Ekonomski analitičar i bankarski stručnjak dr. Neven Vidaković ( 1980. ), profesor monetarne politike i bankarstva, doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mariboru, zanimljiva je pojava na javnoj sceni. To ga dovodi i na ovogodišnji FALIŠ ( Festival alternative i ljevice u Šibeniku ) gdje će večeras, 4. rujna, s početkom u 22:00 sata održati predavanje o novom ekonomskom poretku. Po svojoj izravnosti, analizama i prognozama bez „dlake na jeziku” u kojima ekonomske fenomene i pojave objašnjava na pomalo dramatičan način, bez uljepšavanja ali i bez izbjegavanja imenovanja onih koji su za njih odgovorni, postao je svojevrstan kuriozitet među, inače pomalo dosadnim, analitičarima, naročito ekonomsko-financijskim. No, kod Vidakovića se ekonomija ne svodi tek na brojke, više je nalik medicinskoj dijagnostici u kojoj liječnik ne štedi pacijenta ni od najteže dijagnoze.
Vidaković ima bogatu biografiju i iskustvo na kojemu bi mu pozavidjele i starije kolege. Nakon školovanja u Sloveniji i SAD-u ( Sveučilište u Michiganu, Ann Arbor ) gdje je radio i kao broker, 2005. vratio se u Hrvatsku i zaposlio kao analitičar u uredu za strateški ALM u Privrednoj banci Zagreb, dijelu grupe Intesa Sanpaolo, a od 2009. do 2012. radi u sjedištu Intesa Sanpaolo u Milanu, da bi 2013. prešao na Sveučilišni koledž Effectus kao prodekan za istraživanje, razvoj i kvalitetu. Trenutno je izvršni direktor u svojoj konzultantskoj tvrtki Loti Trading LLC. Bavi se istraživačkim radom koji u fokusu ima bankarstvo i monetarnu politiku, objavljuje stručne i znanstvene radove, a objavio je i nekoliko knjiga.
Premijeru Plenkoviću otvoreno zamjera što naciji deset godina govori da smo „najljepši i najpametniji”, a bez Bruxellesa ne zna što mu je činiti. Problem je, kaže, kad ni Bruxelles ne zna što će sam sa sobom, pa ne zna ni Hrvatska koja stalno, kroz cijelu svoju poviejst, ima potrebu da joj netko diktira što joj je raditi.
S dr.sc. Vidakovićem razgovarali smo o inflaciji, europskim sredstvima koja su potrošena na neproduktivne projekte, o hrvatskoj ekonomiji izrazito ovisnoj o turizmu, a otpadnoj mafiji koja je kontaminirala ne samo Liku nego i druge krajeve zemlje, o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, prereguliranoj europskoj administraciji i drugim pitanjima nacionalne, europske i globalne politike. Evo što nam je u intervjuu uoči gostovanja na FALIŠ-u rekao.
Nema novih izvora rasta…
– Još nedavno premijer Plenković se pohvalio da Hrvatska spada među četiri europske države s najvećim gospodarskim rastom u EU. Najnovije informacije govore da rast usporava. Što se događa?
Jednostavno su izvori rasta potrošeni. Hrvatska je u razdoblju nakon COVID pandemije imala dva glavna izvora ekonomskoga rasta: turizam i investicije putem sredstava iz EU fondova. Turizam je dosegao svoj vrhunac, a NPOO je završio. Dakle nema novih izvora rasta i zato stope rasta moraju pasti. Problem je što Hrvatska nema strukturu ekonomije putem koje može generirati nove izvore rasta.
-Ako je tako, što nam onda slijedi u razdoblju nakon što je NPOO završio?
Slijedi nam razdoblje slično 2012-2016. Stope rasta će biti oko 0%, doći će do gubitka radnih mjesta, ako je se to već dogodilo i ove godine. Nadam se da ćemo vratiti strane radnike, ne otpustiti Hrvate i onda ćemo morati tražiti nove izvore rasta. Možda ih nađemo. Nekada ne podcjenjujem političare i njihovu inventivnosti. Problem je što kada nestanu izvori rasta morati će doći od smanjenja proračunske potrošnje, a to uvijek vodi ka političkoj nestabilnosti.
