Hrvatska je neizlječivo lopovska država. Ovdje je lopovluk omiljena „rekreacija”. Rijetko se krade iz potrebe, ubojitija i veća je skupina „rekreativca” koji kradu iz pohlepe i gramzljivosti, koji lopovluk tretiraju kao posebnu sportsku disciplinu za odabrane u kojoj se provodi permanentno prikriveno natjecanje tko će više, bolje, spretnije. Oni već sve imaju, osigurali su i djecu i unuke, a ipak kradu i dalje. Mnogi od njih čine to vrlo uspješno, nekažnjeno. Drugi dolijaju. Poput ovih 53-je u nedavnoj akciji Uskoka i policije, uhićenih zbog fiktivne trgovine, utaje poreza i drugih koruptivnih (ne)djela radi kojih su se udružili u zločinačku organizaciju. Djelovali su na području nekoliko županija. Među njima je i bivši nogometaš, Josip Šimić, bivši „vatreni” koji je igrao za Dinamo, Brugge, Aris, Varteks… čak i za reprezentaciju. Dočim je uhapšen, brzo se „slomio” i sve priznao. Sada je pokajnik, ali na slobodi. Još kako -tako što je krao i državu varao, kako ih Uskok sumnjiči, jedan nogometaš, ili jedan poznati ugostitelj, Nikola Bušljeta, ali činila je to, navodno, i jedna zagrebačka sutkinja. Vanda Blažević! Nije prva. Svi se još sjećamo slučaja Horvatinčić i sutkinje Maje Šupe koja je zbog prljavog novca žrtvovala i obraz i obitelj…
Ivo Sanader- prvi među političkim lopinama
Činili su to i toliki prije njih, državni, regionalni i lokalni dužnosnici, premijeri, ministri, državni tajnici, direktori državnih poduzeća, ljudi koji su već imali sve, a ipak su beskrupulozno otimali i tuđe. Nikad dosta. Postupci koji se protiv njih vode traju godinama, ponekad se čini bez šanse da dobiju epilog za njihova vijeka. U međuvremenu, mnogi od njih žive svoje komforne, luksuzne živote kao najzaslužniji, najugledniji građani jer ih štiti presumpcija nevinosti dok god presuda nije pravomoćna. I naravno, đon obraz.
Bivši premijer Ivo Sanader, kojeg je policija davne 2010. uhapsila nedaleko Salzburga pri pokušaju bijega, skupo plaća svoju strast za bogaćenjem na štetu drugih. Neki postupci protiv njega još nisu okončani. Godine provodi u zatvoru, izgubio je zdravlje, dijelom i obitelj. Sve nagomilano bogatstvo, pribavljeno krađom i otimačinom, danas mu nije ni od kakve koristi. Čak i da mu nezakonito stečenu imovinu država nije odmah blokirala, on od nje ne bi imao ništa. Kad konačno odsluži kazne bit će bolesni starac za kojim više nitko ne mari, ruina od čovjeka kojeg je uništila vječita glad za novcem.
Ali rijetki prolaze kao Sanader. On je trebao biti neka vrst dokaza da je pravosuđe neovisno, da sustav funkcionira i kad su u pitanju „veliki”, a ne samo „mali”, kao primjer da se lopovluk ne isplati. Da svatko može dolijati. Samo to na hrvatske tzv. elite nije imalo nikakvog utjecaja. Moglo bi se čak reći da se lopovluk na najvišim razinama dodatno dinamizirao nakon Sanadera. Kao da im je bio inspiracija umjesto opomene. Kao da su se nakon njega akceleracijski namnožili. Ili su naprosto u svojoj bahatosti postali neoprezniji.
Ako su njihova nedjela, lopovluk i grabež, eventualno i izazvali sramotu i sablazan u društvu, s vremenom njihovi krimeni blijede i jednog dana se još malo tko uopće sjeća za što su bili optuženi. A njihova djeca bez kompleksa, na naš račun, voze luksuzne, nabrijane automobile, žive u penthousima ili raskošnim vilama, zimuju u Alpama ili na Dolomitima, ljetuju na Bahamima, Karibima, Kanarima…Štedljiviji među njima zadovoljno broje novac, za njih je to najveći užitak. Što su u politiku i visokoprofilni biznis ušli s manje imovine, to su pohlepniji. Kažu da je to sindrom sirotinje. No, to je prije svega znak da im u obitelji i u društvu nije usađen nikakav sustav vrijednosti. Obično se kunu u svoje hrvatstvo i domoljublje, a vlastitu državu besramno pljačkaju, potkradaju, varaju. Ali oni su junaci kojima se domovina uvijek spremno odužuje, njih se ne smije ni krivo pogledati kamoli zbog čega javno prozvati. U državi ekstenzivnog lopovluke i histeričnog domoljublja koje je iznad zakona i pameti, kojim se abolira sve što bi u normalnim civiliziranim društvima bilo sankcionirano, nije nikakvo čudo da opstanak Vlade ovisi o presudama.
