Slobodan Šnajder je u „Doba mjedi” izrekao jednu svevremensku misao, a ona glasi: „sirotinja nema prijatelja”. Tragedija je što siromasi, osobito siromasi duhom, moralom i dostojanstvom traže vođe. Hrvatski narod živi u oskudici materijalnih dobara, ali on je siromašan i u svakom mogućem smislu. Mi smo prosjaci Europe i uporno biramo vođe koje će nas na tom prosjačkom putu zadržati. Ne usudimo se biti bogati, sretni i dostojanstveni; život nosimo kao teret, provodimo ga u grču i međusobnim sukobima. Umjesto da izaberemo političare koji će nas učiniti dostojanstvenom nacijom, mi biramo one koji nas getoiziraju i sramote, ali nas to ne sprječava da posegnemo za idolatrijskim elementom i da takve političare obožavamo.
Narod siromaha
Tuđman nas je osramotio pred svijetom, pred kraj njegovog života bili smo u izolaciji. Što je međunarodna zajednica mislila o Tuđmanu i narodu koji ga je birao da mu bude vođa na putu osiromašivanja, dovoljno je da se prisjetimo njegove sahrane – okupila se masa siromašnog hrvatskog puka i svega nekoliko političara izvan Hrvatske. To nije bila sahrana predsjednika jedne države, nego prilika da jedan narod siromaha iskusi krajnje poniženje u koje se sam uveo. Birali smo vođu, vođu smo dobili, vođa nas je osiromašio, nismo imali prijatelja, vođa je sahranjen kao neprijatelj svijeta. Prošlo je nekoliko desetljeća od te dehumanizirajuće epizode a mi nismo ništa naučili. I dalje se krećemo u granicama idolatrije prema mrtvim i živim vođama, i dalje smo narod prosjaka bez prijatelja, samo što nas je svakim danom sve manje. Ima nas sve manje i sve smo siromašniji.
Jasno mi je da ne postoji ta pedagogija koja bi odgojila hrvatske građene da odbace idolatrijski element koji ga vodi u sve dublje i tvrdokornije siromaštvo i u nepovratni nestanak s povijesne pozornice. Kako poučiti narod da je upao u perfidnu zamku izolacionizma time što mu se kao iskazivanje nacionalnog ponosa servira nacistički poklič zbog kojega će, čim pređe granice naše države, biti kažnjen i prokazan kao baštinik najsramotnijeg dijela povijesti? Nikako. Imamo bogatu povijest, ona nas čini ravnopravnim baštinikom slobodnog svijeta, a mi se neprestano ukopavamo u zlokobne dvostruke konotacije, a niti jedna od tih konotacija ne znači ništa dobro. Mi smo siromašni poviješću, ne zato što nemamo bogatu povijest, nego zato što smo odlučili iskazivati vjernost vođama koji se bogate na našem osiromašivanju. Vođe nije briga za one koje vode, tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti.
Kršćani
Isus Krist nije bio vođa – on je ljudima nudio put, istinu i život. Kršćanin mora sam izabrati taj put, a ako ga izabere, dužan je sam tim putem i ići. Isus je na tom putu prisutan u paradoksu odsutnosti. Kršćani su, nadalje, dužni sami otkriti istinu kako bi mogli sretno i ispunjeno živjeti. Ne može nam bog biti istinit ako prethodno nismo spoznali istinu o sebi. Isusovo ‘ja’ je put, istina i život, stoga i ‘ja’ svakog kršćanina mora biti put, istina i život upravo tog kršćanina. Krist ne spašava kolektiv, nego pojedince, a potom spašeni pojedinci čine kolektiv. Kršćaninom se ne postaje rađanjem u nekom kolektivu ili, kako to bezočno lažemo, u kršćanskoj obitelji ili kršćanskoj sredini. Ne, kršćaninom se postaje vlastitim izborom, a ako izaberemo pravo kršćanstvo, na tom putu ćemo, najprije u „prisutnosti u odsutnosti” vjerovati u Krista, a potom, ako je riječ o istinitom kršćanstvu, na tom putu ćemo se susresti s Kristom. Kršćanstva nema bez kršćana.
Analogno ovome, Hrvatske nema bez zauzetih građana koji nastaju u hrvatskom jeziku kao Hrvati, taj jezik im treba da bi sebe u svijetu mogli izreći. Nitko nije Hrvat po političkoj stranci, vođi ili vojsci, nego po samoći ulaska u jezik i stvaranju sebe u jeziku. Hrvati nastaju u jeziku, ne u vojsci, stranci ili maternici. Hrvatska nije tlo, nego riječ. Siromasima bez prijatelja treba vojska; vojsci treba vođa i neprijatelj, bez toga vojska gubi smisao, zato vojske osiromašuju – sve, ne samo ova naša.
Vojni mimohodi i domoljubni koncerti su namijenjeni siromasima, oni ih zadržavaju u siromaštvu i čine ih daleko nebitnijima od tla. Čovjek nastaje u vlastitoj samoći, a definira se u jeziku. Svaki čovjek stvoren u jeziku je bogat čovjek, on nema vođe, on ima vlastiti put, to je put istine i života. Sve ostalo je prevara za povijesne siromahe.
