Slikar iz Viteza, kojeg ni cerebralna paraliza nije spriječila da se bavi onim što voli i za što je nadaren…
Predstavite se molim vas…
Zovem se Stjepan Perković. Slikar sam koji slika lijevim stopalom. Rođen sam 1974. u srednjobosanskom gradiću Vitezu i od rođenja imam cerebralnu paralizu koja je otada dio moje osobnosti, ali svakako ne najvažniji. Osoba sam koja je naučila i prihvatila cerebralnu paralizu i ona me nije zaustavila u ciljevima koje ostvarujem. Dapače, smatram da sam invaliditet pretvorio u prednost, jer je na mene djelovao kao poticaj da još čvršće koračam svojim putem.
Kako je bilo vaše djetinjstvo i školovanje? Kako vas je vaša okolina prihvatila?
Cerebralna paraliza je kalup koji je uvjetovao moje djetinjstvo. Ipak, tako ‘ukalupljen’, igrajući se s drugom djecom, nisam se na to obazirao, tada je nogomet bio glavni i uvijek sam bio u jednoj od ekipa. Usprkos odbijanju da me prime u ekipu, jer su mislili da će sa mnom biti slabiji, kad se dokažeš kao dobar igrač, onda ti biraš tko s tobom igra. Naravno da je bilo ruganja i svega drugog od strane djece, ali nisam mogao dopustiti da me to spriječi u pokušajima ostvarenja dječačkih želja i interesa. Na neki način sam lomio taj čvrsti tjelesni kalup i otkrivao mogućnosti koje se otvaraju u tom procesu. To me očvrsnulo. U prvi razred osnovne škole sam krenuo u Vitezu, a školovanje sam nastavio u Zagrebu u kojem sam se formirao i u kojem danas živim i radim.
Da li vas je invaliditet ikad u nečemu ograničavao?
Cerebralna paraliza je trajno stanje, ne mijenja se. O tome ne razmišljam, to je dio mog života. Zašto bih se time opterećivao? Kad čovjek previše razmišlja o svom invaliditetu, ništa neće postići. Ja sam umjetnik s tim tjelesnim stanjem i radim svoj posao. Prepreke koje postoje u društvu pokušavam preskočiti pomoću umjetnosti. Pretvaram ih u izazove. Okolina uvijek ima predrasuda, ali ne može se zato dopustiti skrivanje od svijeta. Osobe s invaliditetom imaju svoja prava, koja se nažalost smanjuju ili se ne mogu ostvariti, ali uz prava, ako sudjeluju u društvu, imaju i obaveze i poštovanje kao i svi ostali.
Stjepan Perković
S obzirom da ste slikar, što je to što vas je privuklo k umjetnosti i kako se razvila vaša ljubav prema slikanju?
Slikanjem sam se u školi bavio kroz sate likovnoga, nisam tada mislio da ću se u životu time i profesionalno baviti. Sjećam se jedne prilike na jesenskom velesajmu, gdje smo kao škola išli u razgledavanje sajma gdje sam upoznao dva studenta Likovne akademije koji su u jednom od paviljona slikali. Ja sam im se pridružio, pitajući ih mogu li s njima slikati pa su mi dali papir i flomastere te sam crtao pored njih. To ipak nije utjecalo na moju sadašnju profesiju, bar ne svjesno. Mislio sam upisati Pravni fakultet i baviti se pravom. Počeo sam ozbiljnije slikati nakon završene srednje škole u Dubravi. Bio je to ratni period. Jednostavno sam osjetio poriv koji me kasnije odveo na studij slikarstva u Splitu. Kao umjetnik dobro radim pod pritiskom – kao što iz tube treba istisnuti boju, iz mene je krenula boja.
S obzirom da slikate lijevim stopalom što je jako zahtjevno, koliko vam je trebalo vremena da se uvježbate?
Tjelesna uvjetovanost je zapravo potakla korištenje kreativnosti i snalažljivosti od ranog djetinjstva. Korištenje nogu u igri dok sam bio dijete je ono što zapravo radim i danas, igram se nogama pri slikanju i nastojim zadržati to slobodno, spontano, dječje i danas u razvijanju novih ideja za slike. Danas vidim kako mi upravo ovakvo tijelo daje onu osobnost i prepoznatljivost u slikarstvu. Ono što je u djetinjstvu bila prepreka, sada je izvor mog likovnog jezika, jer svoj spazam koristim kao slobodan potez pri slikanju. Sad bi mi dobro došlo još nekoliko nogu kako bih stigao naslikati sve ono što mi dođe!
Kakav je položaj osoba s invaliditetom u svijetu slikarstva? Može li se živjeti od umjetnosti?
Položaj umjetnika općenito nije uvijek ni zahvalan ni lagan. No, ja mogu govoriti samo iz svog specifičnog iskustva umjetnika koji slika nogama. Član sam međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima ili nogama od 2001. godine. Uz pomoć ove Udruge završio sam pet godina Slobodne umjetničke akademije u Splitu. Udruga broji oko 800 slikara iz cijeloga svijeta. Sjedište joj je u Schaanu, u Liechtensteinu, a osnovao ju je 1957. Arnulf Stegmann s još nekolicinom kolega slikara iz europskih zemalja s ciljem potpore slikarima koji ne mogu koristiti ruke pri slikanju, da bi se olakšao pristup potrebnom likovnom materijalu, obrazovanju, organiziranju izložbi i slično. Kratica naše Udruge na njemačkom jeziku je VDMFK (Vereinigung der mund-und fuss-malenden Künstler), a na engleskom AMFPA (The Association of Mouth and Foot Painting Artists). Svi mi slikamo božićne, novogodišnje, uskršnje i druge prigodne motive, a Udruga te motive reproducira na čestitke, kalendare i druge artikle te ih putem izdavačkih kuća (jedna od njih je i u Hrvatskoj) šalje kao ponudu na kućne adrese. Od tih prihoda mi slikari imamo potporu za svoj rad, a to nam svima znači vrlo mnogo.
