Filozof Rob Riemen smatra da se čovjekom postaje zahvaljujući umijeću, a ne znanju i definicijama. Znati što čovjek jest, ne znači i postati čovjekom, čovjeka se ne može reducirati na neki segment stvarnosti, pogotovo ne na onaj tržišni. Ono na čemu se zarađuje, zasigurno ne pripada ljudskosti, ljudskost je besplatna, ali ipak od nas nešto traži, ona iziskuje sjećanje – ne na ono u čemu smo mi sudjelovali, nego na ono u čemu je sudjelovala ljudskost kao takva. Čovjek ne postaje čovjekom izvan povijesnog svijeta. Današnji svijet je sav u previranjima u namjeri da se odredi što to čovjek jest, umjesto da se demonstrira snaga već realizirane ljudskosti u povijesti. Biti čovjek, znači sjećati se povijesnog ostvarenja ljudskosti i raditi, na individualnom području, da baš ja postanem čovjekom. Kada nastupi zaborav povijesti, negira se dosadašnja ljudskost, a tada i naš povijesni svijet biva ugrožen jer je ostao bez temelja. Bez ispravnog, a to uvijek znači na moralnim principima utemeljenog sjećanja, nije moguće razviti ‘umijeće postajanja čovjekom’. Čovjekom se, na individualnoj razini, postaje umijećem, a na univerzalnoj ili globalnoj razini – sjećanjem
Nasilje nad povijesnom istinom
Istina je da ratovi obilježavaju povijest, svjetski ratovi obilježavaju svjetsku povijest, a lokalni onu koja nam je emocionalno bliža – to su ratovi našeg egzistencijalnog prostora, tu se borimo za opstanak naše kulture. Drugi svjetski rat je bio rat za utemeljenje globalnog ili svjetskog dobra, tu smo se, kao članovi ljudskog roda, borili za univerzalno odnosno moralno dobro, dok smo se u Domovinskom ratu borili za partikularnu ljubav i sreću. Negacijom Drugog svjetskog rata odnosno brisanjem sjećanja ili nasiljem nad povijesnom istinom, ujedno negiramo moralno dobro i više ne živimo u svijetu dobra, već u svijetu nemoralnih interesa. Moralnost teži univerzalizaciji, ono što ne možemo univerzalizirati, nije dobro. To nekima može biti korisno, ali nije dobro.
Neke obitelji u Hrvatskoj su, primjerice, zahvaljujući privatizaciji došle do enormnog bogatstva, to im je, očito, bilo korisno, ali ono što su napravili nije bilo moralno. Kada bi svi građani djelovali po modelu privatizacijske pljačke, ova država bi nestala. Da, kojom srećom, nitko nije sudjelovao u ovoj raboti, Hrvatska bi danas bila bogatija, ali, što je daleko značajnije, bila bi moralnija, imala bi se čega sjećati. Ovako joj je oduzeto sjećanje, a sve kako bi njezini građani, lišeni dostojanstva koje dolazi sjećanjem i umijećem postajanja čovjekom, i dalje mogli birati lopove koji su je opljačkali.
Nadalje, ako netko prakticira samo umijeće korisnosti, taj neće postati čovjekom jer čovjeka nema bez morala. On može postati uspješan, bogat, moćan ali to neće biti ljudski uspjeh, ljudsko bogatstvo i ljudska moć. Ljudskost se pronalazi i očituje samo u moralnom dobru. Sadašnji svijet, zaboravom sjećanja na povijesno ostvareno moralno dobro u Drugom svjetskom ratu, prvenstveno demonstrira nemoral.
Umijeće postajanja čovjekom
Razlog zbog kojega branim antifašistički pokret, premda u njemu nisam mogao sudjelovati, tiče se moga umijeća postajanja čovjekom i odbijanja da živim u svijetu zaborava. U onom vremenu se čovjekom postajalo samo putem antifašističkog pokreta. Za mene antifašizam ima duboko moralno značenje. To, naravno, ne znači da su svi oni koji su sudjelovali u antifašističkom pokretu bili moralni i da su prakticirali umijeće koje ih je dovodilo do toga da budu ljudi. Ne, umijeće postajanja čovjekom prakticirali su samo oni koji se nisu ogriješili o moralno dobro sadržano u antifašističkom pokretu. No, treba naglasiti da nitko, ali ama baš nitko, nije mogao podržavati fašiste, naciste ili, u našoj verziji, ustaški pokret i razvijati vlastitu ljudskost. Ustaštvo je izravna i potpuna negacija dobra, dok je antifašizam borba za univerzalno dobro. Zaboravom ili pervertiranjem antifašističkog pokreta, uništavamo moralne temelje našeg svijeta, a to ne može završiti dobro.
Svjetski ratovi u svijet unose dualnost – tada se bira između dvije stvarnosti, treće nema. U Drugom svjetskom ratu biralo se između fašizma i antifašizma, trećeg nije bilo. Naši preci su dobro izabrali, antifašizam nije samo ustavna kategorija, riječ je o moralnim temeljima na kojima je izgrađena naša država. Tko negira te temelje, negira državu i moralnost. U ratu nema pluralnosti i rasprave, riječ je o dualnosti – bira se između dobra i zla. Pluralnost je moguća samo u miru, po toj pluralnosti se vidi karakter mira – ako u miru nema pluralnosti, ugrožena je sloboda. Ako se borimo za mir po našoj mjeri, negirajući drugome mogućnost da sebe u miru ostvari, nismo ovladali umijećem postajanja čovjekom, tada aktivno negiramo ljudskost u sebi i drugima. Nalazimo se u vremenu zaborava povijesnog dobra i političkog ludila negiranja ljudskosti. Od nas se traži da razvijemo umijeće postajanja čovjekom.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
