Hrvatski rukometaši osvojili su brončanu medalju na Europskom prvenstvu pobjedom nad Islandom rezultatom 34: 33. Druga uzastopna medalja pod trenerskom palicom osebujnog Daguara Sigurdssona. Još jedan veliki uspjeh hrvatskih sportaša koji se kod nas tradicionalno obilježava masovnim dočekom na Trgu bana Jelačića. No, sport kao da gubi utakmicu s politikom. Treće mjesto na Europskom rukometnom prvenstvu postaje gotovo sporedna stvar, a ona središnja, postaje Thompson i mjesto dočeka. Splitski gradonačelnik Tomislav Šuta požurio je poslati javnu poruku da je Split spreman organizirati doček rukometaša na Rivi, uvažavajući sve njihove glazbene želje. Dakako, nema nikakvih ograničenja za Thompsona. U isto vrijeme Grad Zagreb je na svom Facebook profilu objavio poziv građanima, zajedno s Hrvatskim rukometnim savezom, „da naše brončane reprezentativce dočekamo zajedno, sutra ( ponedjeljak, op.a. ) u 16 sati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, uz Zaprešić Boyse i Hrvatske ruže. “
U kratkoj objavi Grada se navodi da je „lokacija uobičajeno mjesto za ovakve svečanosti: Trg bana Jelačića u središtu Zagreba, gdje navijači redovito pozdravljaju sportaše nakon velikih uspjeha”. Ali, u Plenkovićevoj Hrvatskoj ništa više nije normalno, sve je izokrenuto, iracionalno, destruktivno i manipulativno.
Nije se splitski gradonačelnik Tomislav Šuta samoinicijativno istrčao s pozivnicom rukometašima da tek osvojenu broncu proslave na Rivi. Dio je to unaprijed pripremljenog HDZ-ovog scenarija sabotiranja zagrebačkog dočeka i tamošnje „nenarodne vlasti”. Nikada se HDZ i Plenković neće, baš kao što nije mogao ni Tuđman, pomiriti s činjenicom da ih Zagreb ne želi, da im ne vjeruje, da prezire njihovo lažno domoljublje i stvarno grabežno koristoljublje. Zato se na sve načine pokušava destabilizirati gradonačelnika Tomislava Tomaševića i gradsku vlast ( Možemo! i SDP ) , izravno je konfrontirati s narodom koji slavi svoje sportske junake, a oni, hrvatska rukometna reprezentacija, pak, imaju svoje glazbene želje i preferencije. Njihov je idol Thompson, a hit „Ako ne znaš što je bilo”, proglasili su svojom neslužbenom himnom, iako nije Perkovićevo autorsko djelo, ali ga vezuju uz njega kao izvođača. Mase se pokušava izmanipulirati s Thompsonom kao nekakvim conditio sine qua non dočeka. Plenković sve to promatra sa strane zlurado se podsmjehujući i likujući pri pomisli da bi Tomašević i HRS u Zagrebu mogli doživjeti debakl proslave i njezino paralelno organiziranje u Splitu.
– Čestitam našim rukometašima na osvojenoj brončanoj medalji kojom su razveselili cijelu Hrvatsku. Split je spreman organizirati njihov doček na Rivi i uvažiti njihovu glazbenu želju. Sportaši koji donose toliko radosti našoj domovini imaju pravo birati kako će slaviti. Ako u glavnom gradu za hrvatsku pjesmu i emociju više nema mjesta, u slobodnom gradu Splitu će ga uvijek biti– izjavljuje Šuta uoči povratka rukometaša s Europskog prvenstva. Koja je to hrvatska pjesma i o kakvoj se emociji, prema kome, radi?
Zar je pjesma ( „Bojna Čavoglave”) u kojoj se kliče ustaški pozdrav „Za dom spremni” ( ZDS ), kojim se koristio poglavnik zločinačke NDH Ante Pavelić, mjera slobode i hrvatstva, za koje ima mjesta u Splitu, ali nema u Zagrebu? Ne radi li se o neustavnom pokliču čija je upotreba u javnom prostoru zabranjena, jednako u Zagrebu i u Splitu, kao i u cijeloj Hrvatskoj, jer veliča jednu propalu fašističku tvorevinu koja je počivala na rasnim zakonima i zločinu?
Korijeni ovog zla datiraju iz ranih 90-ih kada je Tuđman svojom čuvenom pomirbom ustaša i partizana relativizirao zločinačku narav ustaškog režima i pokušao ga rehabilitirati, pod pritiskom HDZ-ovih ekstremista i radikalnih nacionalista, radi „mira u kući”, dok se istovremeno, antifašizam sve više zatirao. Tu sramotnu inverziju započetu u Tuđmanovo doba, dovršio je Plenković farsom o „dvostrukim konotacijama”.
I gdje nas je to dovelo? Dotle da je Marko Perković Thompson postao ikona mladih, njihov „zabranjeni junak” koji slavi ustaštvo, a za pobjedu nad fašizmom pjeva „loša bila ’45.” Ali, on je i ikona hrvatskih rukometaša, pa se kao argument za njegovo sudjelovanje na dočeku brončanih s EP-a koristi baš to što ga igrači žele. S njegovim pjesmama slavili su pobjede i na samom prvenstvu, a kad to nakon zabrane EHF-a nisu mogli preko službenog razglasa, Thompson se pjevao u svlačionici. Već uoči polufinala počelo je drukanje za Thompsona na dočeku rukometaša. Jer je to njihova želja. Zaslužili su, govorilo se, stavljajući ih tako iznad zakona.
Ne treba se tome čuditi kad znamo da je hrvatski premijer otišao i osobno se pokloniti pjevaču kojemu je ustaševanje dio habitusa, a predsjednik Sabora gurao se s masom na hipodromu i s njom egzaltirano klicao ZDS. Eto, dotle smo došli.
Uz sve njih, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji pokušava odlukom o zabrani korištenja ustaških simbola, odličja, pozdrava i pokliča u gradskim prostorima i na javnim gradskim površinama ( dokle seže njegova nadležnost ), braniti ustavne vrijednosti na kojima je utemeljena hrvatska država ( ZAVNOH ), kao i na Domovinskom ratu ( u kojem je obranjena ), čini se poput usamljenog jahača pravno-političkom pustinjom prema kojoj nas vodi nemoralna kleptomanska klika AP-a.
Ako doček brončanih rukometnih reprezentativaca u Zagrebu ne bude na razini sportskog uspjeha, ako k tome, dobijemo i paralelnu proslavu u Splitu, znat ćemo da je sport opet izgubio utakmicu s politikom.
