Međunarodna teološka komisija objavila je dokument pod naslovom „Brinuti o našem zajedničkom domu – odgovoran i bratski odgovor trojedinom Bogu”. Dokument je aktualan i za katolike u Hrvatskoj, ali budući da su oni malobrojni, za njega se previše ne zna u tom famoznom javnom prostoru. Hrvatska ima prekomjeran broj parazita koji iskorištavaju katoličanstvo – oni se nalaze u politici, oni na ulice iznose nebulozne poruke predstavljajući ih kao molitve, ali, svim molitvenim formama usprkos, riječ je o zadnjim parazitima koji kršćanski sentiment vide kao hranu koja će, makar privremeno, utažiti njihovu patološku žudnju. Njih isključivo zanima moć koja im jamči uspostavljanje dominacije nad drugima. Bolesna religija i bolesna politika oduvijek privlače posebnu vrstu bolesnika – onih koji uživaju u nametanju neslobode i neistine.
Katolički paraziti
Spomenuti dokument značajan je jer katolike podsjeća da je bog stvoritelj čitavog svijeta i da je svijet, kao stvorenje, namijenjen da bude dom za čovjeka. Katolici, dakle, svaki milimetar onoga što nazivamo svijetom, vide kao dom za čovjeka. I to za svakog čovjeka. Katolici u Hrvatskoj, a oni su malobrojni, našu državu ne svojataju, oni je uređuju i trude se oko toga da ona bude dostojna božjeg nauma te da postane dom svima koji se u njoj nalaze, kao i onima koji će u nju tek doći. Katolici barataju pojmovima kao što su: čovjek, dom, ljubav, prihvaćanje ili dar, oni u svom rječniku nemaju pojmove kao što su: ilegalni migranti, stranci, rat, sukob, vojska, zarada, zabrana ili granica. Zbog navedenog uporno ponavljam da Hrvatska nije katolička zemlja, ona je zemlja parazita koji se predstavljaju kao katolici, pa ih za potrebe ove kolumne možemo smatrati katoličkim parazitima. Kako bilo, zasigurno možemo zaključiti da Hrvatska nije katolička zemlja – da kojim slučajem jest, ova nesretna i na laži sazdana državica bila bi, u punom i doslovnom značenju, topli dom svakom čovjeku.
Ne mislim da politiku treba svesti na religiju, ali smatram da neprestano treba naglašavati razliku između religije, osobito katoličanstva, jer je ono u Hrvatskoj najbrojnije, i politike. Politika je hladna i proračunata djelatnost, ona poseže za silom, ona državu ne gleda kao dom, nego kao prostor nad kojim ili ima moć (pozicija) ili teži da nad njim stekne moć (opozicija). Kršćanstvo je religija ljubavi i širine, a ne sile ili tog skučenog etniciteta koji služi kao okupljalište predsmrtnih budala. Budale nemaju dom, zato je u Hrvatskoj, kao zemlji katoličkih parazita s etnicitetom, ovaj dokument o tome što katoličanstvo danas jest, osuđen na neuspjeh i anonimnost.
Predatorsko kršćanstvo
Slučaj Gospić nam je pokazao sav jad i svu bijedu katoličkih parazita. Oni su saznali da su ih političari, zaogrnuti plaštem katoličanstva i svetosti rata koji je obranio etnicitet, osudili na smrt trovanjem pretvorivši ih u smeće kojem smeće po naravi stvari pripada, ali se protiv toga nisu pobunili na pravi način. Zagrebački prosvjed je tek nemušti defile kastrata koji se bore za to da im njihovi politički gospodari ukažu milost i da ih napokon prestanu trovati. Neće, otrovani su toliko da Gospićani Gospić i Hrvatsku ne smatraju domom zato što HDZ smatraju strankom koja ih je stvorila i kojoj su vječno zahvalni. Dom se uređuje i čuva, pred gospodarom se poslušno baca na koljena. Svakom ekološkom trovanju prethodi antropološko trovanje, a to je trovanje na razini poimanje sebe kao ljudskog bića. Kako sebe poimamo na ljudskoj razini, takvi ćemo biti prema prirodi i ljudima. Ličani sebe poimaju kao stvorenja lojalna HDZ-u. Taj pogled im je odredio sudbinu, on ih je pretvorio u ljude kojima je, bez značajnijeg otpora, moguće u dvorište iskrcati najotrovnije smeće. To, dakako, nema veza s kršćanstvom. Država smeća nije kršćanska jer se ne može istovremeno biti odlagalište za smeće i dom za ljude, a Ličani nisu kršćani, jer kršćani svoj i tuđi dom ne pretvaraju u otrovno smetlište.
Međunarodna teološka komisija i papa Lav XIV katolicima 21. stoljeća jasno poručuje da se njihovo katoličanstvo mjeri brigom za ekologiju, a ne bukom koju svojom molitvom na ulici proizvode. Dokument poziva na uspostavljanje bratskog i sestrinskog odnosa među ljudima te na dijalog među religijama. Ne može se vjerovati u boga stvoritelja, a istovremeno ustajati protiv stvorenja, time se ustaje i protiv boga. Ne može se vjerovati u boga i služiti etnicitetu. Nadalje, nedopustivo je moliti i veličati rat. Sve se ovo nalazi u dokumentu pod nazivom „Brinuti o našem zajedničkom domu – odgovoran i bratski odgovor trojedinom Bogu”, sve ovo nalazi se i u dušama malobrojnih katolika u Hrvatskoj. Njih je lako prepoznati – oni uređuju dom, zalažu se za mir, praštaju, milosrdni su i solidarni, nisu bučni, ne svojataju državu, ne iskazuju neprijateljstvo prema drugima i ne veličaju rat.
U Hrvatskoj svakodnevno svjedočimo rasapu kršćanstva – to je kršćanstvo koje se svodi na etnicitet, demonstraciju snage i svojatanje države. Takvo kršćanstvo je, sukladno ovom dokumentu, predatorsko. Kršćanski predatori uzimaju, svojataju, negiraju, nameću, truju ili pred trovanjem šute. Njihova molitva proizlazi iz rata ili zaziva rat. Kršćanski predatorima ili, ako vam je draže, kršćanskim parazitima smetlište savršeno odgovara, na njega mogu iskrcati otrov kojeg predstavljaju kao vjeru. Vjera je cjelovita briga o svijetu kao domu za čovjeka. Ta briga proizlazi iz svijesti da nije moguće boga smatrati stvoriteljem i ustajati protiv stvorenja. Lika je pretvorena u smetlište, u tome su sudjelovali kršćanski paraziti i predatori. Oni se danas cinično pozivaju na domoljublje dok njihova predatorska narav uništava dom, oni se, poput svih parazita, pozivaju na boga dok iskazuju neprijateljstvo prema stvorenju.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