Sredstva iz EU fodnova više neće moći generirati ekonomski rast
– Što su istine a što laži o hrvatskoj ekonomiji koja doslovce živi od turizma, koji je realno u padu, i europskih fondova koji zatvaraju dotok besplatnog novca za Hrvatsku , iako nas premijer uvjerava da je to laž?
Istina je da je značajan dio investicija financiran putem EU fondova i da turizam ima značajan udio u BDP-u. To je dostupno iz javnih podataka. Isto tako je istina da sredstva iz EU fondova neće nestati, ali je isto tako i istina da sredstava iz EU fondova više neće moći generirati ekonomski rast.
– Milijarde eura iz europskog Mehanizma oporavka i otpornosti su potrošene a da se efekti ne vide, osim dijelom u infrastrukturi. Koliko je „rimaca” financirano tim novcem koji će se morati vraćati, pri čemu će Hrvatska pretrpjeti golemu štetu?
Ne znam koliko će se novca vratiti i koja će biti šteta, ali što jeste činjenica je da smo mi Nacionalni program oporavka i otpornosti iskoristili za sve osim za kreiranje otpornosti ekonomije. Ako pogledate podatke slika je jasna. Indeks industrijske proizvodnje je nepromijenjen zadnjih pet godina, a od 2019. poljoprivreda je narasla 12%, a ukupni BDP 23%. Znači da sredstava nisu iskorištena da bi se povećala otpornost ekonomije na vanjske šokove. Stanje s energijom je posebno loše jer ne možemo osigurati bilo kakvu energetsku stabilnost niti smo ulagali u razvoj proizvodnje vlastite energije.
– Kako se uopće može održati ekonomija koja je već u prvoj fazi tranzicije sve banke prodala strancima, poduzeća stranačkim ljudima koji su ih odveli u stečaj i ugasili, najvrijednije resurse kao što su izvori nafte i plina Mađarima, demontirala industriju, potpuno uništila poljoprivredu? Ostao je turizam ( uz nešto malog i srednjeg poduzetništva ), a Vlada je ove godine odlučila dodatnim poreznim opterećenjem uništiti i iznajmljivače. Gdje to vodi?
Imamo stanje koje su Hrvati podržali glasanjem na izborima
To vodi u stanje koje imamo danas. I to je stanje koji su Hrvati svojim glasanjem na izborima podržali. Tako smo odabrali i sada to imamo. Ekonomija nije dobra ili loša. To je stvar izbora, mi smo svoj izbor napravili i sada imamo posljedice toga izbora. Posljedice treba prihvatiti, a ne prigovarati o njima.
– Uz najveću izdaju nacionalnih interesa, prodaju INA-e Mađarima, sada imamo na djelu i novu veleizdaju – kontaminiranje Hrvatske uvoznim ( i domaćim ) opasnim otpadom, od Like, preko Dalmacije do Zagorja, zagađuje se tlo, zrak i voda, lička hrana postaje nepoželjna, ljudi koji je proizvode bačeni su na koljena. Otpadna mafija u tome uživa kooperativnost državnih i tijela javne vlasti. Ima li nakon toga goreg scenarija?
Ima. Već smo vidjeli da tvrtke koje to rade, sada saniraju ono što su napravili. Jedan klon voli reći da je na kineskom isti znak za krizu i priliku. Ova kriza je pokazala našu priliku. Tako smo i mi otkrili novi ekonomski model: izvezeš 400 000 Hrvata i uvezeš 400 miliona tona otpada. Kada dođe ponovo do krize imat ćemo priliku izvoziti Hrvate, a uvoziti otpad. Opet, sve to je narod podržao na izborima.
– Razmjere pogubnosti prodaje domaće naftne kompanije strancima, jer smo postali ovisni o uvoznoj nafti, osjetili smo zbog ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku koji su doveli do vjerojatno jedne od najvećih energetskih kriza, koja je, uz ostalo, generirala i veliki inflatorni šok. Kako komentirate antiinflacijske mjere Plenkovićeve vlade i što su nam one realno donijele?
Plenkovićeve antiinflatorne mjere su zapravo rebalans proračuna!
