U subotu je završen 14. FALIŠ ( Festival alternative i ljevice u Šibeniku ) u duhu novog vremena – razgovorom o tome koliko nam umjetna inteligencija pomaže snalaziti se u političkoj ponudi i odabiru nama najprihvatljivijih opcija, koliko nam znači u svakodnevnom životu i profesionalnom radu. O tome je za „fališevsku” pobliku gvoorio doktor znanosti Ivan Cerovac, s njim je razgovarao novinar Marko Podrug, i iz njihovog dijaloga saznali smo da umjetna inteligencija može gotovo sve što može i čovjek, osim što je lišena emocija i razmišljanja. Samo praktično povezivanje i iznošenje činjenica i podataka što nam olakšava život izbjegavanjem mukotrpnog „kopanja” po arihivima, kućnim i državnim. Ono što je našim visokopolitiziranim građanima posebno zanimljivo je odnos prema demokratskim procesima u političkom odlučivanju. A ono što nas najviše nervira je manipulacija informacijama i algoritmi koji svakom od nas nameću sadržaje za koje smo makar i samo jednom pokazali neki interes. Ostalo je otvoreno pitanje mogu li nove tehnologije demokraciju učiniti boljom i svrsishodnijom ili pak služe tek za manipulaciju i politički utjecaj na birače.
Zadnjeg dana FALIŠ-a, na tradicionalnom mjestu okupljanja sudionika festivala i njegove publike, na Maloj loži, govorilo se o odnosu ljevice prema demokraciji, ali i prema Hrvatskoj, pod sugestivnom egidom „Voli li ljevica Hrvatsku”. Tomu je prethodila još jedna iznimno zanimljiva rasprava, zapravo okrugli stol znakovitog naziva „Lijepa naša kolonija”, a govorili su Jadran Kale, Manuela Puharić, Marko Pavasović i Luka Cvilinder, a razgovor je moderirao Igor Lasić. Bio je ovo razgovor od životne važnosti za sve nas, iznimno aktualan i svevremenski, o tome kako koristimo prostor u kojem živimo, tko o njegovoj namjeni odlučuje, što smo uradili od naše obale i tko su stvarni gospodari onoga što se naziva „javnim dobrom”, mada je tek „roba za prodaju”, a nerijetko se ograđuje željeznim ogradama, natpisima „private”, „zabranjen prolaz” ili čak, kako smo nedavno vidjeli, i to od jednog stranca na našoj obali, žicom pod naponom!
Nina Čolović upustila se u problematiziranje vrlo zanimljive i pomalo tendenciozne problematike stavljene pod naslov „Voli li ljevica Hrvatsku?” Iako je pitanje po sebi krajnje političko i diskriminatorno, jer nitko ne postavlja pitanje voli li desnica Hrvatsku, mada smo svjedoci toga da je ne vole jer je pljačkaju, rasprodaju, truju opasnim otrovima za šaku judinih škuda i nešto prljavog mita, ovdje se temi prišlo nekako rubno, pa se pokušalo utvrditi može li se voljeti vlastitu zemlju ako je stalno oštro kritizirate, po čemu bi kritika bila čin neprijateljstva, a ne poticaj da se „isprave krive Drine”. Bespredmetno je u tom kontekstu, i lažno, nametnuto pitanje mora li patriotizam biti isključivo desni, i zašto samo ljevica mora objašnjavati svoj odnos prema nacionalnom identitetu a kod desnice se on podrazumijeva. Zapravo, tema opterećena predrasudama i stereotipima.
Ovogodišnji FALIŠ zaključen je nastupom zbora Praksa, s nizom asntifašističkim skladbi koje u današnjem društvu, nažalost, nose stigmu prokomunističkih i retrogradnih, a u svojoj osnovi su duboko patriotske i klasne.
