*S portala Istra24 prenosimo intervju s Mirjanom Radulović, nagrađenom radijskom novinarkom i urednicom na Radio Rojcu u Puli, a koja je sa svojim suprugom Branimilrom Sljepčevićem Bradom brutalno uhićena nakon što je prijavila nasilje nekolicine delikvenata u zgradi Rojca…
Nakon prekjučerašnjih dramatičnih scena privođenja čelnih ljudi Radio Rojca Mirjane Radulović i Branimira Slijepčevića, o cijelom smo slučaju razgovarali s Mirjanom, kolegicom kojoj je prije četiri godine za dokumentarnu radijsku dramu “Pola citta puttana” o padu Uljanika, osobnim egzistencijalnim dramama radnika, ali i promišljanju umiranja grada kroz smrt brodogradnje koja je Pulu gradila, dodijeljena nagrada Hrvatskog novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za radijsko novinarstvo.
S druge strane, od događaja smo više puta zvali policiju ne bi li rekli što se dogodilo, a jučer su tek izvjestilii da je načelnik PU istarske formirao stručni tim koji ispituje sve okolnosti događaja i policijskog postupanja.
Iz objavljenih video snimaka javnost je mogla pogledati dramatične scene vašeg uhićenja, no ne i ono što je tome prethodilo. Što se to prije dogodilo da bi dvoje policajaca tako drastično postupalo?
Već dugo vremena u Rojcu se događaju vrlo neugodne situacije, vezane uz djecu iz Centra za pružanje usluga u zajednici (‘Popravnog doma’, op. a.), a i za drugu djecu koja nisu iz Doma, ali se okupljaju u unutarnjem dvorištu Rojca. Mi iz Dnevnog boravka trudimo se uključivati te klince u naše aktivnosti, razgovaramo s njima. Sve klupe u dvorištu su uništene, oni to pale, uništavaju. Oni su nama sav namještaj ‘Karlo bara’ slomili, spalili. Ali mi im nakon toga ne zabranjujemo ulazak, pokušavamo razgovarati s njima. I taman kad malo senzibiliziramo tu djecu, dođe nova generacija i sve ispočetka. Na sastanku Koordinacije Rojca prošle godine zatražili smo od policije postizanje načelnog dogovora o postupanju kad primijetimo da su u Rojcu osobe koje tu ne bi trebale biti, i kada se događa vandalizam. I zamjenik načelnika PU Istarske Danijel Kupčak bio je uključen u tu komunikaciju, čak nam je dao osobni broj svog mobitela, i rekao nam da, kad se tako nešto dogodi, nazovemo njega ili policiju. I mi smo to zaista radili. Ja osobno zvala sam sigurno desetak puta policiju, jer su razbijali vrata po hodnicima, palili na hodnicima neke stvari, uznemiravali ljude koji ulaze u Rojc. Kod nas u ‘Karlo baru’ ukrali su neke stvari, bili su agresivni, baš problematični.
Koliko imaju godina?
Jako mladi, od 15 do 17 godina. Zvali smo i Dom više puta, dolazili su ovdje odgajatelji, ali smo zvali i policiju. Postojala je zaista jedna odlična suradnja s policijom. Uvijek je policija dolazila u obilazak, nekad su nam se javili, nekad ne, ali uvijek su nam se javili nakon obilaska i izvijestili nas što su zatekli, što se dogodio. Suradnja je bila odlična.
I što se dogodilo?
Prije par dana počela su opet ta djeca dolaziti, uništavati prostor ‘Karlo bara’, jako su se loše ponašali. Prvo smo nazvali Dom jer su to djeca iz Doma. Dva dana prije ovog incidenta bio je njihov odgajatelj i razgovarala sam s njim . Čak smo dogovorili i načelnu suradnju s tom djecom, odgajateljima i Radio Rojcom, da zajedno radimo radijske emisije, da zajedno proizvodimo program. Međutim, i iduća dva dana ta su djeca dolazila ovdje. I to jutro desio se incident, zbog čega ih je Marko Grbac otjerao iz ovog prostora, pa su se vratili i počeli devastirati po hodnicima.
Koliko ih je bilo?
Njih četvorica i jedna djevojka. Razbili su vrata od WC-a, vrlo agresivno ponašanje. Zvali smo odgajatelje, a oni su rekli da to nisu njihova djeca, odnosno da ih je samo dvoje. No nisu došli, niti su se zabrinuli gdje su im djeca. Ništa nisu napravili. Nakon toga, ta su djeca ponovno došla ovdje i odlučili smo nazvati policiju. I policija je došla, kao puno puta do sada.