Mjere su bile izrazito široke i uglavnom neučinkovite. Neke poput ograničenja cijena struje i benzina su bile učinkovite, ali ostale mjere nisu u stanju riješiti glavni izvor inflacije, a to je struktura ekonomije. Upravo to je glavni promašaj NPOO-a: nije promijenio strukturu ekonomije kako bi onemogućio strukturnu inflaciju. Zadnje mjere su u stvari rebalans proračuna koji se više ne može financirati bez značajnoga deficita, a ne mjere za borbu protiv inflacije.
– Oporba je na inflaciji, koja je dramatično pogodila one koji žive najteže, prije svega umirovljenike, napravila kampanju i nazvala je „Plenkovićeva inflacija”. Kakvi su, prema vašem mišljenju, efekti te kampanje?
Glupi, jer su ih osmisli glupani kao glavni ekonomist SDP-a Josip Tica. Želim podsjetiti da je taj punoglavac rekao meni da pričam besmislice kada sam rekao da je inflacija problem. Pri tome kampanja nije ponudila rješenja za inflaciju. Cijela kampanja također pokazuje duboko političko nerazumijevanje, jer ako inflacija padne onda Plenković može reći da je izazvao na riješio problem inflacije. Dakle politika kao i ekonomija ima svoju struku i znanost. To je ozbiljan posao. Borba protiv inflacije mora biti konkretnim mjerama za promjenu strukture ekonomije, a ne obilaženjem okolo i pričanjem onoga što narod zna. Svi znaju da je inflacija problem i tko ju je izazvao. Oporbene objave oko toga su otkrivanje tople vode, a to se narodu ne sviđa.
– Recentni ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku imat će, očigledno, za posljedicu i stvaranje novog svjetskog poretka u kojemu Europska unija nije zauzela dobru startnu poziciju. Veliki ste kritičar politike EU administracije koju Hrvatska slijepo slijedi, uz potpuno odsustvo bilo kakvih kritičkih tonova. Kakva je budućnost EU i što bi trebalo učiniti da se taj savez ojača i nametne kao globalno relevantan politički i ekonomski faktor?
To se mora napraviti, ali na žalost ne može. EU od COVID-a vodi krivu politiku. Ljudi koji kreiraju politiku ne razumiju odnose i nemaju snagu voditi ispravnu politiku. Rezultat toga je politička irelevantnost EU. Što se tiče ekonomije sadašnje stanje svima odgovara. Ekonomija EU se polako topi kao kocka leda dok SAD i Kina preuzimaju tržište. ECB je primjer kako se vodi kriva monetarna politika.
– U nekim stvarima EU administracija pati od istih slabosti kao i Hrvatska, prije svega u odnosu prema korupciji svojih prvotimaca, ali i kadroviranju. Jedan bezlični, nefunkcionalni guverner HNB-a, Boris Vujčić, koji u uvjetima eskalirajuće inflacije za građane ima samo jedan savjet- da kupuju tamo gdje je jeftinije(!? ), postaje potpredsjednik Europske središnje banke. Što to govori o ECB-u, odnosno o EU-u?
Da se poslušnost, bezkičmenjaštvo, nemoral i ljigavost nagrađuju. To je jasna poruka svima: budite ovakvi i biti ćete nagrađeni. Primijetite da su Macron. Schultz, Mertz, Plenković, Vujčić, Kalas, von der Layen u stvari svi isti: mogu pričati satima, a da ništa ne kažu. Nemaju mjere i politika i jedino što rade je politička trgovina. Sjetite se tako je bilo i pred kraj Jugoslavije. I sada je situacija ista: nema se rješenja, novca nestaje, a svi samo trguju proračunom. Kako je završilo prošli puta, tako će biti i ovaj: rast u irelevantnost.
-Da li ste onda zabrinuti za Hrvatsku u takvom stanju, u takvom okruženju EU? Kakva je naša budućnost, ako smo okruženi slabima i korumpiranima?
Budućnost Hrvatske je uvijek dobra. Hrvati su izdržali i puno gore o bezličnih EU birokrata. Preživjeti ćemo i njih. Dokle god ima i jedan Hrvat koji misli svojom glavnom Hrvatska ima dobru budućnost.
