Premijer Andrej Plenković primio je glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea. Mediji bliski vlasti ovaj susret trećerazrednih političara prikazali su kao vijest od globalnog značaja. U stvaranju takvog dojma nije zakazao ni premijer Plenković, on se, povrh svega, kada se već nudi privid, neka se nudi u što je moguće većoj mjeri, potrudio susret prikazati kao susret bliskih prijatelja. Zato su se, pred kamerama, srdačno izgrlili. U dodiru ima nešto magično i iskonsko, a to je stoga što dodir predstavlja prvu komunikaciju – rukama, dodirom primalje dijete ulazi u svijet, a potom ruke primalje dijete predaju zaštitničkom dodiru pohranjenom u rukama majke.
Komunikacija dodirom utisnuta je u sam početak našeg opstanka u svijetu. Taktilna komunikacija dojmljivija je od komunikacije riječima. No, nemojmo smetnuti s uma da su političari ljudi koji su najudaljeniji od stvarnosti. Političari su, samim time što se bave djelatnošću zavođenja javnosti, svojevoljni prognanici iz svijeta istine. Oni su spremni biti sve što javnost želi da budu – to je izvor njihove moći. Kada se, stoga, trećerazredni političari dodiruju pred očima javnosti, ne događa se ništa značajno, riječ je o još jednoj epizodi obmanjivanja i zavođenja javnosti. Dodiri Plenkovića i Ruttea nisu iskreni, oni služe kako bi se hrvatsku javnost držalo u prividu da ima moćnog premijera. A nema – Plenković postoji samo u Hrvatskoj i osuđen je na Hrvatsku. To je, za državu i njega, istovremeno sudbina i prokletstvo. Tragikomično je i jadno promatrati Plenkovića kako, gonjen malomašćanskim kompleksom, sebe želi prikazati kao čovjeka koji ima političku težinu i izvan granica Hrvatske. Ruke Ruttea trebale su stvoriti dojam da je po njima Plenković unesen u malobrojni krug politički najmoćnijih osoba.
Nimalo ne cijenim Donalda Trumpa, on je čovjek bez vrlina (to, dakako, ne smeta našim političkim katolicima da mu na svakom koraku iskazuju servilnost), ali, kao ljubitelj istine, neovisno o tome koliko očajna ona bila, podržavam to što je američki predsjednik potpuno ogolio politiku današnjeg svijeta. Premda se, pogotovo nakon tragičnog iskustva Drugog svjetskog – u kojem su se, valja napomenuti, Hrvati podijelili, jedni su bili na pravoj, antifašističkoj strani povijesti, dok su drugi odlučili biti nacionalni izrodi i sluge fašističkog i nacističkog režima – činilo da je svijet napokon trajno usvojio lekciju kako pravda ne počiva na sili, snazi, nadmoći i konfliktu, nego na suradnji, ravnopravnosti, uvažavanju i miru. Donald Trump je, naprotiv, razbio tu romantičarsku sapunicu o demokraciji te je čitavom zapadnom svijetu pokazao da mu je bliži Putinov koncept vladanja od nekakvih demokratskih snoviđenja o jednakosti, ravnopravnosti i slobodi. On je jasno rekao da će činiti sve što hoće, ne obazirući se na druge, zato što to može i da njegova moć proizlazi iz veličine i snage države koju vodi.
Ako u navedenom kontekstu promatramo Plenkovićeve dodire s glavnim tajnikom NATO-a, jasno je da su to dodiri novorođenčadi koju nisu dočekale ruke primalje (u ovom slučaju Donalda Trumpa) i da su, neželjeni, nevidljivi i nebitni, u svijet ušli praćeni zvukom udarca vlastitog tijela koje se slobodnim padom, posve nezaštićeno, našlo na podu. Taj zvuk nitko nije čuo jer se u svijetu sile i moćnih maleni i nebitni ne čuju. Naš premijer želi nama biti velik, a pomalo je tužno to što mnogima u ovoj malenoj državi on to i jest – maleni Plenković velik je malim Hrvatima. Maleni Hrvati impresionirani su prividnom primordijalnom razmjenom dodira između Plenkovića i Ruttea Stvoren je dojam da je Rutte u Hrvatsku došao samo kako bi mogao dotaknuti Plenkovića i tako sebe i nas nahraniti njegovom veličinom.
Istina je da moćne političare, a Donald Trump je trenutno najmoćnija figura našeg svijeta, ne zanima što neki premijer neke male zemlje misli o ičemu, moćni znaju da je, na sadašnjem stupnju degenerirane demokracije, zadatak malenih da slušaju što im veliki kažu. To je, nažalost, tako. Demokracija je, ako se ne dogodi neki prevrat, krenula putem implozije. Veliki se igraju s malenima, maleni komplekse liječe nad jadnima, a starci bez budućnosti, u očaju skorog nestanka, odlučuju o sudbini mladih. Ovaj svijet, zahvaljujući prokletim rukama političara i bezumnoj volji servilnih građana, postaje pakao. Hrvati se bore, a ni tu nisu originalni, da taj pakao ima nacionalni predznak i da bude pravi hrvatski pakao.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