Došlo je dvoje policajaca, dvoje s video snimaka?
Da. Počela sam pričati što se dogodilo, da su bila ta djeca. Policajka me prekinula i zatražila moju osobnu iskaznicu. Nije problem u mom legitimiranju, pitala sam čemu to jer dosada takvog policijskog postupanja nije bilo. Nisu nas nikad legitimirali, uzeli bi naše izjave, dobili su informacije i krenuli postupati. Međutim ona je inzistirala na ‘osobnoj’, išla sam po nju i dala sam joj osobnu iskaznicu! Onda je ona krenula na kolegicu, tražila je njenu osobnu iskaznicu. Tada sam rekla da mi je suludo da nas legitimiraju budući da smo ih nazvali da nam pomognu. Uz to, dolaze na naše radno mjesto. Rekla sam joj da imamo dogovor sa zamjenikom načelnika Kupčakom i neka ga nazove. Ona ga je nazvala, držala je moju osobnu iskaznicu u ruci i govorila: “Gospođa Radulović Mirjana odbija se legitimirati” (a čita s moje osobne iskaznice). Zatim je za mene rekla na telefon: “Zabranjuje ljudima da daju osobne iskaznice”, da bi zatim, baš sam je čula, rekla: “Aha, znači da je uhitim”. Kasnije nam je zamjenik načelnika Danijel Kupčak rekao da laže. Ona jest njega zvala, a on joj je, s obzirom na onu dramu na ulicama tog dana, zbog čega je on bio na terenu, rekao da ne može sad razgovarati s njom, već da nazove dežurnog na policiji i da se govore što napraviti. Doslovce nam je rekao da je lagala.
Čekajte, ovo je bitno. Rekla je na telefon: “Aha, da je uhitim”. Je li to u trenu izmišljala, je li uopće o tome razgovarala s donačelnikom?
On mi je kasnije rekao da ga je zvala, ali da ga nije pitala za uhićenje, niti joj je to naložio. Vjerojatno je ona isfingirala ostatak razgovora. Za vrijeme telefonskog razgovora, rekla sam joj: “Dajte mi kolegu da mu kažem o čemu se radi”. Jer, jako smo lijepo surađivali. No, ona mi je rekla: “To je službeni telefon i ja vam ga ne dam’. Ja sam rekla “U redu, onda ću ga nazvati sa svog telefona”. Imala sam ga u ruci i htjela sam ga nazvati. Ona mi i ga je otela iz ruke i tad je krenula frka.
A njen kolega, koji se čini stariji od nje?
U policijski su mi objasnili da je ona njemu nadređena.
On sve gleda i šuti?
Šuti.
Što se dalje događa?
Ona me hoće uhititi, vezati lisicama.
I to sad od tog trenutka i mi to gledamo na video snimkama.
Ne, to je bio malo prije toga. Krenula je fizički, rekla sam joj: ‘Nemojte mi to raditi, ići ću s vama, jer sam tek operirana i boli me. Nemam opseg pokreta u toj ruci, ja ne mogu toliko saviti ruku iza tijela zbog operacije. I kako mi je ona htjela vezati lisice iza leđa, a ja ne mogu na taj način saviti ruku, pretpostavljam da je ona to doživjela kao moj otpor. Premda su joj i moje kolege rekle da sam operirana.
Jeste li u tim trenucima vi fizički nasrnuli na nju ili njenog kolegu ili ih verbalno vrijeđali?
Fizički ne. Na kraju krajeva, kasnije se pokazalo u policiji da su mene teretili za verbalni prekršaj. Do tada nije bilo nikakvog verbalnog sukoba, a kad je ona meni počela savijati tu ruku, mene je to toliko počelo boljeti. Njen mi je kolega uhvatio rame, stiskao mi je rame, a ona mi je savila ruku. Ja sam se skoro onesvijestila od bolova. Stvarno sam mislila da ću pasti u nesvijest. Od bolova. E sad, ne znam što sam izgovorila u tom trenutku. Nemam pojma. Znam da je prije toga nisam vrijeđala i da sam joj dala osobnu iskaznicu. Pristala sam na legitimiranje. Oni su inzistirali na lisicama. Rekla sam da ću ići s njima, ali ne, ona je inzistirala. Svi su ovdje znali koliko mi je ta ruka malo mobilna. I tada se uključio Brada koji je pokušavao onemogućiti ovo maltretiranje.
Što se dalje zbiva?
Oni nas s lisicama izvode vani i deset minuta stojimo ispred Rojca , čekamo ‘maricu’. Mi s lisicama.
Pretpostavljam grozan osjećaj?
