Plenkovićeva ministrica kulture, navodno, i medija, Nina Obuljen Koržinek „proslavila” se intervjuom kojeg je dala za Media servis u povodu recentnih događaja oko vladinog dočeka hrvatskih rukometaša na središnjem zagrebačkom trgu, a bez suglasnosti Grada Zagreba koji upravlja javnim gradskim površinama, uvođenjem u politički narativ i pomalo zaboravljenog termina- boljševizam. Ministrica ga prepoznaje u odluci zagrebačke Gradske skupštine o zabrani Thompsonovih koncerata u gradskim objektima i na javnim gradskim površinama. Zabrane nikad nisu rješenje, mudro zaključuje, iako je upravo njezina stranka zaslužna da u hrvatskim bolnicama gotovo nema liječnika bez priziva savjesti, pa žene iz Hrvatske odlaze u Sloveniju na pobačaj, jer ga je HDZ-ova vlast u suštini – zabranila. Ne formalno, ali stvarno, jest. No, to je samo dio priče o „demokratičnoj i tolerantnoj” vlasti hrvatskih „zajedničara”, koji su središnje trgove u hrvatskim gradovima kontaminirali katoličkim fanaticima, tzv. klečavcima koji mole za neravnopravnost spolova, za mušku dominaciju i žensku čednost i pokornost. Koji upornom inverzijom urušavaju zadnje ostatke građanskog društva i sustava vrijednosti, zamjenjujući ga u cijelosti s kvazidomoljubnim i filoustaškim.
Vlast koja daje legitimitet pjevaču čiji najveći hit počinje s ustaškim pozdravom Za dom spremni!, čija glazbena simbolika ujedinjuje križ i mač, nije demokratska. Ona je revizionistička, regresivna i prijeteća. Kome može eksponentica takve vlasti docirati o boljševizmu i demokraciji? Jednoj Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Austriji…koje su puno prije Tomaševića digle zid prema Thompsonu.
O zabranama kao boljševičkoj metodi ljevice govori prominentna prvakinja stranke koja ima „crne liste” pisaca, novinara, kazališnih i filmskih redatelja, svih onih koji svojim ugledom i reputacijom mogu pridonijeti izgradnji kulturnijeg, pitomijeg i zrelijeg društva u kojem Thompson neće biti tema, kamoli povod prijepora. Kad kojekakav desničarski polusvijet koji se obučavao u HDZ-ovim političkim radionicama, ispisuje prijetnje ( čak i smrću ! ), i na fasadama zgrada u kojima žive pisci, novinari, političari drugačijih stajališta od njihovih, ostavlja biljeg eklatantnog govora mržnje, Vlada reagira cinizmom i relativizacijom, tek načelnom, reda radi osudom. Kad se Thompsonu ne izda dozvola za još jedan koncert, nakon što su mu već dva odobrena, kreće kampanja rušenja legalno izabrane zagrebačke vlasti. Svim sredstvima. Uključujući rukometnu reprezentaciju i ustašonostalgičara Marka Perkovića Thompsona kojeg se promovira kao ujedinitelja naroda, bogobojaznog vjernika, katolika, obiteljskog čovjeka i iznad svega – domoljuba.
Kakav domoljub? Koju to domovinu ljubi? Demokratsku Hrvatsku ili kvislinšku NDH? Modernu Hrvatsku očito ne, jer „kad zapjeva Partija mu sudi”, ali možda onu poraženu zbog koje „loša bila ’45.”? Ujedinitelj? Narod u Hrvatskoj nikad nije bio podijeljeniji, ali desnica se, možda, oko Thompsona homogenizira.
Sve je to jedna velika HDZ-ova farsa kakvih su dosad režirali bezbroj. Tragično je da ono zbog čega bi se vlast svake civilizirane države trebala sramiti pred pristojnim europskim građanima, ministrica kulture afirmira, relativizira i docira urbi et orbi o demokraciji, slobodi izražavanja, toleranciji. Kome to prodaje? Pa pola Europe Thompsonove koncerte je zabranilo puno prije Grada Zagreba. Kako rekosmo, Švicarska, Nizozemska Njemačka, Slovenija, Austrija… Jesu li to zemlje s deficitom demokracije u odnosnu na demokratsku Hrvatsku? Jesu li Thompsonu otkazale gostoprimstvo zbog ekspanzije boljševizma na Zapad? Ili filoustaštva i glorificiranja propalog ustaškog režima…?
U starim europskim demokracijama glazbenik poput Thompsona je persona non grata jer tamo širenje govora mržnje i veličanje zločinačkih fašističkih režima obilježenih koncentracijskim logorima i rasnim zakonima, zločinima počinjenim radi drugačije rase, vjere, nacionalnosti, ideološke ili spolne orijentacije, ne prolazi. Kod nas je Thompson ikona desnice ali i vrhunskih sportaša koji su pristali biti režimski i igrati za režim. Režimu donositi medalje i s režimom slaviti.
Oni se klanjaju pjevaču koji glorificira ustašku NDH, koji osloboditelje u Drugom svjetskom ratu smatra okupatorima, koji antifašiste proglašava zlotvorima, koji se kune u Domovinu, a uskraćuje joj porezna davanja ( utajio je oko 1,2 milijuna poreza ) , koji ne poštuje hrvatske zakone jer su ga prije svega režim, a onda i njegovi obožavatelji, uvjerili da je sam bog koji hoda zemljom pa za njega ne vrijede isti zakoni kao za obične smrtnike, on gradi ne tražeći dozvole, on svoj stambeni prostor uzurpira na štetu svojih susjeda i još prijeti. Per fin, riječ je o filoustaškom pjevaču koji s pozornice, tijekom koncerta zaziva rušenje legalno izabrane vlasti u Zagrebu.
