Zagreb je već drugi dan u općem štrajku „komunalaca”. Gradski prijevoz je sveden na dva tramvaja i jedan autobus, kamioni gradske Čistoće odvoze samo najnužnije smeće- ono iz bolnica, dječjih vrtića, škola i domova za starije. Grad još nije u, očito očekivanom, kolapsu samo zahvaljujući discipliniranosti građana koji su poslušali upozorenja i apele gradske vlasti i njihov poziv na solidarnost, pa se ne voze sami u svojim automobilima nego „pokupe” i kolege, susjede, znance…Županijski sud u Zagrebu danas je odbio argumentaciju Zagrebačkog holdinga i ZET-a za donošenje privremene mjere zabrane štrajka do utvrđivanja njegove (ne)zakonitosti. Sutkinja je ocijenila da argumenti nisu dovoljno konkretizirani, nije jasno rečeno kakva bi to nenadoknadiva šteta za građane nastala ako se štrajk nastavi ( ? ) Sud sutra odlučuje o tome je li štrajk legalan. A mimo toga i dalje traje nadigravanje sindikata s Gradom oko arbitraža ( mirenja ) za koje, uvjeren je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, organizatori štrajka nisu ni zainteresirani. Jer, od petka do danas sindikati nisu predložili svog člana u arbitražnom ( tročlanom ) tijelu. Zašto? Čekaju li politički signal da bi pristupili arbitražnom postupku i eventualno postigli dogovor s Gradom, upravama ZG holdinga i ZET-a, što bi dovelo do prekida štrajka, koji nekima ne odgovora?
Plaće su uvijek legitiman, najčešće ključni razlog za štrajk. Ali, radnici ZET-a i Holdinga ne spadaju u kategoriju najpotplaćenijih radnika u Zagrebu, to je sigurno, a ipak su se odlučili za opći štrajk kakav Zagreb nije doživio zadnjih 90 godina! Milan Bandić je upravljao Zagrebom dva desetljeća, „zetovci” i zaposlenici Holdinga imali su bitno manje plaće nego danas, a ipak nikad nisu štrajkali. Sada su neumoljivi, iako im gradska vlast ( uprave ) nude 4,5 posto povećanja od 1. rujna, a još otprilike toliko od 1. siječnja iduće godine, ovisno o inflaciji. Spremni su i na ideksaciju ( praćenje rasta troškova života i usklađivanje plaća s tim troškovima ). Država, pak, svojim službenicima daje 1 + 1 + 1 posto, što je znatno manje od zagrebačke ponude. Ali, sindikalni lideri traže 13 posto. Počeli su sa zahtjevom od čak 19,5 posto, usuglasili se na 12, a onda, kada se činilo da je dogovor postignut, došli sa zahtjevom od 13 posto povećanja. Je li to ponašanje onih koji dogovor uistinu žele postići?
Kako tvrdi Tomašević, isto je i s arbitražom. Sindikati su se odlučili na štrajk iako u Zagrebačkom holdingu arbitraža još traje, nije završena, a u ZET-u nije ni započela, što je, tvrdi gradonačelnik, do sindikata, a ne do Grada. Uprava ZET-a predložila je organizatorima štrajka 10. rujna, prije kraja mirenja, reducirani vozni red koji bi angažirao 41 posto radnika, što je u skladu s europskom praksom definiranja nužnog minimuma poslova koji se moraju obavljati u štrajku. Oni 18. rujna najavljuju štrajk. Javno ističu da se s prijedlogom uprave ne slažu, ali čekaju zadnji dan isteka zakonskog roka od 15 dana i tek 25. rujna daju svoj prtuprijedlog po kojem bi radilo 1, 5 posto radnika, brojkom, njih 48. Jasno je da dogovora nema, pa uprave, kaže Tomašević iznoseći kronologiju događaja, predlažu da se odmah pokrene arbitraža.