Užas. Onda nam je prišao Marko Grbac , pitao kako sam , a policajka je počela vikati: ‘Maknite se odavde i vas ću uhititi’. Došla je ‘marica’ i voze nas u MUP. A nemam ništa, nemam jaknu, imam samo telefon u ruci koji mi je tada vraćen, a ‘osobna’ kod njih, to je sve. Iskrcavaju nas ispred MUP-a. Uvode nas na glavni ulaz kao zadnje kriminalce. Svi nas gledaju. Mi smo vezani lisicama. Onda nas smještaju u jednu prostoriju, drugi policajac s uhićenja nas čuva. Nitko nam ništa ne govori, uzimaju nam opet telefone. U jednom trenutku odvode Bradu. Mislila sam da ga vode na razgovor, a njega su zatvorili u ćeliju. Idućih par sati on je u ćeliji. Mene odvode na kat kod neke službenice. Nitko s nama ništa ne razgovara. Za svo vrijeme nismo dali nikakvu izjavu, osim izjave o prekomjernoj uporabi sile policajke. Inzistirala sam da mi se pojasni procedura. Oni mi govore da ću biti upoznata na vrijeme. Pitala sam mogu li nazvati odvjetnika, ne mogu. Znači nemam pravo ni na jedan poziv. U jednom trenutku odvjetnik uspijeva doći do mene. U tom trenutku me policajac upoznaje s procedurom. Rekao mi je: “Sada ćete mi dati izjavu o prekomjernoj uporabi sile, vodite računa da se ne osvrćete na razloge poziva policije u Rojc, već samo opišite kako je policajka prekomjerno upotrijebila silu”. Rekao mi je i da će poslije doći neki njihov vanjski suradnik koji će sa mnom razgovarati o cijeloj situaciji, jer da će taj vanjski suradnik biti objektivniji, budući da je riječ o njihovom policajcu i da je takva procedura. Sjedila sam i došla je hitna pomoć, koju je pozvala policija, da pregledaju mene i Bradu. Bila sam potpuno zbunjena. Niti znaš koja su ti prava, niti kako se ponašati, niti što treba napraviti. Ne daju ti da zoveš odvjetnika. Doista si zbunjen i jadan. Čekanje je trajalo satima. Čekala sam u jednoj prostoriji s policajkom koja je bila jako jako, susretljiva i ljubazna.
I u jednom trenutku, ne znam zašto, sve se naglo mijenja. Dolazi načelnik Policijske uprave istarske Alen Klabot i njegov zamjenik Danijel Kupčak, prilaze mi i govore: “Gospođo Radulović, mi se duboko ispričavamo”. Načelnik je rekao: “Morat ću se sada posuti pepelom i reći da mi je jako žao zbog ovog incidenta. Mi prekidamo postupak protiv vas”. Meni ništa nije bilo jasno. U tom trenu dolazi dolazi i Brada kojeg su pustili iz ćelije, u kojoj su mu skinuli kaiš, cipele. Ispričali su se i njemu. Vratili su nam stvari i rekli da možemo ići. I mi smo izašli. Čak nas je zamjenik načelnika odvezao do Rojca. I to je bilo to.
Kako ste se osjećali nakon svega?
Šokirana. Kad smo dobili nazad mobitele, počela je stizati nevjerojatna količina poruka podrške. U trenutku kad smo se dogovorili o izlasku, njima je bio upaljen radio i jedan se policajac nasmijao, rekavši nam da smo na vijestima, da nam čitaju imena. Iz poruka koje sam primila shvatila sam da je četvero ljudi kontaktiralo ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, zvali su ga predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Sindikata novinara Hrvatske, pojedini saborski zastupnici i ljudi iz civilnog društva.
Jeste li ispriku načelnika i zamjenika policije doživjeli kao iskrenu ispriku?
U trenutku kad su mi se ispričali, zaista mi se činila iskrenom. Međutim, kad sam izašla vani i pročitala sve poruke, ostao mi je gorak okus. Nisam sigurna, zaista nisam sigurna u iskrenost isprike. Pitam se jesu li promijenili priču zbog pritisaka.
Bi li bilo nužno da se policija javno ispriča, i to prvi istarski policajac?
Meni to jedino ima smisla. Čula sam da je s tom policajkom već bilo podosta incidenata. To su mi rekli u policiji… No, o čemu se ovdje radi? Mi smo i preko Radio Rojca i preko udruga civilnog društva dosta umreženi i mediji su objavljivali naše privođenje. Pitali ste me kako sam se osjećala kad su nas pustili. I jučer i noćas i danas pitam se, stvarno se pitam, kako prolaze ljudi kojima se ovakve stvari događaju ispod radara.
