenog bogatstva postaje „točkasti nalaz”, prepreka koju treba zatrpati i zaboraviti. Od vlastite države, i naroda koji šuti na tisuće ovakvih primjera ekocida, više ništa ne očekujem! – gorko zaključuje Ugarković.
Uništavanje makarskog priobalja
I što sad? Hoće li itko poslučati ovaj vapaj?
Hoće li Tomsilav Šuta (HDZ) spriječiti nasipanje kojekakve šute u more kod Stobreča? Hoće li se netko u nadležnim službama ministarstava, u inspekcijama, među ‘uglednim znanstvenicima’ u HAZU i na sveučilištu i drugdje… nekako reagirati?
Neće, ako je suditi po dosadašnjoj praksi.
Ekocid će se vjerojatno dogoditi i u Stobreču, nasipavanje, betoniranje i uništavanje preostalog priobalnog života nakon kojeg će obala postati – pustinja.
Nasipavanje obale i plaža (često maskirano pod pojam “dohranjivanje”) su legalizirani ekocidom koji obalu pretvara u biološku pustinju. Plićak i međuplimna zona (tamo gdje se spajaju kopno i more) ključni su za morski ekosustav: to je zona u kojoj se mrijeste ribe i gdje žive stotine sitnih organizama.
Kada se na to područje baci tone građevinskog materijala ili neodgovarajuće zemlje i šljunka, sav živi svijet ispod toga biva doslovno živ zakopan. Područja koja su nekad bujala životom postaju sterilne podvodne pustinje, što dugoročno dovodi do dramatičnog smanjenja ribljeg fonda u Jadranu.
Uobičajeni prizor uništavanja obale
Prirodne plaže oblikovali su valovi i morske struje tisućama godina. Kada lokalne samouprave ili koncesionari kamionima iskrcaju neadekvatan materijal (koji u sebi često sadrži zemlju, prašinu i glinu), more taj sitni materijal odmah ispere i odnese u dubinu.
Taj se fini mulj taloži na okolne stijene i podvodne livade, stvara neprozirni sloj i guši morske alge i cvjetnice (poput Posidonije) jer im blokira svjetlost potrebnu za fotosintezu.
Ugarković je više puta u svojim prethodmim istupima opetano ponavljao, kao i njeove savjesne kolege u Hrvatskoj i drugdje na Mediteranu, naglašavao kako se pod krinkom “uređenja” i stvaranja novih kvadrata za ležaljke nepovratno uništava autentični mediteranski okoliš.
– Ironično je da turisti na Jadran dolaze upravo zbog kristalno čistog mora i divlje prirode, a ovakvim projektima masovnog nasipavanja dugoročno uništavamo resurs od kojega živimo. – upozorava se već dugi niz godina.
Uzalud: sve dok vlada struktura koja morsku obalu vidi kao zgodno odlagalište šute, a građani šute – nema spasa za hrvatsku obalu.
Iz objave Pere Ugarkovića