Arbitražno tijelo ima tri člana, predstavnik uprave, sindikata i neovisni član. U subotu, 26. rujna ZET predlaže trećeg člana, jednu sutkinju, a sindikat se sve do ponedjeljka ne očituje je li im taj prijedlog prihvatljiv. U ponedjeljak su poslali svoj prijedlog neovisnog arbitra, i Grad ga prihvaća u roku od par sati, a da je bilo volje, tvrdi, to je moglo biti obavljeno još u petak, 25. rujna. No, arbitraža u ZET-u i dalje ne počinje jer nisu predložili svog člana za proces mirenja. Mi smo svog predložili, usuglasili smo se oko nezavisnog, čekamo i dalje prijedlog za njihovog člana, zbog čega smo danas poslali požurnicu sidnikatu. Što je to nego odugovlačenje i neodgovornost, kaže Tomašević i predlaže da svatko sam prosudi je li to normalno, odgovorno ponašanje prema građanima.
–Mi ovdje ne govorimo o ustavnom pravu na štrajk– posebno apostrofira Tomašević– nego o pravilima po kojima se štrajk organizira tako da ne utječe na zdravlje i sigurnost građana. A to je ono što se ovdje evidentno, kontinuirano krši- zaključuje.
Sud će sutra odlučiti je li štrajk legalan ili nije, i ovisno o tome život će se u hrvatskoj metropoli normalizirati ili potonuti u kaos. Kome treba taj kaos i zašto?
O tome, naravno, možemo samo nagađati, ali sve govori u prilog tome da ovo nije samo sindikalna nego i ozbiljna politička igra. HDZ se s indignacijom ogradio od bilo kakve involviranosti u organizaciju štrajka, Vrhovni vođa, koji odlučuje o svemu, o vodi, zraku, tlu, pa čak i o prihvatljivosti izabranog projekta novog stadiona na Maksimiru, koji mu se ne sviđa, pa je javno predložio da se natječaj poništi, ne respektirajući ni struku ni ocjenjivački žiri u kojem je sjedio i njegov ministar ( Tonči Glavina ), malo je vjerojatno da nema baš ništa i s ovim štrajkom. AP ima opasnu potrebu da baš sve konce drži u svojim rukama, da je njegova u svemu zadnja, nesklon je prihvaćanju drugog mišljenja, a u ovom slučaju jasno je dao do znanja svima da mu je „zanimljiv medijski ton i tretman štrajka”. On bi to drugačije…
Jer, valjda se trebalo obrušiti na gradonačelnika koji je dozvolio da grad dođe u prometnu i komunalnu blokadu, izvršiti na njega pritisak da popusti sindikalnim zahtjevima i da se time uhvati u klopku lančanih sindikalnih pobuna s kojima se više ne bi mogao nositi. Ta kapitulacija zagrebačke gradske vlasti ono je što AP i HDZ priželjkuju otkako je po drugi put stranka Možemo dobila povjerenje Zagrepčana za upravljanje gradom. I sve poduzimaju da bi se Tomaševića kod građana potpuno diskreditiralo kao nesposobnog, nekompetentnog i nedoraslog dužnosti gradonačelnika glavnog hrvatskog grada.
Štrajk je samo jedan od instrumenata za postizanje tog cilja. Ali, nije ni prvi ni jedini. Sam po sebi, da nije bilo dosadašnjih skandaloznih opstrukcija i sabotiranja gradske vlasti od Vlade i HDZ-a, štrajk ne bi bio problem. Jer, kako ovih dana netko reče, svi su u Hrvatskoj, osim političkih parazita i predatora, zaslužili veće plaće. I legitimno je da se za njih radnici i sindikati bore. Ali, ako je točno sve što je iznio Tomašević u kronologiji nesuradnje sa sindikatima koji, navodno, sustavno izbjegavaju mirenje, iako je ono propisano zakonom, ovdje nisu plaće ( koje se kreću od 1600 do 2700 eura ) ključni razlog za ovako radikalan, dramatični štrajk.
Početkom godine, točnije u veljači, prisjetimo se, nakon što su Grad Zagreb i Hrvatski rukometni savez postigli dogovor o organizaciji dočeka brončanih hrvatskih rukometaša na Trgu bana Jelačića, bez Thompsona i HDZ-ovskog filoustaškog folklora legaliziranog Plenkovićevim „dvostrukim konotacijama”, Vlada sabotira taj dogovor i preuzima organizaciju dočeka i na Trg dovodi Thompsona, uz tvrdnju da je to bio ultimativan zahtjev rukometaša.