Turudićevo odijelo od mita ( ? )
Premijer Plenković nije krio zadovoljstvo kada je jedan član vladajuće većine, DP-ov Josip Dabro, pušten iz pritvora, što je značilo da je vladajuća većina od ( minimalnih )76 zastupnika u Saboru sigurna i stabilna. Jedino ta činjenica je za AP-a bila važna. To što Vlada ovisi o nekom koga čeka kazneni postupak zbog neovlaštenog posjedovanja i korištenja oružja te ugrožavanja prava djeteta, o jednom kauboju koji je pucao iz pištolja, pušaka, strojnica, s djecom se igrao rata dajući im u ruke eksplozivne naprave nalik ručnoj bombi, to premijeru nimalo ne smeta. Ponajmanje da bi mu zbog toga zahvalio na suradnji jer s takvim neodgovornim zastupnikom ne želi imati ništa zajedničko, pa ni većinu kojom će se održavati na vlasti.
Plenković je odahnuo kad je Dabro pušten iz zatvora, iskreno se tome obradovao, jer što bi Vlada bez jednog Dabre?! Kakvo moralno ništavilo vrlog AP-a koji voli docirati svima i u svemu, dajući do znanja i prijateljima i neprijateljima da je najveći, najpametniji, najispravniji, jedan i jedini! A Vlada bi mu pala bez jednog Dabre!
Zašto bi Plenkoviću smetao Dabro ako mu nije smetala ni sva sila lopova pod skutima HDZ-a, stranke koju je preuzeo 2016. kao sredstvo za ostvarenje osobnih ambicija, i stao joj, bez imalo nelagode, na čelo? Za svoje ciljeve spreman je i s crnim vragom tikve saditi, što je ovaj prikriveni makijavelist u zadnjih devet godina često pokazivao izborom partnera i suradnika. Njemu ne smetaju politički redikuli, ni šefovi stranaka bez članstva i bez vlastitih politika, ako će mu biti slijepo odani, da ne spominjemo sve silne ministre uvaljane u blato kriminala i korupcije, ili tipove poput glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića za kojega je ( tko zna iz kojih razloga… ) bio voljan i glavu na panj staviti.
Koji bi to razuman i odgovoran predsjednik Vlade želio da ga se uopće dovodi i u vezu s kompromitiranim tipovima poput bivšeg suca koji je razmjenjivao gotovo intimne poruke s osumnjičenicom Josipom Rimac, primao je čak i na sudu kojem je tada bio na čelu, koji se tajno sastajao s odbjeglim optuženikom Zdravkom Mamićem, i koji se, per fin, u recentno potvrđenoj optužnici DORH-a protiv Dragana Kovačevića u „slučaju Janaf,” spominje kao jedan od onih koji su navodno nosili odijela što ih je optuženik Kovačević iznudio kao mito od Krešimira Peteka ( ne samo za Turudića, nego i za HDZ-ovog bivšeg tajnika Milijana Brkića, njegovog brata Jozu i još jednu HDZ-ovu perjanicu, Marija Kapulicu), prisiljenog nešto dati da bi od Janafa mogao nešto dobiti (unosne milijunske poslove )?
Lopovska država
Plenković je, međutim, svojom ovisnošću o premijerskoj poziciji, kao izvoru moći i važnosti u državnoj nomenklaturi, relativizirao zakone i pravo formulirajući ih i interpretirajući u skladu sa svojim potrebama i svojom dugovječnošću na čelu Vlade, pokazao da mu ne smeta nikakav politički otpad ako će mu pomoći da opstane na vlasti. Sve bi dao za pozornicu s koje će kontinuirano i predano svojim postignućima obmanjivati i hrvatske građane i europsku administraciju. Možda, kako neki spekuliraju, doista „puca” na mjesto budućeg izaslanika EU u pregovorima o okončanju rata u Ukrajini? Čime bi postao faktor u razrješavanju jedne velike svjetske krize, igrač za stolom, potentni politički kadar europskog profila i karijere…
Čudan je svat taj Plenković. Već devetu godinu dosljedno se oslanja na kojekakav politički polusvijet, bilo da mu se nametnuo ili ga je sam odabrao. Zar mu nije neugodno da mu Vlada ovisi o kojekakvim „dabrama”, „zekanovićima”, „mlinarićima”, „đakićima” i njima sličnim klimoglavima čiji je smisao života laskati šefu i u tome se međusobno natjecati. Jer o šefovoj milosti ovisi njihova sudbina i njihova imovina. Tko bi oni bili da nisu stranački ljudi, čime bi se bavili, što bi radili? Konačno, što bi, da su prisiljeni živjeti od svog poštenog rada, imali?
