Kršćanstvo je religija koja počiva na ideji božje ljubavi prema čovjeku. Povijest nam, naprotiv, svjedoči o tome da su mnogi javni kršćani, u potpunom suglasju s institucionaliziranim kršćanstvom, izdali ideju božje ljubavi prema čovjeku. Kršćanski bog je filantrop, izdani bog je mizantrop. U Hrvatskoj dominira mizantropsko poimanje boga. Samo u nekoliko posljednjih dana imali smo priliku vidjeti četiri lica mizantropske interpretacije boga.
Četiri lica božanske mizantropije
Prvo lice te božanske mizantropije konstruirao je riječki župnik koji je odbio krstiti dijete začeto umjetnom oplodnjom u obitelji lezbijskog para. Poznato nam je da kršćanstvo ne gleda blagonaklono na umjetnu oplodnju, a još manje na istospolne životne zajednice. To je, pod vidom poštivanja religijskih prava, sasvim legitiman pogled, sve dok taj pogled nema tendenciju kreiranja vrijednosti u sekularnom društvu na način da društvo počiva na tim istim postavkama. Tada se ne nalazimo u društvenom ozračju poštivanja religijskih sloboda, nego u isključivom, rigidnom društvu mizantropije. Zalagao sam se, zalažem se i zalagat ću se za to da svaka religijska zajednica ima pravo iznositi vlastiti nauk, ali isključivo članovima svoje religijske zajednice.
Riječki župnik se, dakle, mogao zadržati u području kršćanstva i odbiti krstiti dijete, baš kao što ga je mogao i krstiti, ali njegove namjere nisu bile da ostane u granicama kršćanstva, on je htio kreirati društvenu klimu osude i odbijanja homoseksualnih zajednica i djece začete umjetnom oplodnjom, zbog toga je, putem Faceboka, svoj mizantropski čin učinio dostupnim čitavoj, vjerničkoj i nevjerničkoj, javnosti. Srećom, njegov nadređeni je nadbiskup Mate Uzinić, simpatični konzervativac koji zastupa ideju boga filantropa. On je iznio sasvim drugu poziciju kršćanstva koje ne osuđuje, ne odbacuje, razumijeva druge i, što je najbitnije, ne iživljava se javno nad djecom i pripadnicima homoseksualne zajednice.
Imaju li riječki župnik i riječki nadbiskup isto poimanje boga? Nemaju. Župnikov bog je mizantrop, a nadbiskupov je filantrop. Kakva je slika boga, takvi su i oni koji u toga boga vjeruju – filantropi ili mizantropi. Filantropi, čak i kada nešto ne mogu napraviti, uvijek imaju mnoštvo drugih mogućnosti da nekoga ne odbace, da ga prihvate i budu u njegovoj blizini. Mizantropi odbacuju, iživljavaju se i pozivaju druge da formiraju sadističku zajednicu likovanja nad neprijateljima.
Evanđelje po HDZ-u
Drugo lice mizantropskog kršćanstva vidjeli smo prošle nedjelje u izravnom prijenosu mise u Ludbregu. Misa je, inače, centralni događaj kršćanskog života, riječ je o bogoslužju kojim se slavi spomen na Kristovu, muku, smrt i uskrsnuće. Na ludbreškoj misi su se zbile dvije transupstancijacije. Prva je transupstancijacija HDZ-ove politike, izrečene u govoru potpredsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera, u kršćansku politiku. Mizantropskom metodom laži i isključenja ostalih, Tuđman, rat, branitelji i još poneki transupsituirani su u apokrifnu istinu koju možemo nazvati Evanđelje po HDZ-u.
Prvom transupstancijom je, dakle, HDZ-ov lopovluk postao domoljubnim cjelovom, baš kao što je laž lopova postala nacionalnom istinom. Kler koji je ovoj blasfemiji prisustvovao, danas se ili ispovijeda, tražeći oprost od boga filantropa, ili se zadovoljno smješka što je na najizravniji mogući način bog mizantrop poprimio stranačka obilježja stranke u čijoj osnovi leži pljačka i laž. Na ludbreškoj misi demonstriran je izdajnički poljubac i njemu pripadajuća izdajnička laž mizantropskih lopova. Na toj misi se zbila i druga transupstancijacija, ona kojom kruh postaje Kristovo tijelo, a vino Kristova krv. Ova druga transupstancijacija bila je manje značajna, zbivala se na marginama političko-religijskog divljanja i iživljavanja mizantropa.
Treća manifestacija kršćanske mizantropije je ona koja pripada atestiranom i necijepljenom mizantropskom ljubavniku, ovlaštenom od strane Padre Pija. Na ovu mizantropiju ne treba previše trošiti riječi, dovoljno je reći da ustrajno, bez ikakvog obzira, deintimizira mrtve i žive. Mizantropija koja kao trofeje skuplja tuđu intimu posebno je gadljiva.
Kritičko mišljenje
Četvrta kršćanska mizantropija došla je do izražaja u prigovoru jedne udruge na uvođenje novog predmeta u osnovne škole. Taj predmet bi se zvao kritičko mišljenje. Ovi mizantropski fanatici smatraju da je kritičko mišljenje ideološki obojano i da je protiv vjeronauka, koji, poznato je, nema veze s ideologijom. Puno toga im smeta, od naziva do sadržaja predmeta, ali i onih koji taj predmet mogu predavati. Skandaloznim, primjerice, smatraju što vjeroučitelji ne mogu predavati kritičko mišljenje. Zaboravljaju da je vjera osobni pristanak, taj pristanak je, u osnovi, iracionalan. Moguće je racionalizirati sve nakon tog pristanka, ali ne i taj pristanak.
U vjeri nema kritičkog mišljenja, kritičko mišljenje je kriza vjere upravo stoga što se vjeru ne može radikalno dovesti u pitanje a da vjera to propitivanje preživi. Vjeronauk uči kako vjerovati, i nemam ništa protiv toga. Kritičko mišljenje uči kako misliti i kako propitivati. Mizantropi smatraju da se vjerom propituje, prosuđuje i odbacuje – od predmeta u školama do ljudi u društvu. Kada bi takvi iracionalni mislitelji bili u stanju kritički misliti, shvatili bi da je njihova vjera drugo ime za mizantropiju. U ovakvim okolnostima, duboko sam uvjeren, ateisti spašavaju boga od najezde kršćanskih mizantropa i njegovu filantropiju čine mogućom.
Poznato je da je u filantropskom kršćanstvu bog spasitelj i otkupitelj svijeta. Kada je riječ o mizantropskom kršćanstvu koje je impregnirano u mnoge strukture hrvatskog društva, boga je potrebno spašavati od takvih kršćana, zato zaključujem: boga u ovakvom hrvatskom društvu samo ateisti mogu spasiti.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
