Ironija se pobrinula da je novi papa izabran na dan kada civilizirana Hrvatska obilježava oslobođenje Zagreba. Izbor Lava XIV. nije ponajbolje sjeo tvrdim desničarima, posebno ne onima koji su, navodno zbog duboko nacionalnih razloga, njegovali neprijateljski stav prema papi Franji. Papa Franjo im nije odgovarao zbog toga što je otvorio raspravu, a dijelom i privremeno zaustavio proces proglašavanja Alojzija Stepinca za sveca Katoličke crkve. Stepinac će jednom postati svetac, to je nesumnjivo, ali će ta svetost, koja je teološka a ne povijesna i činjenična kategorija, čak i u crkvenim krugovima, trajno nositi pečat Stepinčevog, kako se to kaže, kontroverznog života.
Politički blaženik ( svetac )
Stepinac je politički blaženik, postat će i politički svetac. Njegova svetost se već dugo nalazi u fazi perverzije – čak se i u političkim kampanjama od birača traži podrška kako bi se ovaj kanonski proces doveo do kraja, i to političkim pritiskom. To me nimalo ne čudi – vjera je u Hrvatskoj, uz prešutnu suglasnost klerikalnih krugova, postala političkom stvarnošću, pa je sasvim razumljivo da se onda i političkim metodama traži da Stepinac postane svetac. Desničari su se potrudili pronaći simboliku u tome da je Lav XIV. izabran na rođendan Alojzija Stepinca. No, budući da ironija nikada nije jednoznačna, ona prokazuje uskoću naših zainteresiranih i krajnje nemoćnih stavova, ovaj izbor treba sagledati i iz perspektive svečanosti obilježavanja oslobođenja Zagreba od onih koje je Stepinac promatrao, tako ih je i pozdravio i s njima surađivao, kao predstavnike vlasti koja je formirana kako bi Hrvati realizirali povijesnu težnju da žive u svojoj državi.
Nastranu to što je ta država nastala voljom Hitlera i Musolinija, pa se nekako i očekuje da baštinici ove marionetske države njeguju kult servilnosti prema stranim gazdama, to se zadržalo i danas (sjetimo se samo trajne desničarske fascinacije Orbanom ili ekstaze zbog toga što je Trump izabran za američkog predsjednika), veći je problem što zagrebački nadbiskup u povjerenom mu stadu nije vidio katolike nego Hrvate. Katolicima je domovina na nebesima, zbog te domovine su spremni podnijeti mučeništvo. Ta domovina nije domovina rasnih zakona, koncentracijskih logora i genocida. Marionetska, Hitlerovim i Musolinijevim zalaganjem stvorena, tzv. NDH je takva bila u trenutku nastanka, ona je nastala kao antipod katoličanstvu. Stepinac to nije, zbog nacionalističkog sentimenta koji isključuje moral, odmah vidio, poslije jest, ali je i dalje u takvoj državi gledao hrvatsku državu koja ima problem što je vode hrvatstva nedostojne političke strukture.
Stepinac i Tuđman
No, istina je da su tzv. NDH vodili upravo oni koji su savršeno odgovarali njezinom nastanku i njezinoj biti – vodili su je zločinci. Hrvatski mladići i djevojke, među kojima je bio i Franjo Tuđman, pobunili su se protiv fašističkog i nacističkog terora, kao i protiv njihovih sramotnih kolaboracionista te su se masovno priključili antifašističkom, osloboditeljskom, partizanskom pokretu. Sve što su partizani oslobodili, bilo je tada a i sada oslobođeno, sav teritorij koji su zauzeli fašisti, nacisti i ustaše, trebalo je osloboditi. Partizani su bili osloboditelji, fašisti, nacisti i ustaše su bili okupatori. Logika rata je jednostavna – tu postoje dvije strane, samo jedna je, u povijesnom i moralnom smislu u pravu. No, ratni moral je minimalan, on se svodi na to da samo jedna strana vodi pravedan rat. U Drugom svjetskom ratu u pravednom ratu su sudjelovali hrvatski mladići i djevojke koji su se organizirali unutar partizanskog pokreta.
Ovo ne znači da pobjednici ne čine zločine, čine ih. W. Churchill je, recimo, naredio bombardiranje Dresdena, dok je H. Truman odgovoran za atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasaki. Tito je odgovoran što je prepustio da se izvrši čin brutalne odmazde nad kolaboracionistima, među kojima su, baš kao i u svakom zločinu, ubijeni i mnogi nevini. Pravedan rat nije rat bez zločina. Usprkos zločinima pobjednika, u svakom ratu znamo tko je bio osloboditelj. U Drugom svjetskom ratu osloboditelji su bili partizani. To je tada znao i partizan Tuđman, ta ne slave ga desničari uzalud – i oni, makar podsvjesno, znaju da su partizani osloboditelji. Slavljenjem Tuđmana, slavi se antifašistički, partizanski, osloboditeljski pokret. Tuđmana se ne može odvojiti od partizanskog pokreta, baš kao što se Stepinca ne može odvojiti od tzv. NDH.
Nije Tuđman samo u ratu bio protiv Stepinca, on je, kao poslijeratni fanatični komunist, sudjelovao u izgradnji komunističkog poretka, Stepinac se komunizmu, s katoličkih a ne nacionalističkih pozicija, suprotstavljao. I tu je, s razine katoličkog nauka, bio u pravu. Stepinac i Tuđman nikada nisu bili na istoj strani, nikada na istoj strani ne mogu ni biti. Tuđman je samo nadživio Stepinca. Na istu stranu ih pokušavaju staviti oni koji se srame svoje prošlosti, ali i povijesti naroda kojem formalno pripadaju. No, povijest je nepromjenjiva i prepuna ironije. Ironija služi da se stvarnost razotkrije.
Marko Vučetić na Trisovoj tribini (foto TRIS/G. Šimac)