Koji nisu s radija, koji nisu javne osobe.
Da, koji nemaju ovakvu podršku. Što se događa tim ljudima? Jer oni te imaju pravo zadržati u policiji 48 sati. A dok mi se nisu ispričali, govorili su mi u policiji, pozivajući se na policajku, “Ona je rekla’, “Ona je izjavila”… OK, a kad će nas netko nešto pitati?
Mnogi su ljudi na društvenim mrežama kritizirali ovo uhićenje i upotrebu lisica, dok je donedavni ministar i sada saborski zastupnik Dabro, nakon pucanja prema naselju, pa pucanja s ilegalnim kalašnjikovom, nakon svega odlučivao kao ključni glas za održavanje na vlasti aktualne Vlade.
To je ta priča koja me jučer silno uplašila. Nikad nisam imala ovakvih iskustava. Pored svega što se događa u državi, i to na svim razinama, ipak nekako vjerujem da smo mi donekle uređeno društvo, ili da bar pokušavamo takvim biti. Ali ono što sam ja doživjela… Mediji potenciraju moju dijagnozu karcinoma. Moja dijagnoza nije najbitnija iako sam sigurna da postoje različita postupanja policije s obzirom na različita zdravstvena stanja. Ja se ipak sada pitam što se dogodilo u Osijeku ili što se dogodilo s onim djetetom na Mandraču? Znam još podosta slučajeva. Zar treba ovakav medijski pritisak, da se zove ministar, pa da se ispričaš, odnosno da uopće sagledaš stvari. Zašto se u jednom trenutku potpuno promijenila procedura postupanja? Pritom, ponavljam, na policiji nismo do preokreta dali nikakvu izjavu.
Hoćete li tužiti policiju?
Rekla sam načelniku i njegovom zamjeniku da ih ja sigurno više nikada neću zvati. Nikad.
Je li vam odvjetnik sugerirao tužbu?
Nisam još sjela s njim.
Kakav vam je osjećaj u vezi tužbe?
Osjećaj je užasan i tužila bi ih. Ali moram sjesti, vidjet ćemo. Danas se osjećam jadno, obeshrabreno, tužno, ljuto. Ti, znači, skoro godinu dana zoveš policiju da zaštite ljude i inventar Rojca od problematičnih agresivnih tinejdžera, a mi o njima uopće ne pričamo.
Neslužbeno se iz policijskih redova čuje da policija ima velikih problema s kadrovima i da je ponašanje ove policajke posljedica toga?
To mi je rekao i odgajatelj iz Doma, da i oni imaju problema s kadrovima. Ali to je odgovornost policije. I mi imamo problema s kadrovima. Tko danas nema problema s kadrovima?
Uostalom, policiju plaćamo iz proračuna, i ona za to ima jedina zakonske ovlasti?
Točno, to je odgovornost policije i oni to trebaju riješiti. Svi imamo problema s kadrovima i to ne može biti odgovor koji će ikoga zadovoljiti. I u policiji su mi pričali o tom problemu. Meni je žao, želim im da se kadroviraju i da to budu najbolji kadrovi, ali dok se to ne dogodi, moraju postupati sukladno zakonu i voditi računa o građanima koji ne rade kriminalna djela. Jer, mi smo ih zvali iz tog razloga, da nam pomognu. A ta je policajka napala i našu volonterku koja je snimala, htjela joj je oteti mobitel, fizički je krenula na nju. A ta naša volonterka ima 19 godina. Uz to, došli su na naša radna mjesta, u naše radno vrijeme i na naš poziv!
Ovdje se drastično žrtva pretvara u zločinca odnosno osumnjičenog prekršitelja zakona.
Totalna promjena teze. Lijepo je što su se nama osobno ispričali u policiji, ali očekujem javnu ispriku i očekujem da se suspendira ovo dvoje policajaca jer oni ne mogu biti na terenu. Jedino javna isprika ima smisla! Jer mi smo javno osramoćeni ispred Rojca i ispred MUP-a.
Tu su i psihološke štete.
O tome da ne pričam… O tome da ne pričam…. Htjela bi se silno zahvaliti svim brojnim građanima, kolegama, medijima, HND-u, sindikatu novinara, udrugama civilnog društva koji su nam uputili poruke podrške. Nadam se da će policija procijeniti pravo stanje stvari, i da će izaći javno te da ćemo čuti njihovu priču koja će biti u skladu s onim čemu su brojni ljudi u Dnevnom boravku tog dana i svjedočili.
