U posljednje vrijeme često se može čuti kako su osobe s invaliditetom “inspiracija”. Na prvi pogled, to zvuči kao kompliment. No, kada se malo dublje razmisli, postavlja se pitanje, zašto bi nečiji svakodnevni život bio inspiracija drugima?
Osobe s invaliditetom nisu tu da bi bile simbol snage za društvene mreže, niti da bi se o njima pričalo samo kada “prevladaju prepreke”. Njihov život nije motivacijski citat. On je stvaran, često težak, ali prije svega običan život koji zaslužuje jednake uvjete.
Problem nastaje kada se fokus prebaci s prava na emocije. Umjesto da se govori o pristupačnosti, zapošljavanju ili obrazovanju, priča se o “hrabrosti” i “snazi”. Time se nenamjerno skreće pažnja s stvarnih problema i odgovornosti društva.
Nije hrabrost izaći iz kuće ako nemaš rampu — to je nužnost. Nije inspiracija otići na posao ako si morao uložiti duplo više truda da bi dobio priliku — to je nepravda sustava. Ono što bi trebalo biti normalno, često se pretvara u nešto izvanredno.
Osobe s invaliditetom ne traže divljenje. Traže pristup. Traže priliku. Traže sustav koji neće stvarati dodatne prepreke tamo gdje ih već ima dovoljno.
Vrijeme je da promijenimo perspektivu. Umjesto da gledamo osobe s invaliditetom kao inspiraciju, počnimo ih gledati kao ravnopravne članove društva. Ljude s pravima, željama, ambicijama i mogućnostima.
Jer prava inkluzija ne znači pljesak. Ona znači promjenu.
I dok god plješćemo umjesto da djelujemo, jednakost će ostati samo ideja, a ne stvarnost.
