„Dvije kuće iznad mora”, istraživačko-znanstveno-literarna i dijelog autobiografska knjiga poznatog hrvatskog sociologa Dražena Lalića, na neki je način obilježila treći dan Fališa. Priča je to o kulturi sjećanja, ali onoj na mikro razini, kako to veli Lalić, obiteljska, u kojoj se miješaju povijest hrvatskog društva i dviju Lalićevih obitelji, onoj korčulanskoj ( iz Čare ) i onoj iz makarskog primorja ( Tučepi ), koje ilustriraju ključnu tezu knjige o nužnosti prevladavanja posljedica prošlosti i stvaranja pretpostavki za suživot i na marko razini, u društvu. Lalić je s fališeve pozornice odao posebno priznanje šibenskom gradonačelniku Željku Buriću koji u svim kontroverzama oko ovogodišnjeg Fališa nije podlegao pritisku, a niti prevladavajućem desnom narativu iako je i sam član HDZ-a. U to ime publika je Buriću zapljeskala, a Lalić mu je poklonio svoju knjigu”Dvije kuće iznad mora” koja govori o kulturi sjećanja dalmatinskih obitelji.
– Hrvatsko društvo i dalje nosi tragove nerazriješenih sjećanja – od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Istraživanja procesa pamćenja i zaborava ključna su za prevladavanje posljedica prošlosti. Moramo izbjeći jednostrane narative, osvijestiti individualna i obiteljska iskustva te razumjeti kako ona oblikuju našu sadašnjost – kazao je Lalić tijekom razgovora kojeg je moderirao Kruno Lokotar. No, rječitom Laliću i nije trebao moderator, jer njegova obiteljska priča toliko ga je ponijela da je predstavljanje njegove knjige gotovo nalikovalo monologu.
Središnji, pa i najupečatljiviji lik knjige, kako je rekao, je njegova baka, nalik kakvom antičkom liku, žena koja je nakon smrti supruga 58 godina nosila crninu, jer „to je moje”, govorila je, demonstrirajući time čast jedne tradicionalne dalmatinske žene. No, koliko je, tvrdi Lalić, bila tradicionalna toliko je bila i moderna, liberalna, pa knjiga i kroz tu njezinu priču govori o kontradiktornostima koje nas prate. Jer isti ljudi istovremeno mogu biti i tradicionalni i moderni. Kao što i unutar jedne obitelji, pa i Lalićeve, koja je, nota bene, bila i vjernička, neki mogu imati ustašku, a neki komunističku prošlost, no te razlike obitelji znaju prevladati, što svjedoči i njegova, s društvo nažalost u tome ne uspijeva. Zbog te nemogućnosti da se prošlost ostavi iza nas, da je ne revidiramo nego se s njom suočimo i prihvatimo je takvu kakva jest, rađaju se podjele u društvu poticane perpetuiranjem mržnje i nepomirljivosti.
– Kako Crkva, kako teolozi, kako istinski vjernici ne reagiraju na ove poruke mržnje koje se šire ovom zemljom kao otrov- čusio se Lalić, konstatirajući kako su se nakon Thompsonovog koncerta na zagrebačkom hipodromu odnosi među ljudima značajno pogoršali. I sam, rekao je, ima takvo iskustvo.
Njegova knjiga, smatra, šalje drugu poruku. Poruku pomirenja. Ona govori kako su ljudi na mikro razini, na dva lokaliteta, na Korčuli i u makarskom primorju rješavali te probleme.
– U makarskom primorju je bio građanski rat, ubijali su se članovi iste obitelji, susjedi itd. I u mojoj obitelji je bilo ustaša. Ali, nakon rata ljudi su imali načine kako da to prevladaju, da se druže, prijateljuju, kako da žive zajendo, pa čak i da se žene– kazao je, navodeći za primjer svoju baku kojoj su ustaše ubile muža i njezinu prijateljicu kojoj su muža ubili partizani, ali to ih nije spriječilo da budu prijateljice.
– I nema većeg prijateljstva- ustvrdio je- od naše dvije obitelji. Mi smo na razini obitelji prevladali taj grozni građanski rat… Moramo naučiti živjeti zajedno, prošlost ne možemo promijeniti…- poručio je Lalić s Fališa, zagovarajući promjenu dominantnog narativa isključivosti u korist pomirenja. Postoji kolektivna kultura sjećanja koja je ideologizirana, pa se do koca 80-ih nije smjelo ni spominjati Bleiburg, a sada mnogi neće da govore o ustaškim zločinima. Između ta dva sjećanja je obiteljsko sjećanje, ističe Lalić.
Treći dan Fališa donio je i zanimljiv razgovor o temi „Između integracije i isključenja”, a govorili su Nawar Ghanim Murad, Goran Lukić i Lucija Mulalić, a Dario Špelić, novinar i urednik Obrazovnog programa Hrvatskog radija, je večer zaključio predavanjem „Bliski istok, kraj agonije ili agonija bez rata”
U subotu su na programu čak dva okrugla stola „Skrivena agenda” i „Da li su revolucije umrle”. Prvi se bavi usponom i institucionalizacijom antirodnih pokreta u Hrvatskoj, Europi i svijetu, a sugovornici o toj temi su Hrvoje Šimičević, Maja Gergorić i Maja Šintić. Drugi tematizira pitanje potentnosti, pa čak i oportunosti revolucija kao ključa za promjene, bavi se pitanjem jesu li revolucije kao politička i društvena forma izgubile svoj smisao, snagu, možda i potrebu, ili su samo promijenile obličje. O temi govore Jaroslav Pecnik, Ana Hegediš i Dinko Gruhonjić. Na kraju, slijedi predavanje prof. Siniše Maleševića „Zavodljiva moć nacionalizma”.
