Ovaj sam tekst napisao na prijedlog i uz pomoć jednog od čitatelja moje kolumne…
Ovaj tekst započinjem s ovim naslovom zato što želim kao osoba s invaliditetom dobiti odgovor na pitanje: koliko država potiče osobe s invaliditetom u stvaranju obitelji? Imamo li mi kakvu strategiju, pitam se? Ili gledamo na osobe s invaliditetom isključivo kao osobe s invaliditetom. Mislim da bi trebalo pitati nadležne: kada će se konačno početi spominjati osobe s invaliditetom u kontekstu obitelji i demografije?
Politika mora odgovoriti na ključno pitanje. ŽELIMO LI BITI DRUŠTVO JEDNAKIH MOGUĆNOSTI I ŽELIM PORUČITI OSOBAMA S INVALIDITETOM DA ZASLUŽUJEMO BITI RAVOPRAVNI I U POGLEDU OSNIVANJA OBITELJI JER SAM I JA OSOBA S INVALDITETOM I JEDNOG DANA VOLIO BI POSTATI TATA. ALI BI VOLIO IMATI PODRŠKU DRUŠTVA I DRŽAVE – PRIJE SVEGA RAZUMIJEVANJE „KRIVIH POGLEDA.“
Potrebno je sustavno promišljati o mjerama koje će osobama s invaliditetom omogućiti ravnopravno sudjelovanje u svim segmentima društva, uključujući i pravo na osnivanje obitelji. Demografska i socijalna politika ne smije zaobilaziti ovu temu, već je ugraditi u strategije koje jamče jednake mogućnosti za sve građane. Samo tako možemo graditi društvo koje u praksi, a ne samo u teoriji, poštuje načela jednakosti i ljudskog dostojanstva.
Zato je važno da nadležne institucije prepoznaju ovu potrebu i kroz konkretne mjere – od financijske potpore do prilagodbi stambene politike – omoguće stvarnu, a ne samo deklarativnu ravnopravnost.
Uključivanje osoba s invaliditetom u izradu i praćenje tih politika dodatno bi osiguralo da predložena rješenja odgovaraju stvarnim potrebama, a društvu poslalo jasnu poruku da je jednakost više od zakonske odredbe – to je zajednička odgovornost i temelj održivog razvoja.
Ilustracija: Amerikanac Jeremy King s posebno konstruiranim dječjim kolicima povezanim s kolicima za osobe s invaliditetom, kako bi se olakšalo roditeljstvo osobama s invaliditetom (foto Facebook, ABC News)
