U svojoj rubrici ‘zašto ne napišete?’ prenosimo pismo stanovnice otoka Zlarina koja se nakon bezuspješnog obraćanja brojnim institucijama i komunalnim poduzećima odlučila obratiti javnosti putem medija, uz molbu da objavimo njezino pismo. To i činimo. Njezino pismo je u nastavku:
Diana Erceg
Gornji Kotor 1A
Poštovani…
Pokušavam kontaktirati neku instituciju zbog problema transporta, struje, vode, smeća, zdravstva i Tiska na Zlarinu.
Voda
Kada sam pisala Vodi i Odvodnji povodom mojih računa na novoinstaliranom vodomjerilu nisu mi priznali moje tvrdnje. Živim sama a mjerilo je mjesecima pokazivalo da trošim 33 kubika vode na mjesec i plaćala sam fantastične sume novaca za vodu. Pokušavala sam se obratiti i Ministarstvu za otoke bez uspjeha. Pisala sam pisma i pisma bez uspjeha. Novce su uzeli. Kako se kaže: Pojeo vuk magare. Cijevi od vode su potrgane. Puštaju vodu. Mjerila su potrgana. Mi plaćamo svakodnevno gubitak vode.
Struja
Tik do mojih vrata je strujni stup. DESETLJEĆIMA pokušavam izboriti da Elektra makne taj stup sa 5 oglodanih kablova koji mlataraju u krošnjama drveća točno iznad mojeg balkona. Vjetar je srušio stup prije 2 godine. Stup je pao i srušio se sa svim kablovima. Ležao je danima u mom vrtu sa kablovima koji služe za opskrbu struje cijelom tom dijelu Zlarina. Nakon priča, slika i natezanja Elektra je poslala radnike da to riješe. Radnici su došli. BILI SU PIJANI. Nekako su digli stup i pijano ga zavezali sa žičanim kablovima za jedno mlado drvo u mom vrtu i za drugo stablo preko puta ulice. To mlado stablo sam htjela odrezati jer mi smeta i sada ne mogu jer je na njega zavezan stup od struje. Pisala sam i slala slike Elektri. BEZ ODGOVORA.
Godinama sam plaćala struju 1000 eura. Živjela sam u inozemstvu i nisam o tome razmišljala. Kada sam se vratila živjeti ovdje shvatila sam da nešto nije u redu. Mjesecima sam zvala Elektru koja mi je rekla da ako želim zamijeniti mjerilo da će me to koštati preko 8000 eur. Nakon 3-mjesečnog praćenja svakodnevne potrošnje struje i ogromnih računa odlučila sam se na svoj račun dati mjerilo na ispitivanje. Ispostavilo se da je mjerilo pogrešno očitavalo struju godinama. Novce nisam dobila natrag ali nisam platila za ispitivanje mjerila kao sto mi je rekla Elektra. Iskustvo struje mjerenja natezanja sa Elektrom mi je ostavilo zaista gorak okus.
Električar je vidio stup, kablove i samo rekao da živim u smrtnoj opasnosti. Elektra ne priznaje problem.
Odvoz smeća
Smeće na Zlarinu je još jedan grozan problem. … Smetište gdje se odvozi smeće je zaista smrdljivo. Okolne ceste su prepune stakla, plastičnih vreća i smeća koje je palo sa kamiona koji prenose smeće na trajekt. Po ljeti ti kamioni puni smeća se parkiraju u uvalici gdje se ljudi kupaju. Parkiraju se sa smećem koje visi i usput pada iz tegljača smeća. Smrdi jezivo, sobom donose muhe i ose i grozan smrad. I to ostane u maloj uvalici koju mi kupači čistimo sami jer nitko drugi ne brine o tome. Javila sam se Zelenom gradu. Prvi puta su odgovorili na moje molbe ali poslije su zatvorili svoje linije i email. Vise ih se ne može kontaktirati. Gume se na vozilima moraju stalno mijenjati jer je sve puno stakla. Na otoku nema vulkanizera i to je zaista gadno.
Otok je mali a pun smeća sa gradilišta. Ljudi po svuda ostavljaju svoje sakupljene stvari. Stari frižideri, stare perilice, stari bojleri. Stari madraci. Nema ih tko pokupiti. Sve je puno gradjevinskog materijala koje traktori i kamioni vuku po potrganim putevima.
Selo izgleda na oko lijepo samo u samom centru. Čim se čovjek makne 3 kuće dalje nalijeće na rasklimane i uništene puteve punih stakla i gradjevinskog odpada i otpada starih stvari uz sam put. Starih traktora, odbačenih perilica, hladnjača, bojlera, wc školjki. Sve to stoji uz puteve i turističke šetnice.
U zadnja 3 dana 5. veljače i 6. i 7. veljače bili smo bez vode cijeli dan. Usred noći je nestalo struje. Zatim je nestalo interneta. Sada ovog momenta , 8. veljače, nemamo vode. Ne znamo kada će opet doci.
A kad imamo i vode i struje brod se pokvari i ostanemo bez transporta.
Sve to ne sprječava neimenovane političare da si grade ovdje vile. Nas ima 100 najviše u selu. Zato je Tisak odustao imati kiosk u selu. Nemamo ni Novine. Ja imam 75 godina i služim se internetom. Ali većina ljudi mojih godina ne služi se internetom i Novine su im važne. Preko ljeta u selu imamo 3000 ljudi. Jedna mala prodavaonica hrane na 3000 ljudi. Malecka pošta koja radi samo par sati na dan. Mnoga poduzeća ne dostavljaju svoje proizvode na otok Zlarin.
Zdravlje
Na otoku nemamo liječnika. Prepušteni smo zaista Božjoj Volji.
Kuće imaju septičke jame koje su u potpunosti preplavljene. Po ljeti je užasno. Kuće u mom susjedstvu uopće nemaju septičke jame. Ne može ih se prijaviti. U isto vrijeme moja septička građena je po svim pravilima, ipak se napuni svim vodama poplavljene okolice i ja plaćam skoro 1000 eura ispiranje svake godine.
Pokušavam nekome reći sto se dešava na ovom otoku. Ne znam više kome da se obratim. Znam da je potpuno nevažno dali je jedan član zajednice živ ili mrtav. Naročito ako nije član HDZ. Možda postoje negdje još koji čovjek koji se pokušava naći odgovore.
U nadi da će netko pročitati ovo…
Sa pozdravom
Diana Erceg Owens
Zlarin (Foto: TZ Zlarin)
