Novinar Hrvoje Zovko je u članku pod naslovom „Hrvatska desnica i sada živi u SFRJ”, objavljenom u Večernjem listu, na primjeru Ivice Marijačića, Tihomira Dujmovića, Josipa Jovića i Mladena Pavkovića, pokazao jad i bijedu tzv. hrvatske desnice. Svi navedeni su za vrijeme Jugoslavije bili gorljivi branitelji tadašnje države i njezinog političkog uređenja, a sada su, razumije se, ta ipak je riječ o licemjerima, progonitelji jugoslavenstva i zagovornici hrvatstva koje, prema sadašnjim njima, ne proizlazi iz Jugoslavije i partizanskog pokreta, nego iz onih snaga koje je partizanski pokret porazio. Ako njihovo načelo o tome da nitko tko je podržavao Jugoslaviju ne može biti pravi Hrvat, primijenimo na njih, dolazimo do neobičnog zaključka. Svi navedeni su, naime, podržavali Jugoslaviju, stoga, prema uspostavljenom načelu, nisu i ne mogu biti Hrvati.
Hrvatstvo političkih Jugoslavena
Njima je jedina šansa da im mi, koji se prema jugoslavenskoj fazi naše prošlosti odnosimo hladno, baš kao prema svakoj povijesnoj činjenici, pogotovo stoga što smo mnogi tada bili djeca, oprostimo iako smo svjesni toga da su navedeni bili, da se poslužim njihovim sadašnjim rječnikom, prvorazredne komunjare i adoranti Jugoslavije odnosno tadašnji politički Jugoslaveni s punim radnim vremenom. Neovisno o tome koliko želimo biti milostivi, današnje hrvatstvo im možemo, u najboljem slučaju, tretirati kao nešto što odrađuju s pola radnog vremena. Karijeru su prpošno razvijali u Jugoslaviji, dok sada, u suverenoj i demokratskoj državi Hrvatskoj, rade onoliko koliko zakon dopušta svim umirovljenicima – pola radnog vremena i ni sekunde više. Ti umirovljeni Jugoslaveni hrvatstvo odrađuju, a što im se iz svake izgovorene i napisane riječi i vidi, samo da nešto zarade i da od te zarade prežive. Da hrvatstvo, kojim slučajem, nema cijenu i da se na hrvatstvu ne može zaraditi, odnosno kada bi desna klijentela koja kupuje njihove poluproizvode imala imalo dostojanstva i kritičke svijesti, ova četvorka Jugoslavena bila bi kruha gladna. Ovako na hrvatstvu sasvim pristojno zarađuju. Ideali su im se potrošili s prošlom državom u koju su vjerovali sve do njezinog kraja, a od nečega ipak trebaju živjeti. Tih nadničara mi, kada razvijem paletu osjećaja u punom opsegu, bude žao.
Ivica Marijačić je, kako to detaljno prikazuje Hrvoje Zovko, s ushitom pisao o podvizima „našeg Ratnog zrakoplovstva”, misleći naravno na ono što je tada bilo njegovo, a njegovo je bilo samo i isključivo ono što je pripadalo Jugoslaviji. Hrvatska mu nije bila u primisli ni kada je pisao o pobjedi zadarske grupe Riva na Eurosongu 1989. god. Upotreba pojmova kao što su ljepota, ugoda, zadovoljstvo, poistovjećivanje, mogućnosti ili emocije, odaju fanatičnog zaljubljenika u jugoslavensku državu čija je (jugoslavenska) glazbena grupa odnijela pobjedu na Eurosongu. Grupu Rivu ovaj režimski adorant predstavlja kao zadarsku, dalmatinsku i jugoslavensku, ali ne i hrvatsku. Hrvatska je i tada postojala, ali ne za sve, ona je postojala samo za one koji su u Hrvatsku bili zaljubljeni. Marijačić, eto, nije bio taj. Tada je bio ideološko monogaman – ili komunistička Jugoslavija ili ništa.
Separacijski šok
Ako pogledamo koje pojmove upotrebljava sada kada odrađuje hrvatstvo, jasno je da Hrvatska u njemu oslobađa bijes, gnjev i želju za osvetom. Pati od separacijskog šoka. Jugoslaviju je očito volio, Hrvatska ga traumatizira. Ivicu Marijačića treba razumjeti. Ipak je on 1989., što i sam piše, „slutio mogućnosti” Jugoslavije te je pozivao, gotovo molio, čitatelje da i oni te mogućnosti naslute i prepoznaju. A onda su mu povijesni procesi nepovratno uništili voljenu državu. Raspadom Jugoslavije, raspale su mu se i mogućnosti. Ostala je samo duboka i nezaliječena trauma čovjeka bez države. Sada u Hrvatskoj sipa žuč i uporno radi na propalom komunističkom projektu nacionaliziranja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati što je njegova komunistička ćelija poznata kao Hrvatski tjednik pisala o papi Franji. Neće dobro proći ni papa Lav XIV. Marijačić je nesretna figura – riječ je o čovjeku koji je nadživio državu koju je volio iznad svega i iznad svih. Nadživio je voljenu Jugoslaviju i njezino Ratno zrakoplovstvo, a i grupu Rivu sada treba gledati s hrvatskim očima. Život mu se pretvorio u pakao.