S obzirom da je Zagrebačka gradska skupština već ranije donijela odluku po kojoj je zabranjeno korištenje simbola, pozdrava, oznaka i pokliča ustaškog režima u gradskim prostorima i na javnim gradskim površinama, Grad odbija dati dozvolu za Thompsonov nastup na Trgu. S HRS-om postiže dogovor o zajedničkoj organizaciji dočeka rukometaša na Jelačićevom trgu uz Zaprešić boyse i Hrvatske ruže, čime bi brončanim rukometašima omogućili da poslušaju i pjevaju svoju neslužbenu himnu „Ako ne znaš što je bilo”. Ali, to Plenković nije mogao mirno prihvatiti, htio je Tomaševića potpuno javno diskreditirati. Odjednom, HRS otkazuje suradnju s Gradom u dočeku, navodno, jer nije udovoljeno glavnom zahtjevu rukometaša da im pjeva Marko Perković Thompson. I tu ulijeće Vlada, izbacuje „ iz igre” Tomaševića u Gradu kojeg vodi voljom građana, ignorira njegove nadležnosti, odluke Skupštine, besramno politizira sport i koristi ga kao sredstvo u obračunu s gradskom „oporbenom” vlašću s čijom se legalnom izbornom pobjedom ne može pomiriti. Sada Vlada i Plenković organiziraju doček „brončanih” rukometaša, i to s Thompsonom, i prema javnosti se predstavlja kao glas naroda, kao vlast kojoj je stalo do njezinog naroda, do rukometaša i do hrvatskog sporta, kako je to komentirao ingeniozni Plenkovićev ministar Glavina, nasuprot Tomaševiću koji nema senzibiliteta ni prema narodu ni prema sportu. De facto ga se građanima predstavlja kao nenarodnu vlast.
Isto je i sa štrajkom. Ovdje su umjesto rukometaša, u pitanju radnici ZET-a i Zagrebačkog holdinga za čije potrebe „nenarodni gradonačelnik” ne mari, koji ni njih ni sindikate ne uvažava, koji tjera svoje, a takav, jasna je poruka, ne zaslužuje voditi Grad Zagreb.
No, oni koji su se eventualno inspirirali modelom dočeka rukometaša koji je realno destabilizirao Tomaševića, ali se uspješno od tog „vladinog puča” oporavio, i sada štrajkom pokušavaju slomiti zagrebačkog gradonačelnika, na dvije stvari zaboravljaju: Prvo, kakva je takva je, ali živimo u demokraciji gdje se politički mandati dobivaju na izborima ,a ne „državnim udarima” i općim štrajkom koji paralizira ključne, vitalne funkcije grada, i drugo, uz more radnika koji imaju znatno manje plaće, pogotovo ukupna primanja, od radnika ZET-a ( koji uzgred, navodno, imaju beneficirani radni staž, kojeg Služba hitne pomoći nema ) i Holdinga, a ipak rade i ne štrajkaju, bijes građana više se prelijeva na stranu organizatora, nego na stranu gradske vlasti, što bi u finalu, ne dogodi li se napuljski scenarij smećem zatrpanog grada, moglo rezultirati odiumom prema sindikatima i potpuno urušiti sindikalnu scenu koja je sve klimavija a njezini lideri sve nepopularniji.
Kako reče Tomašević, na čijem mjestu bi danas malo tko htio biti osim HDZ-ovaca koji ne pate od kompleksa odgovornosti, ovdje nije riječ o ustavnom pravu na štrajk, naprotiv, štrajk je bio i osta sredstvo radničke borbe, ovdje je riječ o nepoštivanju pravila o organizaciji štrajka tako da zdravlje i sigurnost građana ne budu ugroženi, tako da se utvrdi minimum nužnih poslova koji se, unatoč štrajku, moraju obavljati.
Plenković je u slučaju Gospić, gdje se nekoliko desetaka tisuća ljudi već godinama truje nezakonito odloženim opasnim otpadom zbog indolencije državne administracije, inzistirao na zakonitom postupku, procedura javne nabave bila mu je važnija od hitne sanacije kontaminiranog, toksičnog odlagališta. Sada mu to kršenje propisane procedure za organiziranje štrajka odgovara. Ne odgovara mu samo „medijski ton i tretman” štrajka. Zanimljivo, ovo je valjda prvi štrajk kojeg HDZ i AP podupiru, znanim i neznanim sredstvima, javno i tajno…