Dan prije zatvaranja FALIŠ-a, tek da spomenemo i raspravu o temi „Antifašizam 21. stoljeća” u kojoj su sudjelovali Sanja Barić, Vesna Teršelič, Stevo Đurašković, Denis Periša, a razgovor je moderirao splitski novinar Damir Pilić. Bez upuštanja u komentiranje teza koje su se mogle čuti u ovoj raspravi, jer joj nismo svjedočili, spomenimo tek uvodno upozorenje Pilića da antifašizam nema smisla svoditi na komemorativni dekor i povijesnu lekciju ( iz nje, uostalom, ništa nismo naučili ), već ga treba prepoznati u procesima koji prethode otvorenom fašizmu, u normalizaciji mržnje, dehumanizaciji i proizvodnji neprijatelja. Ali, za tu svoju polaznu tezu njegovi sugovornici, piše Forum.tm, nisu imali odveć razumijevanja…
Sanja Barić je na pitanje ima li antifašizma u hrvatskom Ustavu, nedvosmislena: „Da, u hrvatskom Ustavu ima antifašizma“, kazala je podsjećajući na izvorišne osnove Ustava gdje se hrvatska državnost veže uz odluke ZAVNOH-a, nasuprot NDH. Komentirala je i Plenkovićeve „dvostruke konotacije” kao „umijeće mogućeg”, te konstatirala da je „čitav vrijednosni sustav hrvatske ustavne države postavljen po onome što antifašizam predstavlja. Zbog toga je i pokušaj da se antifašizam izbaci iz hrvatskog javnog i političkog imaginarija puno više od pravnog spora”, rekla je Barić, sudeći po onome kako je citira Forum .tm.
Đurašković je, pak , upozorio da hrvatsko društvo, pa čak i ljevica, proizvodi vlastitu povijesnu sliku, kao sliku žrtve ( Hrvatsku se doživljava kao žrtvu Jugoslavije ). Ali, ako je sve što je povezano s Jugoslavijom neprijateljsko, onda i oni koji su počinili zločine boreći se za hrvatsku neovisnost mogu ispasti prihvatljiviji od onih koji su se za Hrvatsku borili unutar Jugoslavije, a tu se otvara prostor za reviziju odnosa prema NDH.
Za njega riječ fašizam se preolako koristi, što sam povijesni i politički pojam pretvara u uvredu. Protiv fašizma se, smatra, ne može boriti ponovnim pretvaranjem stvarnosti u crno- bijelu bajku. „ Jer ako usred Hrvatskog sabora, kao najvišeg zakonodavnog tijela, nekažnjeno čujete ustaški pozdrav “Za dom spremni“, malo je prostora koji je moguće ostaviti drukčijem tumačenju, osim da Hrvatskom i 2026. godine lete aveti fašizma”, reći će Đurašković.
Temu (anti)fašizma dodatno je zaoštrila Vesna Teršelić koja hrvatsku vlast vidi kao izrazito desno orijentiranu, a Plenkovićev dolazak na generalnu probu uoči Thompsonovog koncerta i njegov naklon pjevaču, ne vidi kao privatni ili protokolarni, već čin posebne političke težine kojim vlast šalje poruku što je spremna javno prihvatiti, čime utječe na širi društveni odnos prema simbolima koje pjevač promiče, a tu se antifašizam prestaje ponašati kao lekcijaiz 1945.
Barić je kazala da „antifašizam 21. stoljeća ne smije postati beskonačna rasprava o jednom pozdravu. Ako se antifašizam svede na lovljenje pojedinačnih simbola, izgubit će se ono bitnije: obrana slobode, jednakosti, socijalne pravde, ljudskih prava i prostora za političko neslaganje.”
Antifašizam koji se zadovoljava prošlošću već je izgubio dio svoje funkcije. Onaj koji se bavi samo simbolima, a zanemaruje stanovanje, rad, socijalnu sigurnost i obrazovanje, također nije dovoljan, a onaj koji šuti dok se mržnja normalizira- još manje– jedna je od ključnih poruka iz ove rasprave koja ljevicu vraća krucijalnim, klasnim pitanjima koja nadilaze puku simboliku.
Na FALIŠ-u su, kao i uvijek, promovirane i neke zanimljive knjige, među kojima i „Osam dana u svibnju” Borisa Rašete i Gorana Gavranovića u kojoj se tematiziraju dani sloma NDH i rađanja nove Jugoslavije, povijesne uloge Pavelića, Tita, Rankovića, Kvaternika, Luburića, Koče Popovića i drugih u tim prijelomnim procesima i vremenima koja se kontinuirano reinterpretiraju.
FALIŠ je rekao svoje. Za ovu godinu, Dogodine, kako bude…