Politika je problem, ne ekonomija
– Neki smatraju da je EU pogrešno institucionalno postavljena i da bi morala biti najprije politička, da bi potom bila i ekonomska unija, a kako ona to nije, pa u krizama s kojima se suočava nema adekvatnih odgovora. Sada je čeka i financijska kriza koja, navodno, slijedi za godinu, godinu i pol dana a koja bi, kažu, mogla imati dramatične razmjere. Hrvatska je ovisna o EU kompoziciji i na tome kako će EU voziti dalje, upozoravaju neki analitičari, možemo živjeti ili umrijeti. Što mislite o tome?
Ne znam koja kriza dolazi. Što se tiče stava o EU, moj stav je suprotan. EU bi puno bolje funkcionirala kao ekonomska, a ne kao politička unija. Do zaustavljanja ekonomskoga rasta, pada konkurentnosti je došlo kada su političari preuzeli primat i kada je birokracija narasla. Politika je probleme. Ne ekonomija.
– U političku ekonomiju uvodite pojam polikrize. Što to konkretno podrazumijeva i kako se ta kriza manifestira? Koji su instrumenti za njezino prevladavanje?
Ako ćemo biti precizni onda treba reći da je mene Dubravko Radošević uputio na pojam polikrize. Polikriza je stanja u kojemu postoji više kriza koje nisu međusobno povezane. Na primjer inflacija u EU nije povezana s političkom nestabilnosti u Francuskoj. Rast kamatnih stopa nije povezan s ograničavanjem sloboda u EU. Kako problemi nisu povezani, onda se moraju rješavati odvojeno. Za EU je rješenje pogled prema unutra, a ne prema van. EU mora smanjiti birokraciju, smanjiti regulativu, smanjit centralno planiranje i povećati ekonomske i ljudske slobode. Kada se sustav olakša, postati će i otporniji na šokove. Ali problem je u tome što ljudi koji vode EU upravo ovo rješenje ne žele, nego žele još više ovoga što sada imamo. To će dovesti do pobune država protiv Brisela i onda ćemo imati neki oblik preslagivanja. Rat nije opcija, ali ozbiljne promjene će morati biti na stolu. Isto kao i sa SSSR-om.
– Jedna od vaših zamjerki na račun EU je i prereguliranost na kojoj EU administracija inzistira a malo tko je se pridržava. Jesmo li to „prepisali” od EU ili taj sindrom nosimo iz socijalizma?
Upravo je taj sindrom karakterističan za kasnu Jugoslaviju, posebno poslije 1985 godine. Iako su i u Jugoslaviji 1985. godine postojali ljudi koji su govorili o problemima i kako ih riješiti, ali ih nitko nije slušao. Prava tragedija EU je da je preuzela sve loše od Jugoslavije, a malo dobroga. Zato i sada imamo stanje koje imamo.
Dolazim na Fališ jer sam bio u Bujici, ovo mi je odličan balans…
– Povratak Donalda Trumpa na čelo SAD-a potpuno će promijeniti svjetsku političku i ekonomsku konfiguraciju. Kome ide na ruku ovakva Trumpova politika ( i narativ ) koja doslovce poput tajfuna uništava globalni poredak i uspostavlja novi u kojem su „moćnima i velikima” sva sredstva dozvoljena? Što će biti u tom prestrojavanju s Europskom unijom, s globalnom ekonomijom, a što s Hrvatskom?
Dio moga predavanja na festivalu FALIŠ je upravo o tome zašto se Trump ponaša kako se ponaša. Problem je što SAD želi zadržati svoju nadmoć, a Kina rapidno raste. U takvom sustavu se mora napraviti balans, ali SAD se ne želi odreći svoga primata. Rezultat toga je da oboje žele ojačati tako da iscrpe EU. Hrvatska mora biti ovoga svjesna, štiti sebe i gledati isključivo svoje interese, a ne čekati rješenja od EU koja nikada neće doći.
– Za kraj: ove godine dolazite na šibenski Festival alternative i ljevice, prvi put. Kako ste se na to odlučili i bojite li se stigme da ste ljevičar koja je u hrvatskim političkim prilikama ravna kletvi?
Dolazim jer sam bio u Bujici, pa mi je onda ovo odličan balans. Ja sam možda jedina osoba koja je dala intervju u Hrvatskom tjedniku i u Novostima. Tako da se ne bojim nikakve stigme. Kao što sam jednom rekao jedino što ja jesam je Neven Vidaković, sin, otac, muž, brat, Hrvat i u duši lički seljak. Sve ostale etikete su tuđe, a ne moje.
