U današnjoj kolumni nam govori o sebi jedan zbilja zanimljiv i svestrani mladić kojeg problemi s vidom ne sprječavaju da „diše punim plućima“…
Moje ime je Kristijan Knežević, imam 34 godine, radim kao medicinski maser, treniram kuglanje, a najdraži hobi mi je ribolov.
Ovaj uvod možda i nije nešto zanimljiv – zvuči kao predstavljanje sasvim obične osobe o kojoj se ne bi trebale pisati kolumne, priče i slično.
Ja zapravo i jesam samo jedna obična osoba, ali me kroz život prati jedna neobična stvar – imam oštećenje vida, stručno rečeno, praktično sam slijepa osoba.
Rođen sam s oštećenjem vida. Kroz djetinjstvo mi to nije stvaralo velike probleme u svakodnevnom funkcioniranju, ali u srednjoj školi bolest je napredovala i vid mi je znatno oslabio. Odrastao sam u malom mjestu kraj Osijeka, a srednju školu pohađao sam u Zagrebu – u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“.
Bilo je to najljepše razdoblje mog života. Iako je u tom periodu počelo pogoršanje vida i morao sam prihvatiti činjenicu da je kretanje bez pomoći bijelog štapa nemoguće, dugo sam se s time borio. U tim pubertetskim godinama bilo mi je teško nositi se s tim. Kad god bih uzeo taj štap, osjećao sam se kao pod ogromnim povećalom kroz koje svi vide samo njega. Kasnije sam shvatio da je to potpuno netočno.
Nisam osoba sklona patetici – to nikad nije bio moj način razmišljanja ni funkcioniranja – pa ću vas kroz svoj život provesti u vedrom tonu. Ipak, bilo mi je važno napisati ovaj uvod kako biste sve u nastavku lakše stavili u kontekst.
Nakon srednje škole upisao sam Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. U isto vrijeme profesionalno sam se bavio skijanjem – bio sam član hrvatske paraolimpijske reprezentacije.
Pretpostavljam da vam spoj osobe s oštećenjem vida i skijanja možda stvara upitnike iznad glave, pa evo objašnjenja: osobe s oštećenjem vida skijaju tako da ispred sebe imaju vodiča koji u kacigi ima slušalice i mikrofon, a ja kao natjecatelj također imam slušalice i mikrofon. Uz pomoć unaprijed dogovorenih kratkih komandi, vodič me navodi kroz stazu. Vozio sam tehničke discipline, točnije slalom i veleslalom.
U međuvremenu sam prekinuo studiranje – nisam se više osjećao sretno s tim izborom fakulteta. Završio sam medicinsku masažu i to radim i danas.
Skijanje više nije bilo opcija; uzima puno vremena, često se putuje, a bez vrhunskih rezultata u sportu osoba s invaliditetom teško može financijski ispratiti svakodnevne potrebe.
Prije četiri godine počeo sam se baviti kuglanjem. To je nešto statičniji sport koji ipak ne oduzima toliko vremena. Radim u salonu za masažu, stvarno volim taj posao, volim ljude i sve ono što taj posao nosi.
U slobodno vrijeme odlazim u ribolov – to je ljubav iz djetinjstva i svaki slobodan trenutak koristim za odlazak na vodu. Znam da to nekome može zvučati neizvedivo s obzirom na moj vid, ali itekako je izvedivo – samo treba pronaći način kako stvari prilagoditi, i može se apsolutno sve. Evo, samo pet dana prije nego što ovo pišem, na jednom sam jezeru ulovio šarana od desetak kilograma.
Putovanja su također nešto što me ispunjava. Evo, baš za dva dana putujem u Istanbul na pet dana. Kroz sport sam puno putovao, a sada više turistički – većinom s curom i prijateljima. Još uvijek skijam, ali rekreativno. Naučio sam neke prijatelje kako da mi budu vodiči i to funkcionira odlično.
Ni sam ne znam što bih sve stavio u ovaj tekst – imam osjećaj da se jako puno toga dogodilo u ovih mojih 34 godine. Studirao sam, skijao, snimao dokumentarac, letio paraglajderom, putovao, ljetovao, zimovao… svašta. Imam mnogo životnih anegdota, i zato sam na Facebooku otvorio stranicu „Kristijan Knežević – Štapkanje u mraku“.
Tamo kroz humor pokušavam približiti ljudima sve ono što nam se, kao osobama s oštećenjem vida, događa u svakodnevnom životu.
Mislim da ljudi kroz humor lakše odbacuju predrasude i rješavaju se straha od nepoznatog.
Ako se sjetite onog povećala koje sam spomenuo na početku, upravo kroz te tekstove želim to povećalo maknuti. A ako ga i ne maknem – želim da pod njim vide nas kao osobe.
Upravo mi sami moramo raditi na tome da nas ljudi vide iza tog štapa, jer možemo birati: hoćemo li se sakriti iza njega ili ga gurnuti ispred sebe, njime dotaknuti svijet i reći – evo i mene, tu sam.
Ja biram ovo drugo – i vjerujte, funkcionira.
