Odlazak Matije Dedića, velikog jazz pijanista i glazbenika, velikog čovjeka iznad svega, duboko je pogodio njegovu obitelj, majku Gabi, suprugu Marinu, kćer Lu, ali i njegove prijatelje, suradnike i kolege koji su se s Matijom oprostili na komemoraciji u dvorani Vatroslava Lisinskog, natopljenoj njegovom muzikom, njegovom virtuoznošću, notama njegove topline i tankoćutnosti. Riječi njegove prijateljice iz djetinjstva, koje ih je vezalo trajno, književnice Olje Runjić, izgovorene na komemoraciji, još bolno odzvanjaju, gnijezde se u svakoj duši koja je poznavala Matiju i urezuju u sliku koju smo, svatko od nas posebno, stvorili o ovom velikom umjetniku. Vrijedne su da ih ponovimo. Pamtimo. Osjetimo.
Ajfelov most
Nismo te se naslušali
Dragi Matija,
Ne umijem se oprostiti od tebe jer ćeš ostati sa mnom kao što si sa mnom bio još prije prvog susreta. Ljetno popodne, Šibenik 78., sreću se na Mimincu dvije stare znanice, sinovi su im zajedno sjedili u klupi. Tebe za ruku vodi tvoja baka Jerka, mene moja Jela. Oboje ošišani na famoznu bubi kopf, moja je bila crna, tvoja plava, odmah sam ti spontano dotakla kosu.
– Mala, koliko ti je godina?
– Nisam ti ja mala, ja sam Matija.
Iza prvog razmijenjenog pogleda pripremalo se jedno prijateljstvo obremenjeno našim dvjema obiteljima, njihovim druženjima, kumstvima, plovidbama, usidreno s Čentrunićem 1 u Guštinoj vali, al’ mi o tome tada ništa nismo znali. Kad je došao red na nas, upravo je počeo rat i otada do danas nas dvoje smo sabirali, spajali, spašavali što se spasiti da:
pa tako ti meni Keith Jarretta, ja tebi Azizu Mustafu Zadeh
ti meni Kind of Blue, ja tebi Caetana Velosa
ti meni ponoćno bistrenje mutnih, ja tebi varoški bluz
ti meni u kupe, ja tebi u špade
ti meni u runjiće, ja tebi u dediće
Kada mislim o tebi, mislim na uzajamnost.
Pa slijedom događaja, ti meni u Veneciju, ja tebi u Graz, ti meni u Šibenik, ja tebi u Zagreb, ti meni iz New Yorka telefonom na onkološki odjel, svakog jutra, ni jedno nisi preskočio, ti meni – ozdravi mi ti, ja tebi – pamtim samo sretne dane…
Sjećam se, donio si mi najveću grudvu snijega koju si uspio strpati u kufer.
Kad mislim o tebi, mislim na Gabi Novak.
Ti meni poslala ti Gabi, ja tebi pošalji ovo ćaći. Meni golemi Arsen i Gabi, tebi otac i mati. Neizreciva tvoja mati. Kako pred nju sada bez tebe stati? Prije deset godina, kada je otišao Arsen, ti si tješio mene, tada trudnicu, čovječe, ti si tješio mene, a ja ne mogu izustiti ni riječi tvojoj majci. Ja danas, svi mi ovdje danas, pred njezinim bolom možemo samo šutjeti.
Kad mislim o tebi, ja mislim na ljubav.
Jer ti si onaj koji je volio uvijek malo odanije. Pa tako ti meni – dobar ti je Igor, a ja tebi – hvala za Marinu. Stalno si me gnjavio da nju volim više i ja sam je zauzvrat voljela svaki dan malo više baš zato što si Ti volio najviše. Kad mislim o tebi, mislim na ustrajnost. Bio si ustrajan u voljenju. I ustrajan u gubljenju. A za to je trebalo hrabrosti. Kad mislim o tebi, mislim na “Octopussy”, tvoj prvi i meni najdraži album.
