Demografi upozoravaju da će, po svim pokazateljima, u ovoj godini u Hrvatskoj biti rođeno nikad manje djece – ispod 35 000. Ako ovaj podatak dovedemo u vezu s prošlogodišnjim rekordnim brojem umrlih, a riječ je o 63 611 osoba, jasno je kakva je budućnost ove države – ona zasigurno ubrzano nestaje.
Kada sam čuo ove podatke, sjetio sam se filozofa F. Nietzschea, koji je u smrti boga vidio najradosniji događaj za čovječanstvo, jer se čovječanstvu pružila prilika da se oslobodi dosadašnjih zabrana, krivih istina i zauzdavanja života. Sve to ljudskom životu čine sadistički bogovi – ubijaju ga zapovijedima i zabranama . Krive bogove je lako prepoznati – oni preziru ljudski život. Svi koji vjeruju u takve bogove, osuđeni su na nestanak.
Bogovi nacionalizma
Hrvatska umire i ako ne ubije dosadašnje bogove, zasigurno će nestati, stoga informaciju o dosad najmanjem broju rođenih ne treba shvatiti tragično, nego radosno, to je, naime, prilika da usmrtimo dosadašnje bogove koji nam oduzimaju život, a to su bogovi nacionalizma, metapovijesnih bajanja o našoj nemjerljivoj ulozi, navodno veličanstvenim uspjesima, nekakvoj božanskoj državi i infantilnoj mitskoj veličini. Sve su to dijelovi jedne velike, za nas smrtne laži. Prava istina je da nas država ubija, da vrijednosti nemamo, da samopoštovanja ne pronalazimo ni u tragovima, da smo potpuno beznačajni i bezumni. Zato umiremo. I neka umiremo, nismo zaslužili živjeti. Ono što se pokorava zabranama, ono što u zapovijedima vidi slobodu, ono što svakodnevno susreće laž, osuđeno je na nestanak. Hrvatska je baš to ‘ono’, beznačajno, poslušno, jadno, beživotno, lažljivo i slabo ‘ono’.
Uspjeli smo se uništiti vlastitom državom i uspjeli smo uništiti vlastitu državu. Točka našeg nestanka je u ovom podatku – rodilo se manje od 35 000 djece. Oni koji se umiju ovom podatku veseliti jer u njemu vide priliku da usmrte sve dosadašnje laži o Hrvatskoj, Tuđmanu i domoljublju, nositelji su novog života i radosti neke nove Hrvatske koja je usmrtila stare bogove i tako stvorila prostor za život koji se razvija. Mala je šansa da takvih ima u dovoljnoj mjeri, puno su veći izgledi da je daleko veći broj tzv. knjigovođa smrti – a to su oni koji će u ovim podacima vidjeti katastrofu i pozvati nas da se toj katastrofi odupremo s onim što ju je proizvelo, a to su priče o uspjehu, svetosti države, posluhu mitu, povratku na početak itd. Knjigovođe smrti će, nesumnjivo, za koju godinu zdvajati nad katastrofičnim podacima da je u Hrvatskoj rođeno ispod 30 000 djece. Zatim će kao put izlaska nuditi povratak na metapovijesno domoljublje koje je uništilo državu i društvo.
Nestanak beznačajnih
Života nema bez smrti bogova koji oduzimaju život. Znao je to Nietzsche, zato je njegovo djelo besmrtno, a mi to ne znamo, zato nestajemo u paklenoj laži da smo sudjelovali u nečem vrijednom, uzvišenom, neponovljivom i veličanstvenom – nestanku beznačajnih. Kada pogledam što nam se trenutno nudi na našem spasenjsko-političkom spektru, nemam nikakvih dvojbi da će svi naši bogovi preživjeti, a da ćemo mi konačno i trajno nestati. Neka.
Mogu li se stvari promijeniti? Naravno da mogu i naravno da nam za to ne treba nikakav ‘nadčovjek’, nego samo razumni i slobodi ljudi koji odbijaju robovati bolesnom konceptu države koja je vrijednija od građana. U državi su najvrijedniji građani – živi i sretni građani. U državi nastaloj po mjeri pohlepnih knjigovođa smrti od građana je daleko bitnija država, zato se građanima nameću zabrane, strahovi, ogorčenost, zapovijedi i tako ih se, posve krotke i poslušne, odvodi na put nestanka.
Tko je bio Franjo Tuđman? Knjigovođa smrti. Što je Plenković? Knjigovođa u knjigovodstvu smrti. Što je HDZ? Knjigovodstvo smrti. A što su građani Hrvatske? Članovi likvidacijske skupštine onih koji su posluhom prema lažnim bogovima sami sebi presudili. Što je Hrvatska? Jedan provizorij. Došli smo do točke nestanka. Neka, pa tko je mislio da nešto ovakvo uistinu može preživjeti?
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