Ovako, njihove imovinske kartice bubre na dnevnoj bazi, prepune su nekretnina, pokretnina, štednje, dionica, obveznica. Čime su to stekli? Nasljeđem? Ne!. Radom? Kaj god! Lutrijom? Da, stranačkom lutrijom i dodvoravanje stranačkom šefu. Kad se stekne njegovo povjerenje, nema vam kraja. U HDZ-u ( sve više i u drugim strankama ) nema onoga tko je obnašao ma kakvu dužnost, od lokalne preko regionalne do nacionalne razine, a da se nije obogatio. U državi u kojoj svaki drugi umirovljenik, njih 650 tisuća, živi na rubu siromaštva nakon nerijetko 40 godina rada. Vlada se stalno hvali svojim zaslugama za rast mirovina. No, taj rast ne prati inflaciju i cijene, pa je zaostajanje za mirovinama u EU sve veće. U EU se za mirovine prosječno izdvaja 13 posto BDP-a, a u Hrvatskoj niti 11 posto. Mirovine „običnim građanima” rastu za 20-30-40, eventualno 50 eura, političkoj kasti i raste za 2000- 2500 eura! I pored toga – kradu! Većina nekažnjeno.
To je moguće samo u lopovskoj državi kakvom AP upravlja već devetu godinu, okružen stranačkim poslušnicima koji bez stranke nisu nitko i ništa. Ali, upravo takvi su najposlušniji, najodaniji vođi, najspremniji za njega, ako treba, dati i – krv!
Plenković, Dabro, Turudić, kao zakon o spojenim posudama
Zato je vijest o DP-ovom zastupniku Josipu Dabri, puštenom da se brani sa slobode, za AP-a od prvorazrednog značaja, jer gdje takav inkriminirani tip pred kojim je kazneni postupak može profitirati više nego čuvajući Plenkovićevu vlast? Ili Stipo Mlinarić Ćipe? Što Ćipe ima osim DP-a i sudioništva u Domovinskom ratu? Da nije bio branitelj, što bi Ćipe danas bio, što bi radio, kakvu bi imovinsku karticu imao? Ni DP-u ne bi trebao. Bio bi radnik u Borovu, radio bi nekonkurentnu obuću domaće proizvodnje, molio boga da mu poduzeće ne ode u stečaj, i jedva preživljavao. S DP-om i spomenicom Domovinskog rata postao je dio vlasti. Ima sve!
Jasno je stoga da mu ne pada na pamet, kako je to rekao ovih dana, užasavajući se od takve pomisli , „izručiti Hrvatsku nesposobnoj ljevici”.
-Recite mi iz kojeg razloga bi Domovinski pokret rušio vlastitu vladu u kojoj provodi svoj program i u koju je ušao da bi mijenjao neke stvari? Vidimo da u Europi desne stranke preuzimaju vlast, pa zašto bi mi bili idioti koji će srušiti vladu i jednom nesposobnom SDP-u i Sandri Benčić izručiti Hrvatsku?- rekao je ovih dana egzaltirani Mlinarić.
Ali, ne radi se tu o „nesposobnoj ljevici”, nego o onih osam zastupnika Domovinskog pokreta koji su sada u prilici biti dio vlasti i ostvariti svoje snove. Sutra toga više neće biti, jer DP već sada u svim anketama nema ni 2 posto potpore biračkog tijela. Oni se samo mogu vratiti u HDZ odakle su i došli hineći pravdoljubivost i neslaganje s politikama HDZ-a čijeg su šefa uoči zadnjih parlamentarnih izbora optuživali čak da je slavio pad Vukovara. A sada su tom istom Plenkoviću glavne uzdanice u vladajućoj većini. I ne pada im na pamet toga se odreći ni za kakvu pravdu, principijelnost, nekmoli za opće dobro ! Sasvim razumljivo.
Plenković i „dabre”, „zekanovići”, „mlinarići”… funkcioniraju po zakonu o spojenim posudama. Kao krpe i zakrpe, lonci i poklopci. Plenkoviću baš takvi trebaju jer su se domogli pozicija koje ni po čemu ne zaslužuju, ponajmanje po znanju i sposobnostima, jer oni izvršavaju što se od njih traži bez suvišnih pitanja i podozrenja. Plenkoviću je trebao na mjestu glavnog državnog odvjetnika baš Ivan Turudić, takav kakav jest, obilježen suspektnim prijateljstvima i sukobom interesa, jer je ranjiv, nesamostalan i svome političkom sponzoru zahvalan. S njim premijer lakše spava.
Ta priča kako je DORH uhićenjem DP-ovog Josipa Dabre ugrozio vladajuću većinu, pokazala se kao obični igrokaz, što bi rekao Dabro, „duboke države”. Igrokaz sa „sretnim završetkom”. Malo su se igrali, tu Ćipe ima pravo. Turudić se malo zaigrao, da bi nakon četiri dana priča bila vraćena na zadane postavke, a Dabro u vladajuću većinu. I da bi mogao nastaviti onu Plenkovićevu : Šaraj malo! I zašarao je, po SDP-ovim dužnosnicima, i stao im na rep. Da se vidi kako je pravosuđe neovisno, Turudić samostalan u svojim odlukama, a lopovi u svim strankama.
Nažalost, ima ih posvuda. Jer, kako rekosmo, ovo je lopovska država. Skrojena po mjeri. S duboko hadeiziranim krojem…