Kad mislim o tebi, mislim na ranjivost.
Koliko dedićevski zaguljen i duhovit, toliko novakovski rafiniran i pažljiv. Ti, Marina i Lu k meni prvi u Beču kad sam rodila Zoe. Tog istog dana osvojio je šest Porina, između ostalih i onaj za album godine “Matija svira Arsena”, vjerojatno najintimniji razgovor oca i sina koji nam je dat na uvid, i time nam je trajno ostavio u testament zagrcnutu nježnost očekivanja nad vječnom zapitanošću djece.
Čestitala sam ti: šest Porina, Dediću, to možeš samo ti!
Uzvratio si: Mater u 44.! To možda možeš samo ti, al’ sorry draga, mi ipak, imamo Sandru.
Ti nama Sandru, tvoju veliku sestru Sandru. Mi nama Sandrinu i Alenovu, Marininu i Luinu, Filipovu i Lukinu, Sunčinu i Dejinu, Čvarginu, Arsenovu i Gabičinu, Bambinu i Milutinovu, Ksenijinu, Žarkovu i Haninu Jadriju, našu Jadriju.
Ja tvoja Hana 2. Znam da si joj sada tu, na onom prozorčiću, s kojeg si se bodrio kad ste kao djeca ovdje prvi put nastupali.
Bilo je velikih valova, ali bilo je i pjeva jezerskih ptica. Padali smo i dizali se s tobom. Smijali sam se. Kako smo se samo smijali. Kad mislim o tebi, mislim na allegro, staccato andante.
Ti, Oki i ja ljeto devedesetineke, u Gabinoj kući na Hvaru, sve su ljetne fjake trebale biti naše. I ona sita nedjeljna popodneva kod naših Sunčica i Deje na Trešnjevci.
Kad mislim o tebi, mislim na Lu.
Sigurno najsretniji dan u tvom životu je onaj kad ti se rodila Lu. Tvoja obožavana Lu. Tada si negdje svirao ne pamtim gdje, ali pamtim poruku: Marina i mala su dobro. Ja sam van sebe.
Sjećaš se kad je prvi put samostalno krenula u školu, a ti je tjednima pratio iz prikrajka da joj se nešto ne dogodi. Mi smo te zezali, nije te bilo briga.
Samo je bilo važno da je mala dobro. Kad mislim o tebi, mislim na nježnost.
Jučer pred polazak u Zagreb, Zoe mi je rekla da joj je Matiti blu tuga na duši i da je boli Lu. Sve nas danas boli Lu.
Trebala bih ti reći, ono što priliči reći u ovakvu nedobu: Čuvat ćemo Lu. Ali znam da ne haješ za pusta obećanja. Ne mari ni Lu. Ti dobro znaš tko tebe čuva. Oduvijek.
Kad mislim o tebi, mislim na genijalnost.
Tebi je bilo potaman što je drugima previše zato su ti drugi često bili premalo. Presenzibilan, preposvećen, prestrastven, predarovit. Predan.
I na koncu, kad mislim o tebi, mislim na život.
Zato se ne želim oprostiti od ovog dijela sebe koji je otišao s tobom jer ti si u svima iu svemu ako ima veze s mojim životom.
Hvala ti, što si se pobrinuo za sve nadolazeće samoće i za sva odsustva, ostavivši nam onu božansku notu s početka svake tišine, onaj tvoj čarobni, uvodni ton u nijemosti.
Nijemi smo ti, plavi moj dječače s Miminca,
mila moja Matiti,
Nismo te slušali.
***
1 Četrunić je bio stari drveni brod koji su u mladosti imali dva brata Dedića, Arsena i Milutina, i dva brata Runjića, Rade i Anđelko zvani Bambe, i njime su plovili po šibenskom arhipelagu; četrun je lubenica
2. Hana Hajdarhodžić, pijanistica (Matijina prva rodica)
Olja Runjić 12. 06. 2025.
