Vijest da je bivši Milanovićev ministar zdravstva, doktor stomatologije Siniša Varga, ušao u HDZ i nije neka vijest. Točnije, malo je koga iznenadila. Nije ni neki gubitak za SDP, a bogme ni dobitak za HDZ. Ali ima iznimno negativne učinke na birače, na njihovo povjerenje u političke stranke, jer samo pokazuje kako je tanka, fluidna linija razgraničenja između političkih opcija koje bi po prirodi stvari trebale biti antipod jedna drugoj. Ako su mogući transferi iz SDP-a u HDZ, ali i obrnuto, tada je pravo pitanje što ih razlikuje, kakva je uopće alternativa SDP Plenkovićevim zajedničarima na kritici kojih pokušavaju pridobiti povjerenje građana. Je li doista hrvatska politička scena svedena isključivo na goli pragmatizam i koristoljublje?
Varga je za Index potvrdio da je odnedavno novi član HDZ-a, ali njegovo objašnjenje zašto je to učinio gotovo je neprobavljivo. Licemjerno, patetično, lažno, umotano u alibi brige za zdravlje, kako svoje, tako i drugih hrvatskih građana oboljelih od karcinoma. Da je bilo što drugo naveo kao razlog, bilo bi prihvatljivije od ovoga jer računa istodobno na suosjećanje ali i neinteligenciju građana.
“Od kada sam prebolio rak i prestao se baviti politikom, kroz udruge pacijenata sam kao nestranačka osoba pokušao utjecati na politiku na vlasti da se aktivno provodi Nacionalni plan borbe protiv raka 2020-2030., ali s minimalnim uspjehom.
Obzirom da osjećam visoku društvenu odgovornost da se operacionalizira Nacionalni plan”, objašnjava Varga, “morao sam donijeti odluku da li samo kavanski kritizirati, ili pasivno promatrati, ili trolati na društvenim mrežama. ( ?!!! op. a. )
Obzirom da niti jedna od tih opcija nije u mom karakteru”, ističe Varga,” i što je meni apsolutno neprihvatljivo da previše ljudi nepotrebno umire od raka, odlučio sam se pridružiti grupi članova vladajuće stranke, a mojim istomišljenicima, kako bi mogli imati mogućnost pomoći u provedbi Nacionalnog plana borbe protiv raka, da se pacijentima omogući bolja dostupnost boljoj zdravstvenoj zaštiti”.
Pretenciozno spominje i kako bi rado iskustva koja je stekao kao ministar zdravstva i voditelj projekata reforme zdravstva, prenio, sve u interesu zdravlja hrvatskih građana, a taj čin mogu, kaže, razumjeti oboljeli od raka i njihove obitelji. Zašto Varga misli da HDZ-ova nomenklatura treba njegovu pomoć i znanje, da cijene njegova iskustva, ako kroz sve ovo vrijeme, otkako je izvan aktivne politike, nitko od njih nije pokazao interes za njegovim uslugama?
Prije će biti da se Varga ovim transferom želi osigurati od kaznenog progona koji ga čeka, jer mu je proljetos počelo suđenje na ŽS u Zagrebu zbog optužbi da je s pozicije ravnatelja, kroz fiktivne, nepostojeće poslove, izvlačio novac iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ( u razdoblju od 2012. do 2014. ). Navodno je, u parterstvu s Davorom Dabinovićem, oštetio HZZO za 256 tisuća kuna, no to će još imati prilike objasniti u sudskom postupku.
Ono što je na određeni način konstanta u Varginom ponašanju, potpuno nezavisna od njegova zdravstvenog stanja koje je pretvorio u svoj alibi za politički transfer u stranku na drugom kraju političkog spektra od onog na kojem je stigao do ministarskog položaja, jest pragmatično konvertitstvo. Jer, Varga je stranke mijenjao potpuno neovisno o ideološkim predznacima, isključivo vođen očekivanjima da bi baš s tom političkom opcijom mogao najlakše postići svoje karijerne ciljeve.
Pa je nakon niza godina u SDP-u ( do 2019. ), bez kompleksa pokazao spremnost podržavati i najgore, manipulativne HDZ-ove političke poteze ( poput, navodi Index.hr, Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma ) uoči ulaska u EU, jer će poslije biti prekasno. A kako mu ta podrška nije honorirana, priklonio se uskoro Milanu Bandiću i njegovoj 365 Stranci rada i solidarnosti , računajući da će preko glavnog HDZ-ovog koalicijskog partnera biti bliže i formalnom učlanjenju u Plenkovićev HDZ. Nije Vargi bilo ni tada ni sada zdravlje prvo na pameti, jer nema nikakve garancije da će HDZ biti sklon koristiti se njegovim „znanjem i iskustvom”, a nažalost, niti da bi to pridonijelo boljoj kvaliteti zdravstvenih usluga kod nas.
Varga se samo pokušava vratiti u aktivnu politiku i osigurati zaštitom najmoćnije hrvatske političke stranke uoči suđenja koje ga čeka, što pokazuje da ni on ne vjeruje u neovisnost domaćeg pravosuđa. Naprotiv!
Odium javnosti svojevremeno je izazvao i besprizornim seksizmom kao ministar zdravstva kada je izjavio : „Volimo kada su sestre u pripijenom”. Nikad zapravo nije dijelio vrijednosti socijaldemokracije, ni svjetonazorski, ni praktičnim ponašanjem, ni moralnim skrupulama koje bi trebale biti imanentne SDP-u, u čemu, naravno, nije ni jedini, a bogme ni usamljen slučaj. Teško da dijeli svjetonazor i ideologiju svoje nove stranke, HDZ-a, ali tko još mari za to…
Kako rekosmo, nikoga Vargin transfer nije iznenadio, još manje sablaznio. Hrvatska je politika krajnje licemjerna i nemoralna. Uostalom, ako znamo da je aktualni predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić kao svoj prvi politički izbor imao baš HDZ, stranku u kojoj je bio od 1989. do 2004. godine, s kojom se razišao, navodno, tek nakon što nije dobio mjesto pomoćnika ministra u vladi Ive Sanadera, zašto bi bilo čudno kad neki bivši SDP-ovac obuče HDZ-ov dres?
Hajdaš Dončić je u HDZ ušao kao mladac, upisao ga u stranku otac, ali dugih 15 godina ostao je u toj stranci koju će kasnije, kao SDP-ovac iz prvog ešalona, „držati na nišanu”. Do danas kotira kao član SDP-a kojemu nedostaje autentičnosti. Osim što mu se spočitava da je zaslužan za imenovanje zagrebačke zračne luke po Franji Tuđmanu ( navodno je to bio baš njegov prijedlog ! ), duboko ga kompromitira i njegovo recentno pristajanje na tzv. dvostruke konotacije kad je riječ o kaznenom progonu ustaškog pozdrava Za dom spremni. Svaki častan i autentičan političar dobro zna da je ZDS bio službeni pozdrav zločinačke NDH i poglavnika Ante Pavelića i da, kad je o upotrebi tog pozdrava u javnom prostoru riječ, ne može biti nikakvih drugih konotacija osim te jedne i jedine, povijesne. Ustaške.
Nije problem ni Varga ni Hajdaš Dončić, problem su svi oni izvorni SDP-ovci “koji zbog ukorijenjene mentalitetske sklonosti nezamjeranju i posluhu pred autoritetima, ili, pak, iz karijerističkih pobuda, oportunistički šute i diskreditiraju i stranku, i socijaldemokratsku ideju, i sebe. Takvi ne mogu pretendirati na ulogu alternative u društvu.
