Teslina ulica u šibenskom Varošu danas je bila neobično prometna, ali tiha i dostojanstvena. Čuli su se samo koraci u tišini onih koji su se došli pokloniti i zahvaliti obitelji Dedić, Arsenu, Gabi i Matiji, na bogatoj glazbenoj ostavštni koju su oduvijek doživljavali i kao svoju, šibensku, jer su se u njoj prepoznavali, u njoj osjećali svoj posebni timbar kojega su Dedićevi znali prenijeti, bilo stihom, bilo glazbom ili interpretacijom. Šibenčani su voljeli ovu jedinstvenu glazbenu obitelj s kojom su se danas na svoj način i oprostili u njihovoj ulici, u Teslinoj, pred njihovim vratima, uz emotivne poruke i pozdrave, uz poneku upaljenu svijeću, poneki cvijet…
“Je da jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi…”, tako je pjevala Gabi u Šibenskoj nevisti koju je za nju napisao Arsen, precizno ocrtavajući tu tešku, tvrdu šibensku ćud ispod koje se skrivala neka opora dobrota. Šibenčani su se ponosili Dedićevima, činjenicom da su dio njihova identiteta i kulture, da su vrijeme rado u ovom gradu, u svojoj ulici, među svojim ljudima, provodili. To kao da se podrazumijevalo, o tome se nije puno govorilo, to nije imanentno tako tvrdoj naravi grada od kamena koji je često emocije razumijevao kao kič i patos. U ovom gradu svi su tretirani jednako, biti poznat i uspješan u Šibeniku nije nikakva prednost, nikakva privilegija, ovdje vas nitko neće salijetati radi autograma, za vama se okretati kao za holivudskom zvijezdom, ovdje ste sigurni u svojoj privatnosti i suživotu s okolinom. Onom koju ste sami izabrali.
Danas više nema razloga hiniti tu nezainteresiranost za veličine koje su obilježile ovaj grad i njegovu kulturu. Zato su Šibenčani, prijatelji, znanci i jednostavno sugrađani, od jutarnjih sati tiho zalazili u Varoš, u Teslinu, pred kuću Dedićevih, s iskrenom tugom zbog gubitka koji nije moguće kompenzirati ni na koji način, ostavljali cvijeće, palili svijeće i ispisivali svoje oproštajne riječi onima koji su ih počastili svojim stvaralaštvom i vremenom koje su im poklonili boraveći svakog ljeta u ovom gradu. Svom gradu.
Mnogi su im poželjeli „put u raj”, da žive sretno na drugom svijetu, da skladaju i izvode bezvremenske pjesme kakvima su nas ovdje, na ovom svijetu, zadužili.
Arsen je otišao s ovog svijeta prije deset godina, Matija prije samo dva mjeseca, a sada, 11. kolovoza i Gabi. Izabrali su ljeto za svoje posljednje putovanje, samo su otišli na neku drugu adresu, kuća u Teslinoj je ostala prazna i zatvorena, sada možda zajedno traže neku svoju novu „kuću pored mora”…
Inicijativu za nimalo konvencionalni „posljednji pozdrav” sa svojim sugrađanima koji su zaorali duboku brazdu u hrvatskoj glazbi i kulturi, pokrenula je grupa Naš Šibenik koja je na svom profilu pozvala građane da se tihom šetnjom Teslinom ulicom oproste od ove velike glazbene obitelji.
-Pošaljimo našoj Gabi, Arsenu i Matiji posljednji pozdrav cvijetom i kapljiom ljubavi kakvom su i oni nesebično obasipali nas svih ovih godina. (…) Prođite Teslinom ulicom i pred vratima zaželite im “Put u raj” i neka “pamte samo sretne dane” kao što ćemo ih uz njihove pjesme pamtiti i mi i oni iza nas – poručili su. Poziv je prihvaćen.
