Ovo ljeto bit će, po svemu sudeći, makar kada je riječ o našoj državi koja neprestano, u različitim varijantama, nastaje a da nikada nije potpuno nastala jer joj nedostaje građanska dimenzija, u znaku tzv. rodne ideologije. Pokušao sam shvatiti što bi to bila rodna ideologija i koje opasnosti ona nosi, ali, priznajem, to nisam uspio shvatiti. Rodna ideologija je prazni označitelj, tu može svatko ubaciti što mu padne na um ili, što je češće, pokraj uma kako bi iznosio alternativne istine o kojima ovisi opstanak svijeta. Hrvatski ‘pokrajumaši’ rodnu ideologiju koriste u nacionalne svrhe. Boreći se protiv te nevolje, oni se bore za hrvatstvo i katoličanstvo.
Egzistencijalizam i esencijalizam
To da čovjek može biti sve što poželi, nije neka novost, jasno je to svakome tko se ikada, makar ovlaš, susreo s temeljnim postavkama egzistencijalizma. Egzistencijalizam čovjeka vidi kao biće koje ima moć da se samo definira. Mi, ako želimo živjeti posebnim, značajnim, upravo našim životom, nismo i ne možemo biti definirani izvanjskom silom. Naravno da je moguće da nam drugi odrede što trebamo biti, ali tada ne egzistiramo, naša prisutnost je nebitna, jadna i suvišna, posve je u funkciji nečeg navodno većeg od nas. Ta veličina se nekad naziva domovinom, nekad religijom, vrlo često nacijom i obitelji, a gotovo svakodnevno političkom strankom i autoritetom. Ako o rezultatima političkih izbora ovisi što mi jesmo, a ne samo poredak i kvaliteta nama izvanjskog svijeta, naš život je nebitan, jadan i suvišan.
Razlika između esencijalizma i egzistencijalizma sadržana je u tome da se u esencijalizmu čovjek, ako želi biti prihvaćen, mora podložiti određenjima koja mu prethode, dok u egzistencijalizmu biramo vlastita određenja. Esencijalizam ne dopušta slobodu i ne cijeni čovjeka kao čovjeka, nego isključivo u nekom određenju, primjerice hrvatstvu i katoličanstvu, vidi vrijednost po sebi i u sebi, dok čovjek biva vidljiv i priznat samo ako promovira ta određenja. Esencijalizam ne zanima da čovjek ima praksu onoga što kaže da jest, bitno mu je samo da govori o vrijednosti onoga što esencijalizam promiče. Zbog toga imamo poplavu javnih katolika s poništenim prethodnim brakovima i hrvatskih nacionalista poniklih iz komunističkog sentimenta.
Konzervativizam počiva na esencijalizmu, on negira slobodu, poziva se na tradiciju, a čovjeka vidi kao slabo, poniženo biće koje ima dužnost javno pristati i životom branite sve one i sve ono što je prethodilo njegovom ulasku u svijet. Lako je prepoznati esencijalizam slabih – oni vjeruju vjerom svojih predaka, pozivaju se na autoritete, uglavnom one davno zapele u povijesti i, što im je najuočljivija karakteristika, krajnje su neuvjerljivi. Konzervativizam je zaostalost u prošlosti u kojoj se navodno zbio neki veliki događaj. Taj događaj ili ti događaji ne drže previše do snage individualnih izbora i, kako se to u personalizmu kaže, vrijednosti ljudske osobe. Osoba je vrijedna samo ako je slobodna. Problem istinske slobode je što nas ona izmiče iz uzročno-posljedičnog slijeda i postavlja nas u situaciju da moramo birati. Esencijalizam odnosno konzervativizam ne dopušta osobne izbore te je, stoga, riječ o udaru na ljudsku slobodu. Ovo, naprotiv, ne znači da netko može izabrati živjeti tzv. konzervativne vrijednosti. Ako je te vrijednosti uistinu izabrao, na djelu je čin slobode i demonstriranje egzistencijalističkog izbora.
Egzistencijalni konzervativci
Ne očekujem da ovo shvate oni koji se bore za diktat konzervativnih vrijednosti iz jednostavnog razloga – nisu slobodni, a koliko su umni, ne želim o tome iznositi sudove. Borba da se društvo, politika i javni život uredi u skladu s konzervativnim vrijednostima je nesumnjivo protuhumana, dok je osobni izbor i odluka da netko živi po tim vrijednostima čin istinske slobode. Zbog ovoga bi se, po mom sudu, svi oni koji su slobodno izabrali te vrijednosti trebali boriti za društvo slobode u kojem je moguće birati a ne za društvo diktata i naloga. Istinski konzervativizam moguć je samo u liberalnom društvu u kojemu svatko može biti ono što želi biti. Za čovjeka nema bitnije kategorije od kategorije slobode. Egzistencijalni konzervativci, zbog obrane slobode, ne prihvaćaju esencijalistički konzervativizam. Esencijalistički konzervativci bore se za konzervativno društvo jer nemaju iskustvo osobne slobode.
Bauk tzv. rodne ideologije esencijalističkim konzervativcima služi da demonstriraju vlastito licemjerstvo, neslobodu, nemoć i jad. Mahnitanje oko akreditacije Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji se, usput budi rečene, ni po čemu ne razlikuju od drugih studija, riječ je o metodološki konzistentnom usvajanju znanja, dakle o nečemu što već postoji, ali se promatra iz posebne perspektive, preraslo je iracionalno grupiranje esencijalističkih konzervativaca i njihovo navlačenje ideoloških uniformi koje ih, makar u njihovim očima, pretvaraju u borce za spas hrvatskog društva, hrvatskog boga i hrvatskog potomstva. Ovi muževni vojnici se, naravno, bore protiv rodne ideologije, jer im ona, kao prazni označitelj, omogućava susret s vlastitom muškošću. Sadržaj njihove muškosti tako pluta u praznoći rodne ideologije.
Koliko su prazni označitelji podatni za primanje kojekakvih sadržaja, demonstrirat ću vam sljedećim pitanjem. Je li na djelu rodna ideologija kada neki hrvatski mužjak i hrvatska ženka žele dobiti potomka točno određenog spola, primjerice, kada netko nakon što je dobio četiri kćeri te, samim time, postao roditelj, u želji da dođe do muškog, tzv. pravog nasljednika, vođen isključivo željom da mu dijete ima baš taj spolni organ, odluči i na peto dijete? Po logici boraca protiv rodne ideologije, riječ je o prodoru zla rodne ideologije. Tko, dakle, želi biti roditelj sinu, te se u reproduktivne čine upušta s namjerom da mu se sin rodi, promovira rodnu ideologiju. Marijan Pavliček, želeći sina odnosno želeći da mu sin bude sin zato što on to želi, promovira rodnu ideologiju. On je, dakle, diverzant na hrvatstvo i katoličanstvo.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