Narod je tu samo kulisa. Sport, i to onaj kolektivni, najtrofejniji, potpuno je pokorila HDZ-ova vlast. Sve po onoj zloćudnoj mantri o domoljublju koje pripada HDZ-u i onima koji su uz njega. Svi ostali niti su domoljubi niti pravi Hrvati. Sport, pogotovo kolektivni, odavno je ideologiziran.
Uspjeh rukometaša i u intervjuu Nine Obuljen Koržinek je sporedna stvar, u odnosu na nastup Marka Perkovića Thompsona, dovedenog na doček na Trgu voljom AP-a, protivno odluci Gradske skupštine. Nije to zabrana Thompsona, riječ je o zabrani korištenja ustaških i fašističkih simbola, obilježja, pozdrava i pokliča u gradskim prostorima. A Thompson, na kojeg se zakoni njegove Domovine ne odnose, svoj najveći hit „Bojnu Čavoglave”, koja počinje ustaškim pozdravom Za dom spremni, redovito koncertno izvodi.
Ali, ministrica, kao i njezin šef, ne vide što je to sporno s Thompsonom, problem vide u zabranama. To su radili boljševici, kaže Obuljen Koržinek, i to je nešto što smo mi napustili 90-ih…Zar stvarno?
“…to su radili boljševici i to je nešto što smo mi napustili 90-tih. Oni kojima su bila puna usta zabranitelja, s porugom su se odnosili prema braniteljima koji su došli prosvjedovati protiv nečega, dakle, opet nešto što je legitimno u demokraciji. Sad su isti takvi zabranitelji s pozicije neke vlastite prosudbe i procjene i ja se pitam gdje nas to vodi?”, kaže ministrica, i vizionarski predviđa:
- – Netko tko odluči zabraniti pjesmu koja se pjeva 35 godina i koju sud nije zabranio, mogao bi sutra “skinuti neku knjigu, zabraniti prikazivanje nekog filma”. Dakle, zaključuje Obuljen Koržinek, „to nas vodi u cenzuru”.
- Zanimljivo, ministrica je, izgleda, zaboravila tko je s dolaskom neovisne Hrvatske bacao knjige u kontejner jer su bile pisane na “pogrešnom” jeziku i pismu, od “pogrešnih” autora. Samo u Korčuli je ( prije 30-ak godina ) iz Gradske knjižnice 500 knjiga bačeno u smeće. Među njima i knjige nobelovca Ive Andrića, Branka Ćopića, Augusta Cesarca, Vladimira Nazora…Emila Zole, Oscara Wildea. A koliko je takvih knjigocida bilo širom Hrvatske…Koliko samo filmova u HTV-ovom “bunkeru” leži godinama jer se cenzorima javnog servisa nisu činili podobnim za javno prikazivanje? Da je samo znati tko su ti boljševici…
Kad su ljetos zabranitelji od Benkovca i Šibenika, preko Dugog Sela i Siska do Solina pokušavali cenzurirati festivale, festivalske sadržaje i “nepoćudne” koncerte ministrica nije bila tako eksplicitno protiv zabrana, točnije, imala je itekako razumijevanja za one koji su prosvjedom, nažalost i nasiljem, onemogućavali održavanje uredno najavljenih kulturnih programa. Iz Vlade su unisono upozoravali da treba voditi računa o osjećajima branitelja i vrijednostima Domovinskog rata koje se, prema tvrdnjama zabranitelja, ugrožavaju. Kako, čime? E, to ne znaju objasniti, jer suština je u tome da sve što nije u njihovoj agendi to je protiv Hrvatske i vrijednosti Domovinskog rata.
Ministrica licemjerno poziva da se vratimo „principu slobode izražavanja, a sudovi će sankcionirati ako netko krši Ustav ili zakon”, pledira, navodno, na toleranciju.
Ali, što da se tolerira, što njezina sloboda izražavanja podrazumijeva i na koga se odnosi? Na sve? Nikako! Uostalom, da se hrvatska vlada iskreno zalaže za slobodu izražavanja i tolerantno demokratsko društvo, kakvim ga u intervjuu ministrica nastoji prikazati, ne bi bili u vrhu po SLAPP tužbama i zastrašivanju novinara, po govoru mržnje i toleriranju javnih prijetnji književnicima, novinarima, oporbenim političarima. Tko pokreće tu mašineriju putujućeg nasilja i mržnje prema svemu što je od njih drugačije? Do jučer su svih koji se ne slažu s njima i njihovom braniteljskom mantrom o svetosti Domovinskog rata nazivali Jugoslavenima, komunjarama, antihrvatima, sada su boljševici. Jer, veli ministrica, zabrane su boljševičko nasljeđe, mi smo s tim raskrstili 90-ih…
Kao da dolazi iz zemlje koja je perjanica europske demokracije, ljudskih i medijskih sloboda, hinjenom slobodoumnošću poručuje da će uvijek braniti pravo svakoga na slobodu izražavanja, jer je to temelj demokracije s kojim se ne smijemo igrati.
Ali tko se to igra s temeljnim ljudskim pravima i slobodama, s demokracijom generalno? Zar to nije omiljena „sportska disciplina”, prije svega, HDZ-ove vlasti i njezinih lojalnih “legija” koje su, bogme, u tome dobro utrenirane, ali bez sumnje za to i dobro honorirane?
