Posljednjih dana puno razmišljam o životu, odnosno koliko ljudski život malo vrijedi, i nije to nešto što spoznajem tek sada – u ovim godinama – nego zato što se uvijek zavaram s tim da se možda nešto promijenilo. Nažalost, brojni tragični događaji me uvijek podsjete da je to nešto što je oduvijek tako, pogotovo ako živite u Hrvatskoj. Pogotovo ako ste osoba s invaliditetom.
Početkom listopada prošle godine u javnost je dospjela vijest o tragičnoj smrti djeteta s teškoćama u razvoju od nepunih 15 godina u Centru za Rehabilitaciju Oštro u blizini Rijeke, centru za rehabilitaciju koji se samo tako zove. Umro je sam i zaboravljen od svih, zatvoren u derutnoj sobi, a presudio mu je komad pizze, u još jednoj ustanovi gdje je osoba s invaliditetom samo broj. Umrlo je dijete, u Europskoj državi potpisnici svih mogućih povelja o pravima osoba s invaliditetom.
Od svega gora je samo reakcija glavnih i odgovornih za ovu tragediju koji na sve to imaju samo bešćutno reći „da se to događa“. Kao da je uginula ulična mačka, a ne dijete. Ali to nije sve – i ovaj slučaj kao i mnogi drugi prije njega, dospio u javnost nakon mjeseci zataškavanja. I to nije sve – usprkos ozbiljnim optužbama za nemara, te anonimnim prijavama da se nad djecom centra vrši fizičko i psihičko nasilje pravosudna i državna tijela nisu pokrenula istragu. Također državno odvjetništvo nije zatražilo nalaze obdukcije iako postoje ozbiljne optužbe da je preminulo dijete bilo izloženo nasilju kao i da su na njegovom tijelu pronađene teške ozljede.
Ovakav ravnodušan stav svih odgovornih i nedostatak empatije ne ukazuje samo nedostatak odgovornosti i poštivanje temeljnih etičkih standarda u brizi za one najranjivije, nego je pokazatelj potpune ne zainteresiranosti vlasti za stvarne potrebe i probleme osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Neće me uopće čuditi, kao vjerojatno ni vas, ako i ovaj slučaj bude pometen „pod tepih“ a odgovorni umjesto u zatvoru budu sjedili na još boljim radnim mjestima, jer politika nikad nije na strani onih najpotrebitijih.
Uskoro obilježavamo još jedan međunarodni dan osoba s invaliditetom, s govornica diljem zemlje slušati ćemo isprazne govore političara o inkluzivnosti, o jednakim mogućnostima, o tome što oni sve rade za nas. Pričat će nam o nekoj dalekoj, europskoj, civiliziranoj zemlji u kojoj mi osobe s invaliditetom ne živimo, jer naš život očito ne vrijedi. A zašto je to tako? Volio bih i ja znati odgovor…
llustracija…
