Niska izlaznost birača nije opravdanje za loš rezultat neke političke opcije, građani imaju pravo ne izaći na izbore, baš kao što imaju pravo negirati vlastitu građansku narav – mogu odbiti nekoga birati i mogu odbiti biti birani. Bitno je da građani izraze neki politički stav – neizlaženje na izbore izricanje je političkog stava koje se ni po čemu ne razlikuje od glasanja. Štoviše, sve sam bliže tome da na birališta ubuduće izlazim samo ako se pojavi neka politička opcija kojoj je stalo do toga da pobijedi, ali i koja zna što nakon pobjede želi postići. Ako se to ne dogodi, na birališta neću izaći. Suludo je nadati se da je nekome stalo do političke promjene ako iza te nade ne stoji neka aktivnost ili opravdanje.
Država primitivne korupcije
Politika je racionalna, proračunata aktivnost koja ima za cilj izazvanje neke emocije. Zanimljivo je promatrati kako se mnogi vesele ili, pak, tuguju zbog izbornih rezultata, samo zbog toga što su uvjereni kako je to njihov poraz ili pobjeda, iako nije. Svi, u konačnici, živimo u istom svijetu, krećemo se istim ulicama, kupamo se na istim plažama, imamo iste probleme s parkiranjem automobila, dobivamo istu zdravstvenu uslugu i bivamo pokapani na istim grobljima. Politički izbori nisu nešto što bismo, dakako ako smo imalo razumni, doživljavati osobno. Politikom uređujemo javni život, taj život ne utječe na ono što mi u sebi jesmo. To samodefinirajuće područje nalazi se pod ingerencijom našeg ‘ja’. Ako se samodefiniramo, slobodni smo, ako to ne radimo, nismo. Nismo dužni biti slobodni, za slobodu se moramo izboriti, i to vlastitim snagama. To nitko ne može učiniti umjesto nas.
Čovjek može odustati od vlastitog života i vlastite slobode kako bi se posvetio javnom odnosno političkom životu. Političke stranke su kao stvorene za takve – članovi stranaka se ne trebaju zamarati slobodom ili istinom. Istina je za njih ono što im stranka kaže da je istina, a izbori se vrše tako da neki stranački autoritet naredi što član stranke treba učiniti, i on to učini. Stranke su interesne organizacije i, samim time, počivaju na nekoj korupciji. Prvo što politička stranka korumpira je osobna sloboda. Stranački čovjek, neovisno radi li se o predsjedniku stranke ili biraču koji glasa za neku stranku isključivo zbog toga što je to ta stranka, čovjek je korumpirane slobode koji pristaje na to da ga stranka definira.
Ne postoji politička stranka koja poštuje pojedinačne slobode članova, od njih se očekuje da slušaju, slijede i izvršavaju ono što im stranka kaže. Zadatak svake stranke je da, na ovaj ili onaj način, korumpira članove, simpatizere i birače. U primitivnim društvima, primitivna je i korupcija. Hrvatska je primitivno društvo, takve su nam politike. Mi smo država primitivne korupcije. Ako pogledamo samo koga smo sve do sada birali, trebalo bi nam biti jasno koliko i kako smo korumpirani.
Usnuli Milanović
Kada smo birali predsjednika države, govorio sam o tome kako Milanović ne može bit cilj ili svrha političkog djelovanja, on ima instrumentalnu vrijednost – njegova uloga je ta da ga se instrumentalizira ili iskoristi kako bi se ostvario neki politički cilj. U ovako brutalno korumpiranoj državi, cilj je trebao biti ograničavanje moći čovjeka koji je izvor te političke korupcije. Riječ je, naravno, o Plenkoviću. No, budući da je Plenković visokim plaćama korumpirao i opoziciju, taj cilj gotovo nitko nije postavio, pa on na lokalnim izborima nije ni ostvaren. Štoviše, na ovim izborima Plenković je, uz aktivno sudjelovanje odnosno, da posegnem za terminologijom nekih religija, uz aktivno nedjelovanje većine oporbe i Zorana Milanovića, toliko ojačao da je, nakon poniženja koje je doživio na predsjedničkim izborima, postao najmoćnijom političkom figurom. Bio je na dnu, Milanović i oporba to nisu mogli gledati i pomogli su mu da ustane. Da je, kojim slučajem, pobijedio u Zagrebu, Plenković bi postao apsolutni vladara države koju je korumpirao.
Budući da je demokracija u Hrvatskoj više instinktivnog karaktera, ne treba čuditi da su građani glasali za Milanovića zbog toga što su htjeli nekoga tko će se, uglavnom prigodničarski i bez nekog stvarnog učinka, suprotstavljati Plenkoviću. Taj instinktivno-prigodničarski šarm imaju i birači. Zato su sada na lokalnim izborima izabrali Plenkovića koji je, zahvaljujući rezultatima izbora, ponovno uspostavio dominaciju nad Milanovićem. Milanović je rezultatom predsjedničkih izbora ponizio Plenkovića, a onda je utonuo u samozadovoljni zimski san, omogućivši tako da se Plenković potpuno oporavi i da, upravo zbog doživljenog poniženja, dodatno korumpira institucije (primjerice državnog odvjetnika koji je aktivno, ne skrivajući se, sudjelovao u političkoj kampanji) te da nakon ovih lokalnih izbora izađe nikad moćniji.
Mlanović i oporba su imali samo jedan zadatak – trebali su pobjednički val s predsjedničkih izbora usmjeriti prema lokalnim izborima. To je, uz Milanovićev minimalni napor, bilo lako ostvarivo. Trebao je samo pozvati građane da na lokalnim izborima u HDZ-ovim kandidatima vide Plenkovića i da ne dopuste da njegova pobjeda na predsjedničkim izborima bude uzaludna, a ona je uzaludna ako Plenković opet politički oživi. Upravo to se dogodilo. Plenković je oživio, Milanović se kratkotrajno probudio iz sna samo kako bi birače demotivirao izjavom da više ne namjerava sudjelovati na izborima odnosno poslao im je poruku da ne glasaju za njega na lokalnim izborima jer ga tamo nema, te je nakon toga nastavio spavati, kada se probudi, udovoljit će svim Plenkovićevim zahtjevima, bit će suradljiv, a oporbeni političari će i dalje uživati u plaćama koje im je Plenković dao kako bi ih korumpirao.
Srećom, svi ćemo i dalje živjeti u istom društvu i, u konačnici, ako nismo slobodni, bit ćemo, neovisno o ulozi koju u društvu igramo, izloženi istoj sudbini. Naša sudbina je da živimo u Plenkovićevoj državi, a Plenkovićeva sudbina je da živi u Tomaševićevom gradu. Sudbina Pantovčaka je da tamo nitko ne živi, tamo netko spava. Milanovića smo izabrali da bude instrument budućih političkih pobjeda, a on je, čini se, ipak imao cilj, taj cilj i ostvaruje – čovjek spava.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
