Dana 3. studenoga 2021. godine završeno je javno savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi. S obzirom na to da sam stopostotni invalid i da se istim zakonom direktno zadire u moja osnovna ljudska i Ustavom zagarantirana prava, smatram da sam kompetentan da se očitujem povodom njegove izmjene, a usudio bih se reći, čak i kompetentniji od radne skupine za izradu nacrta navedenog prijedloga zakona.
Naime, prema Listi oštećenja organizma utvrđena mi je triplegija i kvadriplegija, odnosno četvrti stupanj težine invaliditeta – oštećenja funkcionalnih sposobnosti. Četvrti stupanj podrazumijeva oštećenje funkcije jednoga ili više ekstremiteta, što je posljedica bolesti, na osnovi koje se utvrđuje oštećenje organizma od najmanje 80 %. Oštećenje organizma u mojem je slučaju stopostotno. Skoro sam potpuno nepokretan, krećem se uz tuđu pomoć i invalidska kolica, imam parezu obiju ruku i plegiju obiju nogu, bronhalnu astmu i određena mi je trajna potreba njege u punom opsegu.
Usprkos tomu, diplomirani sam bakalar informacijskih znanosti te magistar novinarstva i odnosa s javnosti, autor sam niza kolumni i knjige pod nazivom Istinom protiv svih, a zaposlen sam u Gradskoj knjižnici Zadar. Put do samog zaposlenja nije bio lagan jer unatoč postojanju Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i jasnih zakonskih direktiva u svezi s kvotom zapošljavanja osoba s invaliditetom, jedva sam i uz velike napore našao posao. Naime, poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni su zaposliti, na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određen broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju. Kvota može biti različita, ali ne može biti manja od 2 % niti veća od 6 % od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca koji je obveznik kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Danas radim onoliko koliko mi moja fizička ograničenja dopuštaju, odnosno radim onoliko koliko mi je dopušteno te uz aktivan rad planiram upisati doktorat.
llustracija…
Država je u jednom dijelu pokazala „suosjećanje“ i osigurala mehanizme pomoći uključivanju osoba poput mene u svakodnevni život zajednice. Jedan od takvih mehanizama nazvan je osobna invalidnina. Pravo na osobnu invalidninu priznaje se osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Da se razumijemo, osobna invalidnina nije naknada kojom se podmiruju osnovne životne potrebe, nego naknada uz pomoć koje osobe s invaliditetom zadovoljavaju potrebe za uključivanjem u svakodnevni život. Naime, život osoba s invaliditetom u velikoj je mjeri skuplji od života prosječne osobe. Prosječna normalna osoba izađe iz stana/kuće, sjedne u auto ili uđe u neki oblik javnog prijevoza i odradi svoje poslovne ili birokratske obaveze. Osoba s invaliditetom četvrtog stupnja, s druge strane, ne može izaći iz stana i sjesti u auto jer ne može voziti, nije ni u mogućnosti koristiti javni prijevoz i, ukoliko u tom trenutku nema nikoga mobilnog pored sebe, preostaje joj jedino koristiti skuplju varijantu prijevoza – taksi, da bi naposljetku dolaskom do neke institucije shvatila da joj ne može pristupiti jer ne postoji adekvatno prilagođen ulaz osobama s invaliditetom. Dakle, prosječnoj normalnoj osobi život je u samom startu jeftiniji po izlasku iz kuće. Osobna invalidnina imala je za svrhu financijski olakšati osobama s invaliditetom upravo takve situacije, kao i niz sličnih.
Novim prijedlogom Zakona o socijalnoj skrbi oduzelo bi se prava na osobnu invalidninu osobama s invaliditetom četvrtog/najtežeg stupnja težine oštećenja čija primanja iznose više od 4.000,00 kuna. Postaje li život osobe s invaliditetom jeftiniji njezinim zaposlenjem? Postaje li kretanje osobe s invaliditetom do posla jeftinije ili barem financijski identično kao kretanje zdrave osobe s istim iznosom primanja? Jesu li zaposlenjem osobe s invaliditetom njezine životne i osnovne potrebe manje? Dakle, ako osoba s invaliditetom ne može ostvariti pravo na osobnu invalidninu jer ima izvor prihoda, a invaliditet je ograničava u normalnom sudjelovanju u suživotu zajednice, onda ta ista osoba s invaliditetom nije izjednačena s osobama koje imaju jednake prihode.
Antonio Milanović (foto TRIS/G. Šimac)
Uvođenjem dohodovnog cenzusa i njezinim vezanjem za osobnu invalidninu izravno se diskriminira zaposlene osobe s invaliditetom i demotivira ih se za daljnje obrazovanje ili obrazovanje općenito. Takve se osobe isključuju iz tržišta rada i onemogućeno im je sudjelovanje u društvu. Vezanje dohodovnog i imovinskog cenzusa uz osobni invaliditet, dakle, uvelike pridonosi izolaciji i marginalizaciji osoba s invaliditetom.
Propisano je, također, da se osobna invalidnina ne priznaje osobi kojoj je priznata usluga smještaja ili organiziranog stanovanja. Osobna invalidnina kao pravo osoba s najtežim vrstama oštećenja trebala bi ostati ista, neovisno o tome pružaju li se toj osobi socijalne usluge ili ne.
Pri svakom pokušaju pojašnjavanja radnoj skupini na javnom savjetovanju kako osobna invalidnina treba biti pravo koje osoba s invaliditetom stječe isključivo zbog invaliditeta, odnosno oštećenja zdravlja četvrtog stupnja te da kao takva ne bi trebala biti uvjetovana imovinskim i dohodovnim cenzusom, radna je skupina uvijek imala spreman odgovor koji je ažurno copy pasteala, a koji glasi: „Propisivanje uvjeta u pogledu imovine i prihoda u skladu je s načelom supsidijarnosti kao temeljnim načelom u sustavu socijalne skrbi. Sukladno planiranim aktivnostima Zakona o inkluzivnom dodatku koji je u Planu zakonodavnih aktivnosti za 2022. godinu cjelovitije će se urediti navedena pitanja.“
Tako sam uz mukotrpan suživot s oštećenjem svojih ekstremiteta dužan objašnjavati radnim skupinama za izradu kojekakvih nacrta prijedloga zakona kako smatram da unatoč svojim fizičkim ograničenjima i konstantnom šikaniranju države i njih samih ja svejedno mogu biti koristan član društva i mogu doprinijeti napretku društva u kojem živimo te kako odbijam biti pasivan iz razloga što mi je to nužno za preživljavanje, a obzirom na to da država i navedene radne skupine nemaju apsolutno nikakvog sluha za osobe s invaliditetom.
Osobe s najtežim oblikom invaliditeta takvim se prijedlogom Zakona o socijalnoj skrbi stavljaju u bitno teži položaj nego li ostali korisnici sustava socijalne skrbi, čime je povrijeđen čl. 58. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, koji navodi da država posebnu skrb posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život. Prijedlog je protivan i Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom kao i UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, stoga ovakav prijedlog zakona ne smije proći!
Ne samo zbog mene, nego i zbog drugih. Dobro je znano da već godinama preživljavamo od „mrvica“ i da nas se tretira kao građane drugog reda. Vrijeme je da prestanemo dopuštati drugima da odlučuju o našem životu. Sada nam pripremaju ukinuti invalidninu, a sutra možda svi ostanemo bez statusa osoba s invaliditetom.
Zato vas sve pozivam da dignemo svoj glas protiv ove nepravde i ne dozvolimo da se ovakav prijedlog zakona izglasa u Saboru.
llustracija…