Tihomir Dujmović je strast prema Komunističkoj partiji Jugoslavije otkrio kada je služio vojni rok u JNA. Shvatio je da je nekako nekompletan i nedovršen ako ovlada samo vojnim umijećem, a da, u ideološkom smislu, ne zapliva i partijskim vodama. Htio je biti pravi vojnik, drug i komunist. Sve to je i postao. Ovo se događalo 1982. god., kada gotovo nitko od njegovih vršnjak ne bi ni da ih tjeraju puškom ušao u KPJ. On je, naprotiv, s puškom ušao u Partiju. Sada javnost pokušava uvjeriti da je u KPJ pobjegao zbog straha od nekog jugoslavenskog oficira koji ga je maltretirao. Čak je i iz ovog nemuštog i jadnog opravdanja razvidno da je Jugoslavija za njega jača od Hrvatske. On se, kao navodni Hrvat, bojao nekog jugoslavenskog oficira, te je, onako prestrašen, bio spreman učiniti sve što taj oficir želi.
Pretpostavimo, dakle, da je ovo istina, a iskreno se nadam da nije, to bi značilo da je u životnoj fazi kada su ideali najjači, kada je čovjek zbog ideala spreman otići u smrt (podsjećam da su Hrvatsku u Domovinskom ratu obranili mladići iste životne dobi koju je tada imao novopečeni komunist Dujmović), Dujmović bio prepun straha i servilnosti prema jugoslavenskim silnicima. Kakav li je tek danas, ako je takav bio u fazi idealizma? Takav čovjek može prodavati domoljublje samo najvećim naivcima mrtvoga uma. To je, kada razmislim, zapravo prikladan opis hrvatskih nacionalista koji poslušno slijede ovakve spodobe – riječ je o naivcima mrtvog uma.
Komuna za odvikavanje od Jugoslavije
O Josipu Joviću je dovoljno reći da je sve do 1990. god. bio sekretar, i to posljednji, Osnovne organizacije Saveza komunista Slobodne Dalmacije te da se, kako to navodi Viktor Ivančić, uporno zalagao za „kompaktnost SFRJ”. Dok se Jović molio za spas Jugoslavije, protiv Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića je ta ista država vodila sporove zato što ugrožavaju jugoslavenski ustavni i pravni poredak. Nekome je suđeno da ih proganjaju sve države, dok je drugima suđena besprizorna spremnost da budu režimski kompaktni. Tko želi upoznati autentičnog Josipa Jovića, neka pročita knjigu „Dogmi usprkos”. A o Mladenu Pavkoviću neću napisati ni riječ, previše mi je ovakvih likova za danas. Radije bih pisao o Željku Sačiću nego o Pavkoviću.
Uglavnom, Hrvatski tjednik okuplja liječene (pitanje je i koliko su i jesu li uopće izliječeni) ovisnike o Jugoslaviji i komunizmu. Riječ je o ovisničkoj komuni koja ima zadatak svim mogućim sredstvima napadati ono što ove ovisnike privlači odnosno sve ono što ih je nekada usrećivalo, ali im, baš kao svaka droga, sada čini štetu, jer su se, eto, političke okolnosti promijenile. Danas je štetno Jugoslaviju sagledavati s racionalne povijesne pozicije, puno je korisnije pobjeći u komunu za odvikavanje od Jugoslavije i komunizma, a u tu komunu mogu ući samo bivši Jugoslaveni i komunisti. Ti ovisnici do kraja života, ili do uspostave nekog novog režima, trebaju napadati sve ono što im je nekada bilo sveto. Sveta im je bila Jugoslavija i sveta im je bila KPJ.
Budući da je ipak riječ o ljudima s deficitom hrabrosti (hrabri su točno onoliko koliko je bio hrabar Dujmović pred jugoslavenskim oficirom), jasno je da će radije napadati druge kako bi izbjegli bol samokažnjavanja. Jedva se nose i sa separacijskim šokom i, koliko vidim, ovim apatridima je sve gore i gore.