Također, vrlo mi je drago istaknuti da sam član strukovne udruge HDLU Zagreb, koja ove godine slavi 10 godina postojanja, u sklopu koje ravnopravno s kolegama umjetnicima izlažem na skupnim izložbama.
Umjetnički rad je općenito u Hrvatskoj na niskoj ljestvici vrednovanja, a ni u globalnom okruženju situacija nije puno bolja. Većina umjetnika svoje slike predstavlja online, a do prodaje slike dođe vrlo rijetko. Skupo je danas kupovati slike bilo kome tko bi je htio imati u svome domu, a oni koji to mogu, često ih umjetnost baš i ne zanima. Nije nimalo jednostavna situacija za likovne umjetnike pa se zato većina bavi dodatnim poslom koji na kraju postane primarni iz čiste životne potrebe. Nije nam jednostavna pozicija, ali kreativni smo, snalazimo se.
Stjepan Perković slika
Kakva djela stvarate i gdje pronalazite inspiraciju?
Inspiracije mi zaista nikad ne manjka, sve što me okružuje potiče moju vlastitu kreativnost. Slikam razne motive, ne želim se ograničavati. Neki su, dakako, komercijalne prirode. Osobno veoma volim velike formate platna, jer mi pružaju osjećaj slobode. Također volim slikati nadrealne motive, a osobito uživam u apstraktnom slikarstvu.
Recite nam gdje ste sve izlagali i koja vam je vaša izložba najdraža?
Izlagao sam posvuda i u Hrvatskoj i širom svijeta, u Parizu, Londonu, New Yorku i Hong Kongu. U susjednoj Sloveniji sam čest gost, tamo imam dosta prijatelja slikara. Što se tiče najdraže izložbe, teško mi je izdvojiti jednu, ali među najdražima mi je samostalna izložba u Splitu 2010. gdje sam živio niz godina. U Split i Dalmaciju općenito se uvijek rado vraćam.
Koja vam je tehnika najdraža?
Volim sve tehnike, ulje, akvarel, olovku, ali najviše radim s akrilnim bojama na platnu ili papiru.
Imate li možda neki uzor u umjetnosti?
Mnogi umjetnici su utjecali na mene – Rembrandt, Caravaggio, Chagall, Matisse, Miró, Turner, Hockney – da nabrojim samo najvažnije. Ne bih ih nazvao uzorima, nego inspiracijom.
Stjepan Perković: Kupačica ispod šešira
Odakle početi sa slikanjem ako ste početnik?
Uvijek se kreće od crteža, dakle, papir i olovka, to je temelj. Nakon toga, najzahvalnija tehnika kad se počne s bojom je tempera. Počnite najprije s osnovnim bojama – crvena, žuta, plava, bijela i malo crne. Počnite na papiru i to je za početak dovoljno. Što se tiče izbora motiva, najbolje je krenuti od nečega što promatraš, recimo, neka kompozicija mrtve prirode ili pejzaž. Svatko može naučiti tehniku, a vještina i kreativnost se dalje razvija tijekom rada.
Što vas još veseli osim slikanja? Čime se još bavite?
Uz intenzivan tempo rada, ostaje mi malo vremena za hobije. Uvijek nastojim čitati, pogledati koji film i svakako ići na koncerte i u kazalište.
Kako vidite trenutni položaj osoba s invaliditetom u društvu? Što bi trebalo mijenjati, po vašem mišljenju?
Naše je društvo uređeno tako da invaliditet nameće kao težinu, nemoć i životnu borbu, ali mi je baš to inspiracija biti drugačiji od onog kakvim me smatraju. Mnoge stvari se jesu promijenile otkad sam ja bio mlađi; ipak su osobe s invaliditetom prisutnije u društvenom životu nego prije. Ali na tome se i dalje treba ustrajno raditi. Ja sam potpuno svjestan sebe i iznutra i izvana i nastojim razbijati predrasude u svim okolnostima u kojima se zateknem. Mislim da najviše treba raditi na vlastitom osnaživanju i svijesti da rješenja uvijek postoje.
Što se tiče fizičkih prepreka, u smislu kretanja gradom, korištenja javnog prijevoza ili pristupa kolicima raznim sadržajima, također vidim znatne pomake, ali stanje i dalje treba unaprjeđivati, pogotovo što se tiče novouređenih prostora. Rampa za kolica i izbjegavanje gradnje stepenica, ako za to postoje uvjeti, trebali bi postati standard.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Planova je puno i na privatnom i na poslovnom planu. Slikarski rad, kao uostalom i sve vrste umjetnosti, otvaraju mnoge nove puteve koji se često isprepliću. Sa suprugom, koja se bavi pjevanjem, pripremam skoru izložbu i radionicu Zvukovi boja na kojoj će ona nastupiti dok ja slikam. Planiram sa suprugom dosta novih putovanja sa svojim izložbama i našim zajedničkim projektima, ali neka i samo turistički. Postoje i planovi koje ću realizirati s raznim kolegama iz svijeta umjetnosti. Često održavam likovne radionice i s time svakako želim nastaviti i u budućnosti.
Imate li neku poruku za naše čitatelje?
Smatram da je danas osobito važno ostati na svijetloj strani, biti slobodan u glavi i koristiti zdrav razum. Ako uz to radite ono što volite, gdje vam je kraj! Svi rezultati će se pojaviti i posložiti, samo treba biti uporan i strpljiv.
Stjepan Perković: Otočec u Sloveniji
