Vjerovali ili ne, Slovenci odnedavno u registru nematerijalne kulturne baštine imaju i stotinjak slovenskih partizanskih pjesama! Kako prenosi Hina, inicijativu za upis u registar dao je Partizanski zbor koji aktivno djeluje kao udruga u Ljubljani. Radi se o pjesmama nastalim tijekom Drugog svjetskog rata, dok je u poraću nastavljena njihova bogata produkcija namjenski za zborove. U Hrvatskoj tako nešto naprosto nije moguće ni zamisliti. Revizionistička politika HDZ-a prema ustaškom nasljeđu NDH, koja se zadnjih 30-ak godina sustavno pokušava rehabilitirati, glavna je brana objektivnom sagledavaju uloge partizanskog pokreta u oslobođenju hrvatskog ( i ex-jugoslavenskog ) teritorija od nacifašističkog okupatora u Drugom svjetskom ratu. Tu generalnu liniju HDZ-ove politike od Tuđmana do današnjih dana nije promijenio ni umjereno desni Andrej Plenković.
Ljubljana
I dok u Sloveniji poštuju kontinuirano tekovine narodnooslobodilačke borbe i partizanskog pokreta, pa shodno tome i tamošnje Minsitarstvo kulture ovim činom partizanske pjesme, koje izvorno potječu od narodnih borbenih pjesama koje su podizale borbeni moral, čuvaju za buduće generacije kao nacionalnu kulturnu baštinu, u Hrvatskoj se zatire sve što ima predznak partizanski.
U priopćenju slovenskog Ministarstva kulture navodi se, piše Hina, da su u početku partizanske, kao i brobene, domoljubne, radničke i revolucionarne pjesme, pjevale skupine partizanskih boraca, članova kazališnih ili kulturnih grupa koje su nastupale u partizanskim jedinicama ili na oslobođenom području- za narod. A poslije Drugog svjetskog rata bile su i dio formalnog obrazovanja. S državnim osamostaljenjem, nestaju iz školskih programa i iz javne upotrebe, ali se mogu čuti na neformalnim mjestima. Međutim, zadnjih godina ponovo njihov kulturološki potencijal otkrivaju brojni zborovi i pjevačke skupine i stavljaju na svoj repertoar. Bez sustezanja, pokazujući respekt prema vlastitoj povijesti i njezinoj kulturnoj, nematerijalnoj baštini. Koju Slovenci čuvaju.
U Hrvatskoj se godinama povijest demontira, revidira, zatire. Hrvatskom vojskom se nazivaju ustaše, domobrani i ostali koji su se borili na strani zločinačkog režima NDH, establishment im odaje počast, a partizanski spomenici se ruše. Od proglašenja hrvatske neovisnosti srušeno ih je preko tri tisuće.
Veliki događaji iz hrvatske antifašističke prošlosti, koji se ne mogu izjednačavati s komunisitčkim, obljetnice oslobođenja hrvatskih gradova od nacizma i fašizma, neki besramno proglašavaju datumima okupacije. Na svečano obilježavanje Dana oslobođenja Zagreba vlast HDZ-a nikad ne dolazi, ali nema viđenijeg „zajedničara” koji nije otišao na Bleiburg pokloniti se „nevinim žrtvama” i pobijenoj „hrvatskoj vojsci”. Koja je služila kolaboracionističkoj NDH i okupatoru, kontra interesa vlastitog naroda čiji je najrazvijeniji teritorij Ante Pavelić prodao Talijanima.
Nažalost, partizanskoj vojsci koja se borila za slobodu i mir, protiv nacističkog i fašističkog okupatora, dalmatinskim borcima palim u krvavim bitkama na Neretvi i Sutjesci, ovaj se establishment nikad neće pokloniti niti im odati počast. A tek da se zna, bitka na Sutjesci ( 15. svibnja do 16. lipnja 1943. ) u kojoj su okupatorske snage pokušale slomiti partizanski otpor i zarobiti Josipa Broza Tita, jedna je od najkrvavijih koje su se dogodile na ovim prostorima, u kojoj su dalmatinski borci imali najznačajniju ulogu. Stoga je i njihovo stradanje bilo premoćno najteže.
Na Sutjesci je, tijekom mjesec dana teških borbi, poginulo 7500 ljudi, njih čak 3000 iz Dalmacije, među njima najviše Šibenčana. Od 1316 koliko ih je sudjelovalo u ovoj bitki, poginulo ih je 787. Njima na spomen, 1973. podignut je spomenik na Tjentištu. Danas tamo dolaze, da bi palim partizanima na Sutjesci iskazali poštovanje, tek članovi obitelji poginulih, pripadnici Saveza boraca iz Drugog svjetskog rata, antifašisti i članovi SDP-a. Zašto?
Zbog primitivizma i nesposobnosti racionalnog rasuđivanja, revizionističkog prekrajanja povijesti koje je u Hrvatskoj za neke dovršeno. Povijesnim falsificiranjem ostavštine NDH i zatiranjem one partizanske.
Iz istih razloga i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek ima potrebu intervenirati u sadržaj informativnih ploča u Spomen-području „Jasenovac” ( izložbu ) eliminirajući genocidne kvalifikacije zločina koji se dogodio u tamošnjem ustaškom koncentracijskom logoru, kako bi dokazala pred stranačkim radikalima svoju „državotvornu pravovjernost”, a ona implicira rehabilitaicju poraženog ustaškog režima i negaciju partizanske borbe na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu.
Radikalan obračun s vlastitom poviješću siguran je put za duboke podjele u narodu, za gubitak nacionalnog identiteta i stvarnog, na činjenicama utemeljenog, nacionalnog ponosa. Povijest Hrvatske ne počinje s Domovinskim ratom, za nju su mnogi i prije toga dali svoje živote, i na Sutjesci i na Neretvi. A država počast odaje samo bleiburškim žrtvama, povezanim s NDH, i na njihovoj likvidaciji, bez suđenja, revidira hrvatsku povijest.
