Politička desnica u Hrvatskoj se ne bori protiv HDZ-a, ona je trajno zaprljana i inficirana ovom strankom. Tko ovo ne vidi, ništa ne vidi. Desne stranke, kao i privremeno nezavisni političari desnog političkog spektra, postoje isključivo kao branitelji poistovjećivanja hrvatske države s HDZ-om. Desnica se, po definiciji, bori za HDZ i Tuđmana. Ljevica je, naprotiv, opterećena krivnjom i vječitim dokazivanjem da voli tu istu državu koja prvenstveno pripada Tuđmanu i HDZ-u. Umjesto da stvori novi koncept nacije i države bez nacionalističko-partitokratskih povlastica, ljevica pristaje na trećerazrednu ulogu nebitnih političkih statista. Zato je ostala bez mogućnosti pružanja otpora ovim kobnim, destruktivnim, kleptomanskim politikama.
Još do prije nekoliko godina, lijevom političkom spektru nije bila ni u primisli ideja da formira vlast s nekom desnom strankom, dok danas o upravljanja državom tzv. ljevičari maštaju samo ako se u toj kombinaciji nađe neka stranka desnice.
Marija Selak Raspudić i Kata Šoljić
Otužno je bilo promatrati inicijativu Marije Selak Raspudić koja je, makar dok pišem ovu kolumnu, još uvijek privremeno nezavisna zastupnica, dok njezin suprug to više nije, jer se početkom ove godine, bez medijske pompe, i formalno učlanio u Most, kako predlaže da se jedna saborska dvorana nazove po HDZ-ovki Kati Šoljić. Poznato je da se saborske dvorane i saloni nazivaju po zaslužnim pojedincima iz hrvatske političke i saborske prošlosti. Kata Šoljić dvostruko je poznata hrvatskoj javnosti: kao majka koja je u Domovinskom ratu ostala bez četiri sina, ali i kao redovita, aktivna sudionica HDZ-ovih političkih kampanja.
Hrvatska danas živi posljedice HDZ-ovih politika, a to su politike korupcije i destrukcije. Takvu Hrvatsku je htjela i za takvu Hrvatsku se zalagala Kata Šoljić. Zato se učlanila u HDZ i zato je sudjelovala u HDZ-ovim političkim kampanjama. Ona je, u političkom smislu, htjela da HDZ vječito upravlja Hrvatskom i da u Saboru sjedi što veći broj zastupnika ove patogene stranke. To, uostalom, svjesno ili nesvjesno želi sva desnica, uključujući i Most. Mi, ako pitate HDZ-ovku Katu Šoljić, živimo u najboljem izdanju hrvatske države sve dok s tom državom upravlja najbolja i najhrvatskija stranka, a to je, razumije se, HDZ. Isto ovo misli i Most, zato afirmira Katu Šoljić u saborskom kontekstu.
Marija Selak Raspudić, a samim time i Most, jer je nemoguće govoriti o pojedinačnoj i nezavisnoj inicijativi u saborskom klubu u kojem svi članovi koriste istu argumentaciju, isto glasaju ili zajedno napuštaju Sabornicu kada se glasa o nečemu o čemu se ne žele izjasniti, stoje iza inicijative da se jedna saborska dvorana nazove po Kati Šoljić. Naravno da je HDZ objeručke prihvatio inicijativu, pa kako i ne bi, inicijativom se dodatno afirmira patološko poistovjećivanje hrvatske države s HDZ-om.
Ankica Lepej i hrvatska država
Svjesni HDZ ima makar toliko obzira da zna kako se među velikane hrvatske političke misli ne može ubrojiti nepismena žena koja, čisto na pojmovnoj razini, nije u stanju dohvatiti stvarnost države i mnoge distinkcije koje toj stvarnosti pripadaju. Most, kao nesvjesni HDZ, nema takvih briga, on je tu da bi afirmirao nekadašnji HDZ i pročistio sadašnji HDZ.
Kata Šoljić godinama simbolizira patnju majki, ovim inicijativom se ne iskazuje zahvalnost prema patnji i majkama, nego se ta patnja negira i inficira stranačkom politikom. Kada se Katu Šoljić poveže s Domovinskim ratom, dobijemo patnju i žrtvu majke. Kada se, naprotiv, Katu Šoljić smjesti u politički kontekst, a Sabor jest politički kontekst, dobijemo HDZ kojem je ona pripadala. No, kada se Most smjesti u politički kontekst, također dobijemo HDZ, doduše višestruko nesvjesni HDZ ali ipak HDZ, pa ne čudi da nesvjesni HDZ želi Katu Šoljić afirmirati kao HDZ-ovku kako bi njezina patnja izgubila dosadašnju nestranačku dimenziju, postavši stranačkom patnjom stranke koja je, kada je o desnici riječ, stvorila Hrvatsku.
Ne čudi me ljevica, ona će podržati ovaj prijedlog jer je fascinirana političkim stanodavcem, a to je HDZ. Ljevica sebe doživljava kao podstanare u HDZ-ovoj državi. Ne očekujem od političkih podstanara da odaju priznanje Ankici Lepej. Ona je također bila majka, također je patila – kao majka, supruga, bankarska službenica, ali ponajprije kao građanka u državi koju je HDZ stvorio kao HDZ-ovo leno. Protiv Ankice Lepej je ustala država koja nije država. To, da se razumijemo, nije moja država. Moja je Ankica Lepej, a hrvatsku državu još uvijek čekam. Nema je, nije došla, ta država ne nastaje u vrtlogu ratu nego u plemenitoj nutrini ponosnih građana.
Ne čude me, dakle, politički podstanari, čude me mediji koji ovo ili ne vide ili ne smiju vidjeti – patnja majke je postala uzvišenom saborskom patnjom jedne stranačke članice koja se zalagala za državu koja će proganjati majku Ankicu Lepej.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
