Vodičanin Šime Strikoman (1957.), diplomirani je filmski i televizijski snimatelj, snimao je za Televiziju Zagreb ( HTV ), profesionalno se bavi i snimanjem fotografija još od studentskih dana, kao fotoreporter i urednik fotografije radio je i za nekoć popularni Start, objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Mladini… Široj javnosti najpoznatiji je po svom zanimljivom eksperimentu- Milenijskim fotografijama kojih je snimio preko 150, a među kojima je i ona na Poljudu u povodu stote godišnjice Hajduka ( 2011. ). Snimao je po cijeloj Hrvatskoj, ali jedna je osobita, Zvono ljubavi Tijata…
Strikoman u akciji
Šime je u studenome prošle godine obilježio 25 godina Milenijske fotografije i tom je prigodom na Facebooku napisao: “Danas, u dobu globalizacije, ubrzanog života, individualizma i digitalne izolacije, ljudi često gube osjećaj pripadnosti – zaboravljaju lice svog sela, boje svog folklora, imena svojih predaka. Milenijska fotografija vraća taj osjećaj. U jednom kadru sabere stotine i tisuće ljudi koji kažu: “Ovdje pripadam. Ovo sam ja. Ovo smo mi.” Za njega je milenijska fotografija „monumentalno djelo ljubavi” .
“U svakoj Milenijskoj, u svakom oku, u svakom osmijehu- zrcali se istina: Pripadamo. Volimo. Pamtimo.” A da je tomu tako, Šime Strikoman pokazuje i onom posebnom Milenijskom- Zvonom ljubavi Tijata…Starog broda koji je više od 60 godina otočanima značio život. Koji je u sebi sažimao nostalgiju, prijateljstva, uspomene, mladost, ljubav…
Uz ovu Milenijsku fotografiju Šime je na Facebooku objavio i zanimljivu priču o nastanku Tijatovog milenijskog zvona.
Pustimo Šimu, zapravo Malog Šimića, da je ispriča kako je to učinio i na Facebooku:
– U jednoj osnovnoj školi – počinje Šimina priča- povela se rasprava o jednodnevnom izletu van grada. Ideja je bilo na sve strane: netko je htio “ravnu Hrvatsku”, netko brda i planine, a netko je maštao o moru. Razrednica je slušala, smješkala se i poticala ih da razmišljaju glasno, kao da crtaju kartu vlastite avanture.
A onda se iz prve klupe, gotovo sramežljivo, čulo jedno ime: Tijat.
Razrednica u prvi tren nije shvatila na što misle, pa su “brzinom osmaša” proguglali: otok Tijat i brod Tijat. I tu je krenulo oduševljenje. Kad je razrednica pročitala da je brod Tijat prvi po gledanosti među brodovima o kojima se priča i piše, nastavila je čitati dalje – njegovu povijesnu priču, koliko je vozio, koliko je ljudi spojio s otocima, i da u Šibeniku ima svoju rivu i posjetiteljski centar.
Djeca su slušala širom otvorenih očiju i već se zamišljala kao posada: kormilar, noštromo, kapo od stroja, mornari za konope… Pa je dogovor pao brzo i jednoglasno:
“Krećemo za Šibenik – na brod Tijat i njegov posjetiteljski centar!”
Put do Šibenika bio je kao mala putujuća razglednica Hrvatske. U autobusu su gledali čovjekoliku planinu Klek, rijeku Gacku, odmorili se na odmorištu Zrin. A kad je autobus izašao iz tunela Sveti Rok, dogodio se onaj trenutak koji se pamti: sunce je bljesnulo, zrak se promijenio, i more se ukazalo kod Masleničkog mosta. Djeca su gledala kroz prozore, tražila prve valove, prve brodove… i veselila se Tijatu.
Netko je rekao da bi bilo lijepo da se slikaju pokraj broda. Tada se razrednica sjetila Milenijske fotografije i Malog Šimića. Nazvali su me – pao je dogovor – i rekao sam im da smisle oblik.
Od tog trena nastalo je pravo natjecanje: ideje su frcale! Od izgleda broda, kormila, brka na provi, do… brodskog zvona s imenom TIJAT. I ta ideja se svima zalijepila za srce.
Kad su došli u Šibenik, preko mosta na rijeci Krki, vidjeli su tvrđave, pogled im je pobjegao prema katedrali, pa su se zabavljali dajući “nadimke” glavama na katedrali sv. Jakova. U veselom raspoloženju stižu na veliki parking kod rive Broda Tijat.
Brod je bio vezan uz rivu, a u znak pozdrava začula se njegova sirena – kao da kaže: “Dobro došli!”
Dočekali su ih vodiči u mornarskim majicama i predložili da najprije posjete sadržaje na rivi i u centru, a vožnja brodom ide nakon toga. Ekipa Milenijske fotografije već je na rivi kredom i trakama ucrtavala oblik zvona.
Vodiči su ih poveli u dvoranu u kojoj su se djeca udobno smjestila na ležaljke – malo neobično za muzej, ali baš zato zanimljivo. Svjetla su se ugasila, a iz više zvučnika krenuli su impresivni zvukovi broda Tijat, koje je snimio poznati hrvatski umjetnik. Nije to bio “običan zvuk” – nego kao da brod govori: motor, šum, koraci, konopi, metal, more.
Nakon toga, u ležećem položaju gledali su projekciju raznih brodskih zastavica uz objašnjenje vodiča. Trajalo je gotovo sat vremena, pa je slijedila mala okrjepa u restoranu uređenom po uzoru na brodske elemente – sve je imalo “miris palube”.
Zatim su upoznali različite vrste brodskih konopa i odradili malu radionicu izrade uzlova i čvorova. Sve to u većoj prostoriji centra. Na zidovima su bile velike fotografije i ekrani na kojima su se vidjela mjesta gdje je brod Tijat prevozio putnike – kao da su otoci i lučice postali dio učionice.
A onda je došao najvažniji trenutak.
Najprije su se upalili motori Tijata – karakteristični po zvuku – kao svojevrsne fanfare za ulazak na brod. Dočekali su ih kapetan i noštromo. Upoznali su djecu s posadom: kapo od makine, kormilar, mornari zaduženi za konope i cimu, onaj za ulazne karte, te brodski kuhar i konobar. Iz kuhinje je već mirisala dobra juha.
Kad su se svi smjestili, krenuli su prema šibenskim otocima. Uživali su u pogledima na grad, šibenski kanal, tvrđavu sv. Nikole, otok koralja Zlarin… otoke, mjesta, uvale – kao da brod otvara stranice mora.
Na povratku na rivu Broda Tijat čekala ih je ekipa Milenijske fotografije i Mali Šimić na dizalici. Djeca su se postavila u oblik brodskog zvona s natpisom TIJAT. Mali Šimić je kroz megafon zamolio da ponavljaju riječi iz himne Milenijskog svijeta:
“Koliko treba malo volje, pa da ljubav veže ljude”, završava svoju priču o milenijskom Tijatu Šime Strikoman.
Nakon ove, što možemo nego se nadati još mnogim Šiminim pričama koje stoje iza svake od preko 150 njegovih Milenijskih fotografija.
